NEJA MARKICEVIC/CROPIX
Vrijeme Ruže, vrijeme ljubavi

Bolna ispovijest Zagrepčanke o gubitku djeteta u 33. tjednu trudnoće: ‘Odvajanje od nje bilo je nepodnošljivo‘

Otprilike u isto vrijeme kad je vojvotkinja Meghan plakala zbog spontanog pobačaja, o čemu je nedavno objavila emotivnu ispovijest, i Zagrepčanka Ana Plišić, partnerica u digitalnoj agenciji, suočila se s gubitkom djeteta. Srce njezine bebe prestalo je kucati u 33. tjednu trudnoće, a o tom šokantnom iskustvu - koje su mnogi prošli, ali malo tko o tome govori - pisala je za magazin Gloria.

"Put do izlječenja počinje kad te netko iskreno upita - 'Jesi li dobro?' I kad otvorenog srca i uma posluša tvoj odgovor, jer ti se na taj način daje prilika da s nekim podijeliš svoju bol", napisala je Meghan, vojvotkinja od Sussexa, u tekstu u New York Timesu, u kojem je otkrila da je ovo ljeto izgubila dijete. Osjećaj gotovo nepodnošljive tuge koji ju je preplavio nakon spontanog pobačaja, kaže, iskusili su mnogi, ali malo tko o tome govori - jer iz nekog razloga to je tabu tema koja je, ako se i spominje, popraćena (neopravdanim) sramom. Zbog toga se mnoge nesuđene majke i očevi osjećaju sami u svojoj boli, a sve bi bilo drukčije samo da te netko tako ranjenu i slabu upita - 'Jesi li dobro?'

Neobično otvorena i emotivna poruka njezinog bivšeg kraljevskog veličanstva potaknula nas je da se prisjetimo drugih poznatih žena koje su svoje priče hrabro podijelile s javnošću, a pritom smo doznali za jednu životnu situaciju koja se dogodila otprilike u isto vrijeme kad i Meghanina.

Ana Plišić, partnerica u digitalnoj agenciji 01 Content & Technology – C3 Croatia, zatrudnjela krajem prošle godine prirodnim putem, a trudnoća je bila željena, planirana i - uredna. Sve do kobnog dana u 33. tjednu, kad je doznala da srce njezine bebe više ne kuca. Nekoliko mjeseci poslije za Gloriju je napisala, kako kaže, "dokumentaristički detaljan prikaz jedne trudnoće i tragičnog završetka".

Ovo je njezina priča...

Ovo pišem samo zbog jednog razloga - možda mogu pomoći nekoj drugoj ženi i njezinom mužu, koji prolaze kroz sličnu situaciju’.

Ovo pišem samo zbog jednog razloga - možda mogu pomoći nekoj drugoj ženi i njezinom mužu, koji prolaze kroz sličnu situaciju. Kako bih im dala do znanja da znam kako je njihovo dijete, bez obzira na to je li se pobačaj dogodio u ranoj ili kasnoj trudnoći, osoba s imenom i prezimenom. Sada razumijem koliko je potrebna potpora muža, obitelji, prijatelja, doktora, drugih majki, sistema, društva, a koliko je malo ima. Jer društvo šuti, to proglašava za obitelj neugodnim situacijama jer ne smatra prikladnim da žena pobaci ili dobije postporođajnu depresiju. Klima u društvu je takva da se, u silnoj potrebi stvaranja iluzije idealne obitelji, osjećaji guraju pod tepih. Jedan liječnik mi je ispričao da se neke žene ne usude reći svojim obiteljima da su teško bolesne - da ih ne bi uznemirile! Jedino društvo koje je otvoreno, u kojem se pojedinac osjeća slobodan i uvažavan, može biti sretno. Zato, slažem se, počnimo svi s vrlo jednostavnim pitanjem - 'Jesi li O.K.?'

image
Odluku da s javnošću podijeli najteže iskustvo svog života donijela je isključivo zato što smatra da bi istupom mogla olakšati obiteljima koje su prošle ili prolaze kroz isto ili slično iskustvo.
NEJA MARKICEVIC/CROPIX


O gubitku djeteta ne treba šutjeti, sklanjati pogled, izražavati suzdržane izraze sućuti, o tome treba pričati. I pitati - jesi O.K.?

Našoj kćeri Ruži Botić prestalo je kucati srce u 33. tjednu trudnoće. U šestom danu 32. tjedna bila sam na kratkom pregledu i rekli su: "Super je, zdrava, živahna, ima puno kose, ti ćeš izdržati do kraja". U četvrtom danu 33. tjedna, 29. srpnja ove godine, na redovitom pregledu, utvrdili su da je "nekoliko dana ranije srce prestalo kucati". Iz razloga koji do danas nisu razjašnjeni. Na taj kratki pregled kod najbližeg liječnika došla sam nakon trudničkog pilatesa jer mi je trenerica Lea rekla da izgledam drukčije nego inače i da "radije ne vježbam danas" jer "nije svaki dan u trudnoći isti".

Poslušala sam je, iako sam se osjećala odlično. Baš kao i svakog dana u ta 33 tjedna. Ruža mi je davala snagu, nevjerojatnu energiju, dotad možda nepoznato zadovoljstvo, sreću i ljubav. Omogućavala mi je dodatni fokus. U tom uzbuđenju i uz tu novu energiju išla sam na vježbe za trudnice, pripremali smo naš dom za nju, obilazili majstore i dućane, organizirali i kuhali večere s obitelji i prijateljima, a istodobno sam radila i podizala novu digitalnu agenciju koju sam pokrenula s partnerima upravo u vrijeme kada je Ruža začeta. U isto to vrijeme - zbog trudničkog dijabetesa koji mi je dijagnosticiran u 23. tjednu - jela sam u točno određeni sat šest puta u danu, držeći se super fine dijete što mi ju je propisao nutricionist. To je ujedno bila jedina "poteškoća" u 33 tjedna trudnoće. Nisam imala problema ni sa štitnjačom, ni sa željezom, ni s infekcijama, bakterijama, upalama, s premalo ili previše plodne vode. Ruža je u svakom tjednu rasla u skladu s propisanim mjerama, bez ikakvih odstupanja bilo kojeg organa, posteljice, pupčane vrpce. Svaka tri do četiri tjedna bila sam na preciznim kontrolama kod liječnika, jednog od najiskusnijih u očitanju ultrazvuka i jednog od najboljih i najpažljivijih doktora. Uz to, svaki sam tjedan pratila simptome i razvoj na trudničkom dnevniku - po meni jednom od relevantnijih izvora - britanskom NHS-u.

image
Ana Plišić u potpunosti se informirala o svemu što je čeka u trudnoći i majčinstvu, a sve svoje navike prilagodila je drugom stanju.
NEJA MARKICEVIC/CROPIX

Anina trudnoća je bila dugo željena, planirana i sve do 33. tjedna - uredna.

I kad smo u 26. tjednu pitali doktora možemo li ići na Hvar na tri tjedna, on nije imao niti jedan argument protiv. Rekao je: "Apsolutno, vaša beba i vi ste odlično! Samo nemojte u hladno more". Sve je izgledalo idealno, od prvog trenutka kada smo saznali za trudnoću grlili smo se, ljubili, skakali... Odmah sam obavila istraživanje – "pročitala cijeli internet" - da bih se mogla prilagoditi trudnoći i Ruži. Lista zabranjenih namirnica gotovo svakog dana se širila zbog moguće opasnosti od - listerije, drugih bakterija, žive, vitamina A (za koji je u jednoj studiji Svjetske zdravstvene organizacije još prije dvadesetak godina utvrđeno da šteti u trudnoći) ili jednostavno zbog moje želje da živim što zdravije. Sve kozmetičke preparate, lakove za nokte, šampone za kosu, gelove i kreme, one za farbanje, čak i depiliranje - sve sam zamijenila boljom, prirodnom varijantom bez parabena i bilo kakvih dodataka.

Imala sam izražene sve simptome trudnoće: ekstreman osjet njuha, čak i bolji vid, lude snove, živjela sam za cijeđeni sok od naranče. I stalno razmišljala o tome hoću li biti dobra majka, hoće li Ruža biti dovoljno voljena, hoću li to dobro obaviti. I u pandemiji i u potresu, sve sumnje, strahovi, pitanja, dileme - sve bi to nestalo u jednom trenutku. Cijeli svijet bi se stišao, stao, iščeznuo. Postojali smo samo voljeni Tomislav, ja i - ona. Ruža. To je bio ultrazvuk. Slušati otkucaje njenog srca i vidjeti te pokrete rukom - koji izgledaju kao da nam maše - to su postali naši novi obiteljski trenuci. Osjetila sam mir. Tomislavova ruka, naši osmijesi, sretni pogledi. Samo to je dovoljno za mir. Da sam mogla, ponijela bih ultrazvuk doma i stalno gledala Ružu kako raste. Naš godišnji na Hvaru trajao je od 26. do 29. tjedna Ruže. Tomislav, njegova predivna kći Lada, već gimnazijalka, Ruža i ja. Upravo je tu, u našoj kući u Starom Gradu, jedne od predivnih toplih večeri Tomislav i smislio ime za našu djevojčicu s karakterom ruže. A Lada odobrila (skoro).

image
Nekako istodobno je krajem prošle godine došla vijest o trudnoći te o pokretanju nove digitalne agencije s partnerima. Ana se tijekom cijele trudnoće osjećala sjajno, poletno i zdravo, a njezina djevojčica kao da joj je davala dodatnu energiju.
NEJA MARKICEVIC/CROPIX

Iako mi je trbuh već postao poprilično velik, i bilo mi je sve teže okrenuti se u krevetu na drugi bok - jer dobila sam već više od 10 kilograma - i dalje sam se osjećala odlično.

I mislila sam da mogu sve. Na zadnjem pregledu doktor je rekao: "Odlično je beba, vidim da ste sretni došli s mora, sve je super, vidimo se za tri tjedna". Tri tjedna poslije Ruže više nije bilo. Došli smo u bolnicu. Dijagnoza: mors fetus in utero. Tada sam prvi put čula za pojam stillbirth, koji označava tragičan kraj trudnoće u kasnijim fazama; u Engleskoj svaka 250. trudnoća završi na taj način, za Hrvatsku nisam pronašla podatke, ali vidjela sam da u 60 posto slučajeva nikada ne otkriju uzrok. I sistem, i društvo, i same obitelji kao da "na te slučajeve" jednostavno žele "čim prije" zaboraviti. Odmažući tako svakoj sljedećoj majci koja će se suočiti s gubitkom djeteta u trudnoći.

Ja sam se prije toga morala suočiti s činjenicom da moram roditi prirodnim putem. Zašto ne 'carski'? Kako se uopće rađa mrtvo dijete? U sljedeća 24 sata sam to naučila. Doktori su nam objasnili da bi bilo čak i opasno zbog zgrušavanja krvi izvesti carski. Porođaj je potaknut gelom tri puta u 24 sata. Bez dripa. Treći put sam dobila epiduralnu. Dva sata kasnije puknuo je vodenjak. Deset minuta kasnije Ruža je rođena. Točno sedam trudova, svaki u razmaku od 60 sekundi, i Ruža je bila s nama. U tom trenutku osjetila sam svu tugu i bol. Suze su tekle po Tomislavovoj ruci. Plakala sam, samo sam plakala. U šoku zbog odvajanja. Jer odvajanje od Ruže - ne smrt - bilo je ono nepodnošljivo.

Kad su nam donijeli Ružu, izgledalo je kao da spava. Mirna, spokojna, s prstom u ustima. Svaki dan mislim na nju i sigurna sam - bila su to najljepša 33 tjedna mog života.

 

A kad su nam donijeli Ružu, rođena je bezuvjetna ljubav. Sve zahvaljujući Tomislavu, čovjeku mog života koji mi je darovao najljepše razdoblje, vrijeme Ruže, vrijeme ljubavi. Glatka, bijela, dugačka 44 cm i teška 1700 grama. Mirna i spokojna, s prstom u ustima kao da spava. Prekrasna, divna, pravilna. Puna 33 tjedna ona je bila savršena. Pazila je na mene, voljela me, usrećivala. I takva je bila do posljednjeg trenutka. U deset minuta rođena u najljepšem iskustvu porođaja koji sam mogla doživjeti. Nježna i pažljiva, dobra i prekrasna, baš kakva je bila od trenutka začeća.

Svaki dan mislim na nju. Na vrijeme koje smo proveli zajedno, pjesme koje smo joj pjevali, stvari o kojima smo maštali, mjesta koja smo zajedno posjetili, ljude koje smo zajedno susreli. I sigurna sam: to su bila najljepša 33 tjedna. To je dio našeg života, i uvijek će biti, jednako kao što je i Ružina smrt dio našeg života. Iako se još uvijek ne zna razlog - jer ni nalazi posteljice, ni DNK, ni testovi na trombofiliju, ništa nije pokazalo da je postojao neki problem - ovo smo prihvatili kao dio života. Važan dio života u kojem je ženi potrebna nevjerojatna potpora muža, obitelji, prijatelja, doktora, sustava. Zato o tome ne treba šutjeti, sklanjati pogled, izražavati suzdržane izraze sućuti, o tome treba pričati. I pitati: jesi li O.K.? I, kako se zove tvoje dijete? Jer mi i dalje imamo kćer, i ona ima ime, zove se Ruža.

Linker
20. siječanj 2021 22:18