PRIVATNA ARHIVA
Atmosfera straha

Lana Gojak Bajt: ‘Kolega me primio za grudi te pred punom dvoranom komentirao njihov izgled‘

Domaća glumica detaljno je opisala kako se još od akademije gradi atmosfera koja tjera žrtve uznemiravanja i zlostavljanja u šutnju, a pušta napasnike da rade što im je volja.

Otkako se zakotrljala prva optužba za seksualno zlostavljanje na glumačkoj sceni u cijeloj regiji ubrzo je nastala prava lavina. "Seksualno uznemiravanje, verbalno i emotivno zlostavljanje žena utkano je u najdublje pore našeg društva. Ovog puta su javno istupile glumice ali ono postoji u svakoj profesiji, na svim razinama", kazala je Lana Gojak Bajt u razgovoru za Gloria.hr

Glumica je nedavno otkrila kako je imala dva dosta neugodna iskustva - oba puta Lana je svojim muški kolegama 'uzvratila istom mjerom'. Profesora koji ju je neprimjereno primio na hodniku Akademije dramskih umjetnosti udarila je kišobranom, a kolegi koji je na sceni prešao mjeru, uzvratila je pred publikom.

No uz ta dva specifična događaja Lana je doživjela i svjedočila stvaranju okružja u kojem se problematično ponašanje tolerira. Gojak nam je opisala i tu atmosferu koja vlada u glumačkim krugovima i kako se za nedolično ponašanje pronalazi bezbroj izgovora, dok se paralelno stvara atmosfera da je neumjesno - pobuniti se i zauzeti za sebe.

S kojim ste se vidom uznemiravanja od strane kolega susreli i na Akademiji i u poslu?

Tolerancija na seksualno uznemiravanje i razne oblike zlostavljanja uči se u glumačkoj profesiji vrlo rano, već na akademiji pa i u dramskim studijima, a takvi se oblici ponašanja najčešće kamufliraju, nerijetko etiketiraju kao šala, duhovitost, ponekad čak i nazivaju pedagoškim radom, glumačkom uputom. Ako kažeš da ti je neugodno, da te uznemiruje ulazak profesora u tvoj osobni prostor ili pak neželjeni dodiri, reći će da si prezatvorena, preosjetljiva, prezakočena, moraš ojačati, "s takvim stavom opatice nisi za glumicu" itd... Kad je rečenica "govori iz pi.ke" svakodnevna glumačka uputa koju slušaš od najmlađih dana, u dramskom studiju ili na akademiji, s vremenom jednostavno prestaneš tome pridavati važnost, gradiš takav obrambeni mehanizam da neugodnosti sve manje primjećuješ, jer se prag tolerancije na neugodnosti s vremenom povećava. I onda počneš živjeti u uvjerenju da je takvo ponašanje sasvim normalno te da ulazi u opis posla. Urlanje i vrijeđanje je način da redatelj (ili profesor) dođe do emocije, da glumiš bolje i budeš iskrenija, ako te malo izmasira ili pipne ovlaš po guzi ili grudima to je zato jer neiskusnom mladom kolegi pokazuje kako se igra, glumi.

Čitajte i: Krenuli u lov na seksualne napasnike: Pristiglo oko 60 studentskih prijava na četiri zagrebačka fakulteta

Vi ste se u neugodnim situacijama dobro snašli i našli snage da im uzvratite istom mjerom. Odakle vam hrabrost?

Neka moja osobna iskustva su neugodna, međutim nitko na mene nikad nije nasrnuo, pokušao me silovati i u usporedbi s nekim kolegicama koje su doživjele takve vrste zlostavljanja ne nosim traume. Hrabrost da se suprotstavim i uzvratim je vjerojatno posljedica odgoja, mojeg karaktera, neki primarni instinkt koji mi se upali, ali i svjesnost da su te situacije zapravo bile manjeg rizika i opasnosti. Iako sam iz takvih situacija izašla bez nekih većih posljedica, nakon samog školovanja na Akademiji mi je trebao dugi niz godina da prihvatim samu sebe, svoj izgled, svoje tijelo, da povratim samopouzdanje i vjeru u sebe. Psihičko i emotivno zlostavljanje su problemi s kojima sam se često susretala na Akademiji, a još i više kasnije u profesionalnom životu.

Jeste li pokušali slučajeve prijaviti?

Nikad nisam prijavljivala, niti sam znala da se takvo što može niti kome bih prijavila. Također, dugi niz godina sam smatrala da je takvo "otvoreno" ponašanje sasvim normalno te da to ide u opis profesije.

Zašto?

Kome prijaviti kad su te situacije uvijek bile općeprihvaćene javne tajne koje su se prepričavale i smatrale duhovitim anegdotama i pošalicama. Ako se i pobuniš zbog uznemiravanja i zlostavljanja - ti si problem, ne razumiješ šalu. Izgleda da bi zbog nekih bilo potrebno napisati priručnik pa da se pojedinim kolegama objasni što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje.

Čitajte i: Ines Bojanić prijavila bivšu profesoricu nakon svjedočanstva kolegice: ‘Dodirivala me preko gaćica‘

Kako ste se osjećali u tim situacijama, zasigurno nije ugodno biti tako prepušten sam sebi i kolegi koji koristi situaciju?

Prisjetili ste me sad jedne situacije. Bila je pauza na jednoj čitaćoj probi, sjedila sam pored prozora i razgovarala sa svojom kolegicom, a jedan stariji korpulentniji kolega, trostruko veći i teži od mene, nam je prišao, ispružio svoje debele prste, primio me za grudi te iskomentirao njihov izgled. Samo tako, pred cijelim ansamblom, ušetao je u moj osoban prostor i poslužio se kao da je u samoposluzi sa slatkišima. Ja sam ga odgurnula, počela vikati na njega, zaprijetila sam mu šamarčinom ako opet pokuša išta slično, a on se počeo smijati da sam luda, da se šalio, te mi rekao da "bih bila manje nadrkana da češće vidim ku**a". Na zahtjev redatelja svi smo nastavili s probom kao da se ništa nije dogodilo. Odmahni rukom i pusti da prođe - savjet je koji sam čula bezbroj puta.

Jeste li razgovarali s nekom bliskom osobom ili kolegicama? Kakve su bile njihove reakcije?

S kolegicama sam razgovarala o tim stvarima i tada kad su se događale i danas. Gotovo svaka je doživjela neku vrstu zlostavljanja, samo je pitanje u kojoj mjeri i na koji način. Generacije žena su u našem društvu odgajane da je takve stvari mudrije ignorirati, ne obazirati se, prihvatiti "kompliment" i "šalu" jer muški su takvi, normalno je da malo štipnu, pošlataju, počupaju, komentiraju, dovikuju.. Takvim, naoko bezazlenim, situacijama svjedočimo od malih nogu, da bi se zaštitile stvaramo obrambene mehanizme, na kraju završimo tako da i same počinjemo prihvaćati takve situacije i prepričavamo ih kao anegdote. Začarani krug.

Jeste li vi mlade studentice glume i glumice imale 'crnu listu' profesora/ica kojih se treba paziti, kolega s kojima ne želiš biti sama...?

Mislim da nije postojala "crna lista", ali uvijek su kružile priče o tome tko je kakav profesor ili profesorica te što od njih možeš očekivati, baš kao što i danas svi znamo priče o problematičnim kolegama i redateljima zlostavljačima. U vrijeme kad sam ja studirala čini mi se da je češći problem bio što će te neki profesor uvrijediti, rasplakati, povrijediti ili psihički slomiti nego da seksualno nasrne na tebe.

Čitajte i: Pokretačice Nisam tražila zajednice: ‘Teško je čitati na tisuće potresnih poruka, ali nećemo prestati‘

Jeste li vi doživjeli ili svjedočili, da se vas ili kolegicu koja je progovorila o uznemiravanju - šikaniralo ili etiketiralo?

Zlostavljanje dolazi u raznim oblicima ali najveći je problem što sustav ne samo da ga tolerira, već ga i štiti, podržava. Znam na primjer slučaj mladog kolege glumca koji je za fizičko, mentalno i seksualno uznemiravanje prijavio redatelja, inače godinama poznatog po maltretiranju glumaca, glumica i suradnika. Slučaj se već skoro deset godina povlači po sudu, kolegi glumcu je karijera stala prije nego je i započela, a redatelj i dalje normalno radi.

Moje osobno iskustvo je slično, kada sam se usudila jednog redatelja nakon nekoliko godina sustavnog omalovažavanja, zlostavljanja, vrijeđanja i maltretiranja prijaviti poslodavcu, rezultiralo je brojnim daljnjim neugodnostima po mene, mobing i bulling su se nastavili, a nekoliko mjeseci kasnije raskinuta mi je suradnja. Da stvar bude gora, poslodavac je bila žena.

Vjerujem da su to razlozi zašto žrtve najčešće šute, svjesne da ih nitko neće zaštititi već da će biti dodatno obilježene i kažnjene, dok je najčešće zlostavljač taj koji će biti zaštićen.

Čitajte i: Nakon istupa Milene Radulović! Kako je nekad ugledni pedagog stvorio ‘sektu‘ i zavjet šutnje na zlostavljanje

Što biste htjeli poručiti ženama koje se nađu u sličnoj neugodnoj situaciji, na fakultetu, poslu, u životu...?

Kao prvo ovim putem bih zahvalila i čestitala na hrabrosti Mileni Radulović i svim ostalim kolegicama i ženama koje su smogle hrabrosti i prve progovorile o stvarima o kojima se već godinama sustavno šuti. Ostalim ženama koje se nađu u sličnim situacijama želim poručiti da nisu same, da zapamte da nikada nisu krive te da takvo ponašanje nije ni normalno ni prihvatljivo već zlostavljačko i kao takvo ga treba tretirati. Jako je teško dati savjet, razumijem one žene koje odluče progovoriti, ali jednako tako i one koje odluče šutjeti. Svatko najbolje poznaje sebe i u skladu s tim mora djelovati. Osobno smatram da je puno gore živjeti s poniženjem, patnjom, strahom i anksioznosti nego dobiti otkaz i maknuti se iz nezdrave sredine. Zaista se nadam da će nakon ove lavine saznanja nadležne institucije početi raditi svoj posao te da se daljnji slučajevi zlostavljanja neće gurati pod tepih.

Linker
14. rujan 2021 22:22