Najveći hrvatski slikar Vlaho Bukovac preminuo je prije točno stotinu godina, no njegovi su radovi još uvijek mamac za publiku, te kolekcionare. O tome svjedoči nevjerojatan interes za izložbu “Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču od 1893. do 1903.” koju je u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori u prvih deset dana od svečanog otvorenja razgledalo više od pet tisuća posjetitelja. Ostaje otvorena do 22. svibnja i na njoj se može steći duboki uvid u stvaralaštvo autora iz njegove najplodnije faze kada je Vlaho Bukovac postao nezaobilazno ime u europskom kulturnom krugu.
“Sto pedeset izloženih slika donosi cjelovitu priču o najplodonosnijem razdoblju Bukovčeva stvaralaštva”, govori autorica izložbe dr. sc. Petra Vugrinec, koja nas je provela kroz izložbu i objasnila kontekst nastanka najvažnijih umjetnikovih radova.
Djetinjstvo u Americi
Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu 4. srpnja 1855. u skromnoj obrtničkoj obitelji. Otac mu je bio Talijan, majka Hrvatica, a akvarele je počeo slikati i prodavati za krajcar u ranom djetinjstvu. Stric Frano ga je kao desetogodišnjaka poveo sa sobom u Ameriku, a nakon njegove iznenadne smrti stričeva udovica nije mu više željela plaćati školovanje i prehranjivati ga, nego je Vlahu poslala u centar za preodgoj maloljetnika u kojem su mu društvo bili - prijestupnici.
Bez novca i zanimanja vratio se kući u Cavtat i zaposlio kao pomorac na liniji Carigrad-Odesa-Liverpool, a 1873. s bratom Jozom odlazi u Peru, pa ponovno trbuhom za kruhom u San Francisco, gdje se izdržavao služenjem u gostionici Filipa Tripala, te radom u fotografskom ateljeu gdje je retuširao fotografije i počeo portretirati.
Zahvaljujući podršci dubrovačkog pjesnika grofa Mede Pucića i potpori Josipa Juraja Strossmayera odlazi u Pariz na školovanje i to u u klasu Alexandera Cabanela, jednog od najzvučnijih imena druge polovice 19. stoljeća, a 1893. dolazi u Zagreb privučen vladinim narudžbama.
Slikar elite
Prije svega narudžbom kompozicije “Gundulićev san”, ali i portretima dobrostojećih obitelji tadašnje privredne elite, što mu je omogućilo da sebi i obitelji osigura egzistenciju.
"U to doba se Bukovac vjenčao sa suprugom Jelicom, s kojom je dobio četvero djece. Nakon medenog mjeseca u Engleskoj i Parizu, u Zagrebu su stanovali na raznim adresama, u najamnim zgradama obitelji Vranyczany i Pongratz, dok na kraju na Tomislavovom trgu nije našao zemljište i izgradio vlastitu najamnu kuću s ateljeom u dvorištu”, priča Petra Vugrinec.
Dodaje kako je Bukovac bio kozmopolit i poliglot, iznimno šarmantan čovjek magnetske privlačnosti koji je svojom pojavom, baš kao i slikama oduševljavao javnost i publiku.
“Bukovac je pokretač svih relevantnih zbivanja koja hrvatsku likovnu umjetnost uvode u epohu modernosti. Oko sebe je okupio koloniju umjetnika iz čega nastaje tzv. Zagrebačka škola, pokretač je izgradnje šest likovnih ateljea, što je jezgra buduće Akademije likovne umjetnosti. Zahvaljujući njegovom zalaganju da se hrvatska umjetnost predstavi na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. sagrađen je izložbeni paviljon čija je željezna konstrukcija poslužila za podizanje Umjetničkog paviljona. Autor je prve profesionalne izložbe u palači Akademije znanosti i umjetnosti koja je bila nevjerojatno posjećena i zapažena...”, nabraja Vugrinec jnjegove zasluge i dodaje kako je u tom razdoblju Bukovac portretirao najvažnije protagoniste gospodarskog razvitka i izgradnje Zagreba nakon potresa 1880.
Velik broj portreta za zagrebačku izložbu posuđen je iz privatnih zbirki i kolekcija, uglavnom od obitelji nasljednika čije je pretke Bukovac portretirao, a izložen je i umjetnikov autoportret koji je oduševio posjetitelje prve izložbe bečke secesije 1898. godine.
“Nekolicina portreta došla je u originalnim okvirima s uzorkom, patinom i pozlatom kakvu je Bukovac želio, te čine cjelinu s njegovim radom”, ističe Petra Vugrinec i dodaje kako posebno mjesto među njima zauzima portret cara Franje Josipa I., koji je Bukovcu osobno pozirao u četiri seanse po sat vremena u palači Hofburg.
Izvan carskog protokola
“Smatra se najvjerodostojnijim carevim portretom: za vrijeme seansi Franjo Josip je pušio, a Bukovac je zauzvrat dobio dopuštenje da skine bijele rukavice koje su u carevom prisustvu bile obavezne”, nastavlja Vugrinec.
Iz Ureda predsjednika RH na izložbu je stigla slika “Slab pazar” koju je umjetnik svojedobno darovao za dobrotvornu izložbu stradalim Zagorcima, a autorici je osobno najdraža slika “Slijepi dječak” koji oslonjene glave kao da sniva zaklopljenih očiju.
“To je jedno od ključnih djela našeg simbolizma i otvara brojne interpretativene mogućnosti, pa čak i onu da je riječ o studiji za sliku svetog Ivana u pustinji koji se u Bukovčevoj destrukciji klasičnog biblijskog kanona igra sa skakavcima”, kaže Vugrinec.
Najskuplji Bukovac na aukciji u Pragu
Premda su Bukovčeve slike ključna djela svake važnije kolekcije moderne umjetnosti, njihove cijene još uvijek nisu na razini Vlahinih suvremenika istog umjetničkog kalibra u Europi. Dok ovi postižu milijunske cijene u eurima, dobrog Bukovca se može nabaviti već za stotinu tisuća eura. Jednu od najviših cijena postigao je Bukovac na aukciji u Pragu 2016. godine, a radi se o iznosu od 156 tisuća eura. Za Bukovčeve europske suvremenike, te cijene znaju biti nekoliko puta više.
“Bukovac je bio i ostao skup. Za života je držao visoku cijenu, a poznato je da je za neke portrete inkasirao godišnju plaću tadašnjeg visokopozicioniranog državnog dužnosnika, pa možete sami preračunati koliko bi to danas otprilike iznosilo”, priča Vugrinec za koju je Bukovac prije svega najveći majstor zanata hrvatske moderne koji je na prijelazu stoljeća našu nacionalnu umjetnost svrstao uz bok europskih majstora secesije i simbolizma.
“Ksaver Šandor Gjalski rekao je da gledajući svoj portret, koji je naravno izradio Bukovac, osjeća kao da promatra svoj alter ego, jer je umjetnik slikajući njegov lik proniknuo u samo središte njegova duha i duše. Po tome će se likovnost zauvijek razlikovati od fotografije, novog medija s kojim su se umjetnici druge polovice 19. stoljeća morali suočiti”, ističe Vugrinec.