Premda joj se prije godinu dana činilo da se svijet srušio - jer je zbog pandemije život stao, kazališta se zatvorila, a njen Zagreb je dodatno dotukao potres - glumica Barbara Nola (52) uspjela se brzo pribrati. Imala je ona i prije lockdowna dosta dramatičnih trenutaka, naučila je da nema predaje kroz borbu s karcinomom svog supruga, redatelja Lukasa Nole, i brzo je uzela stvari u svoje ruke.
Iz osjećaja beznađa izvukao ju je posao, jer dobila je ulogu u TV seriji “Dar Mar”, a potom je sa suprugom otvorila novo životno poglavlje - digli su kredit i prvi put, u pedesetima, postali vlasnici stana. Kupili su lijep prostor u centru grada, u koji su se nedavno i uselili, pa je budućnost opet iz njene perspektive - ružičasta.
Kako ste uspjeli ostati tako aktivni i u pandemiji?
- Beskrajno sam sretna i zahvalna što su me na Novoj TV odabrali za snimanje serije, i to još lanjskog proljeća. Tada se, nakon prvog velikog lockdowna, potresa i sveopćeg straha činilo nadrealno to što Nova TV kreće u tako veliki projekt, sa zahtjevnom scenografijom kakva se za neku seriju nije radila valjda od “Velog mista”. Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo ostati u tom našem imaginarnom gradiću Dizmovu, gdje ništa nije porušeno i sve je lijepo i normalno.
Čitajte i: To se zove ljubav: Poznati supružnici malim gestama pokazuju koliko se vole i nakon 20 godina braka
Je li bilo teško snimati u pandemijskim uvjetima?
- Bilo mi je predivno. Taj posao mi je spasio psihu jer nisam stigla razmišljati o potresima i pandemiji. Naravno da smo se jako pazili, ali smo bili presretni što imamo priliku raditi i biti dio kolektiva - u kojem su Ksenija Pajić i Enes Vejzović, pa mladi glumci Pavao Medvešek i Roko Sikavica, Martina Stjepanović i Lucija Glavich Mandarić… Pa Draško Zidar koji bi već u osam ujutro rezao svoje kobasice i špek…
Zbog uloge gostioničarke ste promijenili frizuru?
- Da, i to drastično. Doduše, kosu sam skratila još i prije, ali ova baš jako kratka frizura osmišljena je zbog uloge energične i cinične Spomenke. Naime, trebalo se izgledom odmaknuti od pokondirene, dugokose Gordane Štiglić, koju sam igrala u seriji “Na granici”.
Jeste li i privatno prihvatili svoj novi izgled?
- Pustit ću koji centimetar kosu da naraste, ali teško da ću više ikad imati dugu kosu.
Frizure mijenjate, ali linija vam je uvijek ista?
- Samo sam jednom u mladosti bila na nekom nepotrebnom izgladnjivanju, zbog čega sam dobila tahikardiju, no otad mi nije palo na pamet držati dijetu, čak ni nakon dva porođaja. Jedem sve, no previše sam nervozan tip da bi mi se gomilali kilogrami. A kako ni Lukas ni ja ne vozimo, svugdje idemo pješice, često hodamo po Maksimiru, Dubravkinom putu, Sljemenu… Osim toga, i našu živahnu, dvogodišnju terijerku Macu treba šetati nekoliko puta na dan.
Što se zbiva u vašem matičnom kazalištu Gavella?
- Zgrada je jako stradala u potresu i tražimo alternativni prostor u kojem bismo imali predstave. Dosad smo igrali u Laubi, u Tunelu Grič igramo autorski projekt Enesa Vejzovića “Obavezan smjer”, a sada nam se nudi Scena Travno, pomalo zapostavljen, a odličan prostor u Novom Zagrebu. To je prilika da dobijemo novu publiku, kojoj se možda nije dalo dolaziti do centra grada.
Je li vas strah zaraze koronom?
- Ne, jer se jako pazimo. Hvala Bogu, nitko se od nas doma nije razbolio, kontakte smo sveli na minimum i jedva čekam cijepljenje. Ova pandemija za mene nije neki šok jer se već godinama borim za zdravlje svojih najmilijih, mame i supruga. Prije šest godina sam prošla kalvariju s Lukasom i njegovim karcinomom grla. Njegovo liječenje je bilo tako teško i tako sam se bojala za njegov život da mi se pandemija čini kao mačji kašalj. Zahvalna sam što je ta borba iza nas i nadam se da će tako i ostati.
Je li se itko od vaše obitelji cijepio?
- Mama je u domu za starije, gdje je dobila cjepivo, a sada čekamo da pozovu Lukasa koji je onkološki pacijent. Ja sam apsolutni pobornik cijepljenja i nadala sam se da će se situacija s pandemijom smiriti do proljeća, no očito sam bila u krivu.
Čemu su vas naučile ove teške životne situacije?
- Da kroz život treba ići dan po dan, da ne treba gubiti nadu i nikada se ne predavati. Bez velikih planova i očekivanja, ali s iskrenom vjerom u dobar ishod. Tako se ponašamo i u pandemiji, ali i u svim drugim životnim situacijama, pa i ovima koje je prouzročio potres.
Bojite li se i dalje potresa?
- Užasno. Taj paničan strah imam još od svog prvog potresa koji sam doživjela kao desetogodišnja djevojčica u zagrebačkom stanu svoje tete. Iako je to bilo samo podrhtavanje u odnosu na lanjski zagrebački potres, i danas pamtim paniku koja nas je obuzela i koja nas tjera van iz kuće, kako nisam mogla naći cipele pa sam obula sestričnine prevelike…
Drugi put sam se zatresla prije dvadesetak godina u Dubrovniku, na trećem katu jednog hotela. Bila sam s prijateljicom Jelenom Miholjević i toliko smo se obje prestrašile da smo tu noć spavale u parku. Kada smo se vratile u hotel, tražile smo da nas premjeste u prizemlje, no tamo je bila slobodna samo soba u kojoj su odlagali stare krevete. Nije nas to smetalo, iduću noć smo provele u tom skladištu.
A kako ste proživjeli zagrebački i petrinjski potres?
- Prvoga se od šoka i ne sjećam. Lukas mi je rekao da sam vikala “Evo ga, evo ga…”, kao da ga čekam cijeli život. Užasno sam se prestrašila i doživjela ozbiljnu traumu, a ovaj drugi, petrinjski me potpuno dotukao. Srce se mi se paralo od tih slika razrušenih kuća i izbezumljenih ljudi koji su ostali bez domova.
Kako si pomažete?
- Poslom i razgovorom sa svojim najbližima. Lukas me uglavnom ismijava jer on nema straha ni od čega i hrabro korača kroz život, dok su kći Mara i sin Jakov strpljiviji. S njima vodim ozbiljne filozofske razgovore o smislu života i strahu od smrti, a toliko su oboje mudri da se ponekad osjećam kao da su oni roditelji, a ja dijete. Trebalo bi se zapravo u ovima zrelim godinama prisjetiti tog mladenačkog optimizma, ali teško je izaći iz svoje kože.
Kako oni doživljavaju cijelu ovu situaciju?
- Njihova generacija je to brže prebrodila, oni su puni života, idu dalje i dobro se nose s ovim izazovnim vremenima. Jakov ima svoj život, 27 godina i uskoro će diplomirati režiju, a jedino mi je žao Marine generacije koja je praktički izgubila dvije godine studija. Ona je na Likovnoj akademiji, malo su online, malo idu na faks, ne druže se baš, nemaju gdje izlagati svoje radove... Ja sam kao studentica doživjela rat i to su bila grozna vremena, ali ni u ludilu nisam mislila da će moja djeca doživjeti potrese i pandemiju koja je cijeli svijet izbacila iz kolosijeka. Puno se teže boriti protiv prirode.
Osjećate li se sada barem malo sigurnije u novom stanu?
- Lijepo nam je, Lukas kao glavni kuhar u obitelji napokon ima kuhinju po svojoj mjeri, no na četvrtom smo katu, gdje je teško osjećati se sigurno uz takve strahove. Nadam se da je ta priča s potresima završena i da ćemo konačno krenuti u obnovu našeg ranjenog grada i svih područja koje su pogodili potresi. Potpuno mi je neshvatljiv taj nemar i ignorancija vlasti. Želim misliti da je ovo neka vrsta katarze i da će uskoro doći bolja vremena za sve nas.