Glumac Asim Ugljen često na svom Facebooku iskreno dijeli crtice iz svog života, čak i one koje nisu najlakše za podijeliti s javnošću. Ovog puta pisao je o alopeciji, bolesti koja nije utjecala samo na njegov gubitak kose, već i efekt koji je taj gubitak imao na njegovu psihu. Njegovo obraćanje javnosti prenosimo u cijelosti:
"Pisao sam o svojoj alopeciji.
No, nisam pisao kakav je efekt imala na moju psihu.
Se**m, jesam, no kao kratku crticu.
Istina je da me rijetko što izbacilo iz balansa kao alopecija. Tu količinu gnjeva, bijesa i nemoći sam rijetko kada osjetio.
Obožavam svoj posao, ali doslovno obožavam. I ideja da se njime više nikada neću baviti mi je bila prestrašna.
A nisam se htio baviti glumom bez svoje brade i kose, ćosav, s rupama svugdje po glavi. Zakleo sam se da više nikad neću ući u kadar ako ne pobijedim alopeciju.
I zakleo sam se da ću pustiti dugu bradu i dugu kosu i svezati je u rep ako uspijem pobijediti.
Bio sam uvjeren da neću pobijediti. Svako buđenje je bila agonija. Da li ću se probuditi s novim rupama. I često su bile tu, nove, ujutro. Ili su se stare povećale. Galopirajuća alopecija.
Bio sam lud. Lud kao bijesno pseto. Ujedao sam koga god, zbog bilo čega. Postajao sam zao. Gadilo mi se to, ali taj osjećaj nemoći je izvlačio sve najgore iz mene.
I ništa se nije događalo. Samo je bivalo sve gore.
A onda sam se sjetio što mi je dermatolog rekao, da počnem vježbati svaki dan, pregrizao sam govno i počeo manijakalno veslati. Ali doslovno manijakalno, triput dnevno sam išao na vodu i veslao, veslao, veslao, veslao, veslao, bilo toplo, hladno, kiša, snijeg, sjekire, atomski rat, ja sam veslao i veslao i veslao.
I nakon što se već provrtilo par godišnjih doba, a ja sam svaki dan bio u vodi, počele su prve bijele dlake. Pa crne. Pa su mi nakraju izrasle još gušće i čvršće dlake negoli sam ih prije bolesti imao.
Što je bilo poprilično čudno.
I nastavio sam veslati, jer uz glumu, to mi je najveća ljubav. Ne računajući obitelj, naravno. Tu količinu slobode nikada nigdje drugdje nisam osjetio. Sam u kajaku, usred šume i kanjona, na rijeci. Čista, nepatvorena sloboda.
A sve rupe su se popunile i ja sam pustio kosu i bradu i danas izgledam kako izgledam. Kao Toshiro Mifune za sirotinju. Jer sam se zakleo.
Danas sam stopostotno uvjeren da me kajak spasio. Da me kombinacija fizičkog napora u hladnoj vodi, usred prirode i bez ljudi u blizini, osim Filipa, Marte i djece, spasila. Da mi je kajak vratio kosu i bradu i psihički balans. Zauvijek ću mu ponizno biti zahvalan na svemu što mi je dao i čemu me naučio.
Nisu se skoro sve velike civilizacije zalud razvile na obalama rijeka.
Jer rijeka je život. Ne postoji bolja alegorija od te. I točnija.
Kao i život, rijeka teče i teče i teče, svojim tokom, svojim smjerom, svake sekunde se mijenja, nikada nije ista i baš kao život, nezaustavljiva je.
Rijeka i alopecija su me naučile poniznosti kao ništa u životu.
Kao i Scotta. Svoj poniznosti u životu su ga naučili rijeka i bolest.
Moram priznati da sam očekivao drugačiji film.
No, odgledao sam nešto sasvim drugačije.
Neovisno o tome veslate li ili ne, planirate li, ili nikada u životu niste ušli u rijeku, niti ćete, ovo bi trebali pogledati.
Jer ovo nije film o veslanju. Niti o rijekama. Mislim, naravno da je, ali puno je više film o čovjekovoj snazi da stisne zube kada je najgore i pregrize to govno.
"Ljudska volja je najmoćnija energija u svemiru." -Z. Sviben.
Svrbo, bio si u pravu. Fakat je.
A kada je čovjek najočajniji, tada je i najsnažniji, koliko god paradoksalno zvučalo.
Ovo je film o transformaciji i iskupljenju. I predivan je. I težak. I prepun nade.
I kada je došao do kraja, shvatio sam da nas je obojicu spasio kajak i rijeka, svakoga na svoj način.
Hvala riječnim bogovima što su me uvijek dosada puštali proći.
Neptun je velik.
A ljudska volja još veća.
Pogledajte River Runnera.
Isplati se.
I jebeno NE ODUSTAJTE.
Nikad.
Jer ako nešto volite, odustajanje nije opcija".
Čitajte i: Glumac ostao šokiran kad je shvatio tko ga je opljačkao: ‘To mi dođe kao da invalidu ukradem štaku‘