Je li Hercule Poirot, ekscentrični, razmaženi belgijski dendi, najomiljeniji detektiv svih vremena? Na televizijama diljem svijeta, u svakom trenutku, netko je spreman gledati Poirota kako u raskošnom art deco interijeru dotjeruje svoje besprijekorne brkove i razmišlja o umorstvu.
Više od stotinu godina nakon što se prvi put pojavio u romanu “Tajanstvena afera u Stylesu” (1920.) Hercule Poirot i Agatha Christie, žena koja ga je stvorila, ponovno žive svoje zvjezdane trenutke - jer upravo se u kinima počinje prikazivati novi film “Smrt na Nilu”, treća velika filmska adaptacija tog Christieina romana iz 1937. Nova verzija Poirotove egipatske avanture zapravo je nastavak “Ubojstva u Orient Expressu”. Kenneth Branagh opet film režira i glumi detektiva s bizarno ušiljenim brkovima - Christie ih je u svojem romanu opisala kao “veličanstvene” i “goleme”, a Branagh - kao njegovu “supermoć”. Opet se u filmu pojavljuju poznata glumačka imena: Annette Bening, Gal Gadot, Armie Hammer, komičarke Dawn French i Jennifer Saunders, Russell Brand...
Milijunska zarada
Doduše, filmske zvijezde pamtimo i iz verzije snimljene 1978. (Peter Ustinov, Mia Farrow, Bette Davis, Jane Birkin, Maggie Smith) te se s pravom možemo zapitati kome je potrebna nova filmska ekranizacija popularnog romana čije razrješenje odavno znaju svi fanovi krimića. No, isto pitanje postavili su mnogi kad je Branagh, u produkciji Ridleyja Scotta, 2017. snimio novu verziju “Ubojstva u Orient Expressu”. Odgovor je veoma jednostavan. Taj je film koštao 50 milijuna, a zaradio više od 350 milijuna dolara, bez obzira na - za nas - suludi propust s alpskim planinskim vrhuncima kod Vinkovaca, gdje se vlak zaustavio u mećavi. Na novi film “Smrt na Nilu” utrošeno je 90 milijuna dolara, a producenti, dakako, očekuju još veću zaradu nego s prvim filmom.
Ponovni interes za romane Agathe Christie počeo je 2015. kad je svijet slavio 125. rođendan najpopularnije autorice krimića svih vremena - do danas je prodano više od dvije milijarde primjeraka njezinih 66 krimića i 14 zbirki kratkih pripovjedaka. “A onda ih nije bilo”, krimić iz 1939., sam je u brojnim svjetskim izdanjima i reizdanjima prodan u 100 milijuna primjeraka, a 2015. je po njemu napravljen i novi mini serijal prema tom romanu. U povodu te velike godišnjice BBC je najavio snimanje čak sedam mini serijala, među ostalim dvodijelni serijal “Svjedok optužbe” s Kim Cattrall u ulozi za koju je Marlene Dietrich u Wilderovu filmu 1957. bila nominirana za Oscara. Branagh je tad najavio i dva filma s Poirotom.
Proglašena nestalom
U vrijeme svoje najveće popularnosti slavna spisateljica bila je tipična sredovječna engleska dama više klase. Klonila se medija kao kuge, živjela povučeno na velikim imanjima u prirodi, voljela pse i more, duge šetnje uz obalu. Rekla je da mrzi gužve, buku, gramofone i kina, ne voli alkohol i ne podnosi dim cigareta. Izgledala je decentno i neupadljivo kao na svojem najpoznatijem crno-bijelom portretu. No, žena koja je izmaštala stotine ubojstava, uglavnom na velikim bogataškim imanjima, bila je neobična osoba, možda čak pustolovka. Njezin javni imidž obilježila je enigma zbog koje je 1926. započeo njezin rat s medijima. To je bila njezina godina užasa, annus horribilis, kako bi rekla kraljica. Te godine njezin se svijet srušio, a ona prvi put završila na naslovnici Daily Maila - ne kao uspješna književnica, nego kao nestala osoba.
Na Štefanje, dan iza Božića, Agatha je poljubila 7-godišnju kćer Rosalind, svoje jedino dijete, pokrila je i ušuškala te napisala pismo sekretarici i ostavila ga na vidljivom mjestu. Otišla je do automobila, koji je kupila godinu dana ranije. Obožavala je vožnju i jednom rekla da se to iskustvo može mjeriti samo s ispunjenošću koju je osjetila upoznavši kraljicu! Nitko ne zna kamo se te noći uputila. Sljedeće jutro njezin automobil, skupa s kaputom i novčanikom na zadnjem sjedištu, nađen je u prirodi, pokraj ceste, na pustom mjestu, u okrugu Berkshire južno od Londona, gdje je živjela s obitelji u viktorijanskoj vili s tornjićima. Upravo kao da je riječ o novom zapletu koji je smislila kraljica krimića.
Sumnja na ubojstvo
Potraga za slavnom književnicom trajala je 11 dana i izazvala medijsku histeriju. U potrazi je prvo bilo angažirano 300 policajaca s treniranim psima, a potom su je tražili i avionom. Tisuće civila uključilo se u “pročešljavanje” pustih brežuljaka, livada i šuma. Pisalo se da je Agatha vjerojatno ubijena. Sumnja je prvo pala na njezinog muža, pukovnika Archibalda Christieja, atraktivnog ženskara. Sumnjalo se i na serijskog ubojicu, a potom se pojavila teorija da je slavna književnica počinila samoubojstvo. Zašto?
Sad je trenutak da se vratimo u prošlost. Agatha je upoznala Archieja 1912. na engleskoj rivijeri, u otmjenom ljetovalištu Torquay u okrugu Devon, na samom jugu Engleske, gdje se i rodila 1890. u otmjenoj vili dobrostojeće obitelji više klase kao treće, najmlađe dijete. Otac joj je bio Amerikanac pa je Agatha i po tome bila kozmopolitkinja, a ne tipična Engleskinja. U njezinu djetinjstvu obitelj je provela brojne mjesece na “kontinentu”, uglavnom u Francuskoj i Španjolskoj.
Svoje djetinjstvo često je opisivala kao idilično. U autobiografiji je napisala da je sretno djetinjstvo jedna od najsretnijih stvari koje nam se mogu dogoditi u životu: “A moje djetinjstvo je bilo veoma sretno. Imala sam dom i vrt koje sam voljela, imala sam veoma mudru i strpljivu guvernantu, a moji majka i otac su se voljeli i tako sebi uspjeli osigurati sretan brak i uspješno roditeljstvo”.
Možda je zato Agathi tako iznimno teško palo kad joj je njezin suprug, za nju posve neočekivano, rekao da ima ljubavnicu i da je ostavlja. To je bio povod njezinu nestanku i kratkotrajnoj amneziji. Pronašli su je nakon 11 dana u obližnjem hotelu. Zapravo ju je prepoznao jedan glazbenik iz hotelskog orkestra, koji je javio policiji da misli da zna gdje je slavna književnica. U hotel se prijavila pod imenom ljubavnice svojeg muža pa osoblje nije znalo o kome je zapravo riječ.
Archie je medijima rekao da je doživjela amneziju. Mnogi mu nisu povjerovali. Pojavile su se sumnje u novinama da je sve to bila njezina elaborirana promotivna kampanja, no ona je kasnije tvrdila kako je zbog toga ispaštala do kraja života. U autobiografiji nije rasvijetlila što se točno dogodilo, ali je napisala kako je osjećala veliko neprijateljstvo i da joj je život u Engleskoj postao neizdrživ: “Osjećala sam se kao lisica koju progone, kojoj su razjareni lovački psi neprestano za petama. Činilo mi se da neću moći nastaviti živjeti”.
Potpuni slom
Slom se dogodio neposredno nakon smrti majke, s kojom je Agatha bila nesvakidašnje bliska. Obitelj joj je povjerila težak zadatak da prije prodaje zatvori obiteljski dom u Torquayu, da prouči što sačuvati od stvari, a što baciti. Dok je prebirala po uspomenama iz djetinjstva, posjetio ju je Archie. Vjerojatno mu se jako razveselila i pomislila kako će joj pomoći u preteškom zadatku, no dogodilo se upravo suprotno. O toj epizodi Agatha nikad nije napisala ili javno izgovorila jednu riječ. Bila je jako povezana s majkom jer joj je otac umro kad joj je bilo samo 11 godina i često je znala reći da je tog trenutka završilo njezino djetinjstvo. Postali su puno siromašniji i djevojčica je toga bila bolno svjesna. Možda je zato motiv najvećeg broja ubojstava u njezinim romanima novac, odnosno imetak?
No, Agatha je ipak završila školu za djevojke više klase u Parizu, gdje je uglavnom pohađala satove pjevanja i klavira. Bila je popularna u svom rodnom gradu, stalno je dobivala pozivnice za privatne koncerte, domjenke i balove. Prije nego što je upoznala svojeg voljenog Archieja, Agathu su pet puta prosili razni udvarači. No, Archie je bio neodoljiv. Navodno joj je prišao na nekom plesu i iskrižao sve njezine prethodne pozive te, poput junaka ljubića, rekao joj - da će te večeri plesati samo s njim. Začudo, njezina majka kao da je bila vidovita, upozorila ju je da se nipošto ne uda za tako zgodnog muškarca, neodoljivog ženama. Vjenčali su se potajno početkom Prvog svjetskog rata, kad se Archie pridružio Kraljevskom zrakoplovstvu i bio uvjeren da će poginuti. Mlada Agatha nije dotad profesionalno napisala niti jednu stranicu teksta. Pisala je kao dijete i mlada djevojka, za sebe, nikad za druge.
Poput aristokratkinja iz serije “Downton Abbey”, tek udana Agatha se u Torquayu prijavila da volontira kao bolničarka i njeguje ranjene vojnike. U jednom intervjuu prisjetila se svoje prve operacije: prizor otvorene trbušne šupljine toliko ju je šokirao da joj se cijelo tijelo treslo. Pa ipak, u intervjuu je mirno konstatirala da se čovjek u životu baš na sve navikne. Tad se prvi put susrela s belgijskim izbjeglicama u Engleskoj, što je bio začetak detektiva i belgijskog dendija Herculea Poirota. Isto tako, kasnije je u pisanju koristila sve što je u bolničkoj ljekarni naučila o otrovima.
Kraj rata značio je za Agathu početak neizmjerne obiteljske sreće. Archie se vratio živ i preselili su se u London, gdje je rodila kćer. Počela je pisati. Majka ju je najviše poticala i navodno joj rekla da sama otputuje u Devon jer inače svoj prvi roman neće nikad završiti. Šetala je pustim klifovima uz more i satima naglas “pisala” dijaloge svojih likova. Nekoliko izdavača ju je odbilo, no prva knjiga joj je na kraju objavljena 1920. i dobila je veoma dobre kritike. Nakon toga je potpisala dobar ugovor s izdavačem. U to je vrijeme pukovnik Christie krenuo na službenu 10-mjesečnu turneju po udaljenim dijelovima britanskog carstva, a Agatha ga je oduševljeno pristala pratiti. Tada je na Havajima naučila surfati u stojećem položaju, vjerojatno prva od svih Europljana. Bili su sretni, uspješni, bogati i ubrzo su se preselili na imanje Sunningdale u Berkshireu. Kuću su nazvali vila Styles, po Agathinom prvom romanu.
Fatalna godina
A onda je došla fatalna 1926. za koju je u autobiografiji napisala samo da je se ne želi ni sjetiti - jer kad u životu jedna stvar krene ukrivo, sve ode nizbrdo. Mislila je da živi najsretnijim obiteljskim životom kad joj je Archie, vjerojatno emocionalno oštećen u ratu, hladno rekao da je ostavlja zbog atraktivne žene s kojom je često igrao golf i da odmah želi razvod. Nakon tajanstvenog nestanka otputovala je s kćeri i sekretaricom na Kanare da se oporavi i ostala tri mjeseca.
Archibald i Agatha rastali su se formalno u listopadu 1928., a on se već sljedeći tjedan vjenčao sa svojom ljubavnicom. Agatha je odlučila odmah otputovati u Istanbul Orient Expressom, a odatle u Bagdad. Željela je doživjeti nešto posve novo i tako je započela njena velika ljubavna avantura s Orijentom. U Bagdadu se na jednom arheološkom nalazištu sprijateljila s uglednim engleskim arheologom Leonardom Woolleyjem i njegovom ženom, a oni su je kasnije upoznali s Maxom Mallowanom, arheologom i klasičarem s Oxforda. Mallowan je bio 13 godina mlađi od Agathe i rado se primio zadatka da u automobilu s poznatom književnicom proputuje dobar dio Irana. Kasnije je pripovijedao da je na tom putovanju shvatio kako je Agatha idealni životni suputnik: zapeli su autom u pijesku, a ona se nije nimalo uzrujala, već je svesrdno pomagala da se izvuku. Vjenčali su se već u rujnu 1930., a nakon toga ga je pratila na sva arheološka putovanja po istoku.
Stanovali su u Londonu, u Chelseaju. Nekoliko godina kasnije kupili su imanje na osami, u blizini Oxforda, na rijeci Temzi. Tu je Agatha najradije provodila vrijeme u šetnjama uz rijeku ili pišući svoje zapetljane piče o prevarama i izdajama na gospodskim imanjima. Idilu je prekinuo Drugi svjetski rat. Max je s Kraljevskim zrakoplovstvom poslan u Afriku, a Agatha se vratila u London i počela ponovno volontirati u bolničkoj ljekarni. Pisala je više nego ikada, ne obazirući se na zračne napade, često i u skloništu. Za vrijeme rata rodio joj se i jedini unuk Mathew Prichard.
Agatha i Max su sretno dočekali kraj rata i nastavili mirno živjeti i raditi do njezine smrti 1976. u poznoj dobi. Max se ubrzo vjenčao sa svojom bivšom asistenticom, Agathinom dobrom prijateljicom.