Kako je biti sam u gomili, drukčiji od drugih, neshvaćen i neprilagođen okolini te kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem - Karlo Mlinar, glumac zagrebačkog kazališta Kerempuh, otkriva nam u seriji kolumni koje nikog neće ostaviti ravnodušnim.
Treći dan dijete. Noć. U pozadini se čuje kruljenje mog želuca, tišina i vapaj duše za nečim slatkim. Vrtim se po krevetu ne bih li pronašao optimalan položaj za spavanje i prestao razmišljati o hrani. Mozak je proklet organ, ne da ti mira ni kad ga preklinješ. Maštam o jutru na proplanku, tamo negdje u Alpama, kuham kavu, izlazim na trijem drvene kolibe, režem kruh s bučinim sjemenkama, hrskava korica puca pod oštricom noža, mažem na njega svoj domaći pekmez od šljiva, udišem svježi zrak pomiješan s mirisom tek skuhane turske kave i - stop! Treba mi druga misao jer se ovdje previše ističu kruh, pekmez i kava, a ja sam gladan. Naravno da sam gladan jer je želudac mišić koji se širi, a ja sam ga odveć proširio na putovanju prošli tjedan u Albaniju, u zemlji bureka i baklavi. Samo lud čovjek može sebe, nakon 27 godina i bitke s kilama, uvjeriti da ima brz metabolizam i da se sve to neće "uhvatiti".
Kile se za mene primaju kao božićnica, objeručke. Prije sedam godina sam muku mučio s kilogramima i tada sam naprasno u samo godinu dana otopio 45 kila kako bih upisao Akademiju, odnosno izgubio sam jednog klinca od devet godina. Zar ništa nisam naučio nakon te Golgote? Zar ću opet morati plakati nad obrokom u nadi da će suze kapnuti u isti i osoliti ga jer ta dijetna hrana soli nije vidjela? Zašto je tako prokleto teško imati uravnoteženu prehranu i oduprijeti se prejedanju?! Zašto se te kile množe kao minus na tekućem računu, a ne kao bonus na plaći?
Samokontrola je možda osobina na kojoj najviše zavidim ljudima! Ta razorna moć koja može naposljetku pomaknuti brda je odista zapanjujuća. Nekako sam uvijek bio "guzičar". Hedonizam u službi života, to je moj moto zaista.
Nego vratimo se na ovu večer i činjenicu da sam opet odlučio otići na dijetu kako tih šest kilograma uskoro ne bi postalo 12, pa 18, pa 24. Tako je skliska granica kada se čovjek otme kontroli da je to zastrašujuće. Pokušavam ne misliti na hranu, a pri tome svaki put kada sebe zaustavim govoreći si "Nemoj misliti na hranu", zamislim cijeli švedski stol, gozbu kakve bi se i sam Dioniz posramio. Sreća i ushit nastali razmišljanjem o hrani odjednom postaju tuga i nesreća. Ničim izazvane ružne misli kreću izvirati kao murine na dnu mora. Dovodim u pitanje svoj posao, svoj ljubavni život, svoje odnose s ljudima. Kako je stres uzeo maha jer sam u zadnje vrijeme prezaposlen, sto stvari mi se mota po glavi, dolaze blagdani, treba okititi stan, kupiti poklone, ispeći sve kolače, nekome se skrpati za novogodišnji tulum, probe, snimanja, voli li me ili možda ne, hoću li se ikada oženiti, neću stati u kostim na snimanju...
To je pravi vrtuljak koji je najbolje odmah prekinuti. Ustati iz kreveta, koji odjednom nalikuje na grobnicu snova, riješiti se muke i pojesti pola kuće! Upalite kamere i snimajte nastavak filma "Charlie i tvornica čokolade". Ustajem i šuljam se do kuhinje. Od koga se ti skrivaš, ljube? Od ukućana koji spavaju, susjede koju baš briga za tebe ili možda od svoje savjesti i sebe?! Ako me ulove možda posustanem i vratim se u krevet gladan glumeći da sam išao na WC. Ili, ako me ulove dok jedem će vidjeti da sam opet beskarakterni beskičmenjak koji ne može ni tri dana dijete izdržati. Treba mi utjeha, popunit ću onu prazninu u sebi uvjeravajući se da je to ona u želucu, premda nije.
Na brzinu trpam u sebe slano, pa slatko, pa opet slano i slatko, dok nisam kao dupkom napunjena vreća za smeće. Jer ja i jesam obično smeće koje ne može biti dosljedan nekoj dijeti, a očekujem od sebe da ću se jednoga dana oženiti, proputovati svijet i promijeniti ga. Sad bih opsovao i sebe i svoj karakter. Iz tuge se lagano rađa bijes. Ljut sam na sebe. Korim se i kudim kako ovo više nikad ne bih ponovio. Naučit ću ovu prasicu pameti!
Vraćam se u krevet, u tu grobnicu snova, spreman pokopati još jedan san zvan "lijepo tijelo". Ali tada shvatim. Zamislimo na trenutak da je moja najbolja prijateljica došla kod mene, rekla mi da sam dobio šest kila, zabranila mi jesti, pa mi nije dala spavati mučeći me pričama o hrani, pa me potjerala u kuhinju usred noći i trpala hranu u mene kao lopov novce u vreću i onda me poslala u krevet nazvavši me smećem i beskarakternim beskičmenjakom. Kavu s njom više nikad ne bih popio, blokirao bih je na svim društvenim mrežama i bježao od nje u gradu kada bih je sreo.
Nitko takvu osobu ne bi nazvao prijateljem. Nitko, pa ni najveći mazohist, ne bi poželio s takvom osobom živjeti. A takve osobe smo upravo mi sami i sebi smo vrlo često onaj prijatelj s kojim izbjegavamo kavu. Od sebe ne možemo pobjeći, ne možemo se blokirati ili se skrivati. I baš zato trebamo sebi biti onaj prijatelj kojeg uvijek zovemo kada nam je potrebna podrška, ljubav i razumijevanje. Onaj prijatelj kojeg zovemo "Ljube". Onaj prijatelj koji će razumjeti da je u redu jesti kad si gladan, da nije u redu jesti kad si sit, koji će te motivirati da vježbaš i koji će te zagrliti nakon što si pojeo pola kuće i reći: "Znam da ponekad nema lijeka, znam da se ponekad ne znaš nositi sa stresom, znam da ponekad izgubiš kontrolu i to je u redu. Dok je to sve PONEKAD, a ne stalno ne trebaš brinuti. Pao si nakon 50 metara trčeći maraton, glavu gore, ustani, obriši blato s koljena i nastavi trčati. Duga je staza, a što se prije digneš prije ćeš je otrčati (i stići u McDonald's prije njegovog zatvaranja.)".
Voli te Ljube, tvoj Karlo!