Način života koji sam vodila do srpnja 2018. bio je zapravo nesvjesni pokušaj samoubojstva. Dan mi je započinjao oko šest ujutro, a završavao iza ponoći, često sam radila po 14 sati: ured, sastanci s klijentima, do kasnih sati eventi, s kojih nikada ne bih otišla dok nisam ispratila zadnjeg gosta... To je bila moja svakodnevica. Sada vidim da sam radila protiv sebe, a ne za sebe jer takav tempo nije prihvatljiv ni kada si u naponu životne snage, a meni su tada bile 52 godine, govori zagrebačka poduzetnica Vedrana Hercigonja Majetić, koju je jednog kobnog ponedjeljka moždani udar izbacio iz pete brzine. Zbog svega što je otada prošla, o tome govori uoči Dana crvenih haljina - javnozdravstvene kampanje pokrenute radi podizanja svijesti o moždanom udaru kod žena.
Nakon 30 godina korporativne karijere u marketingu i komunikacijama, Vedrana se 2016. pridružila kćeri Teni u njenoj tvrtki Catering Team Majetić kao voditeljica u odjelu prodaje. A kakva bi to majka bila, pomislila je, kada u novom poslovnom uzletu svog djeteta ne bi dala sve od sebe. Koliko god se naprezala danju, noć joj nije donosila potreban odmor jer nije mogla spavati više od pet sati. Bez problema bi zaspala, ali nakon sat-dva probudila bi je glad pa bi usred noći kuhala - gulaš, meso s krumpirom i salatom, a sve bi to odmah i jela. Nakon nekoliko mjeseci vaga je pokazala gotovo sto kilograma.
"Svaki stres u životu donio bi mi višak kilograma, a poticaj na dijetu bila bi mi brojka 90. Dan prije moždanog udara vaga je pokazala 99 kila i rekla sam samoj sebi da sutra prelazim na novi režim prehrane. No, idući dan promijenio je puno više od toga", prisjeća se Vedrana, koja ne krije da je emocije liječila hranom, ali i cigaretama. Pušila je dvije i pol kutije dnevno. Njezine kćeri Dea i Tena upozoravale su je da uspori, a i tijelo joj je mjesecima slalo poruke da nije dobro.
Imala je neobične glavobolje, nepravilan tlak, trzaje oka, no ništa nije poduzela sve dok 9. srpnja tijelo nije reklo - dosta.
"Budilica je zazvonila u 7, krenula sam u kupaonicu i usput “zapela” za komodu. Pogledala sam se u ogledalo, desna strana lica bila je čudna, ali sam pomislila da sam se zaležala na jastuku. Ponovno sam legla jer mogla sam si taj dan priuštiti još pola sata sna, a i nekako mi je čudno u glavi, pomislila sam. Srećom, sat vremena kasnije nazvao me kolega, koji je odmah shvatio da nešto nije u redu: nisam mogla govoriti, proizvodila sam neartikulirane zvukove. Ubrzo je došla hitna pomoć. Kako nisam mogla govoriti, u bolnici su me tražili da napišem ime tableta koje pijem. Pokušavala sam napisati Logest, a umjesto toga sam nažvrljala Labirynth", prisjeća se Vedrana. Kako je došla na vrijeme u bolnicu, na Rebru su joj odlučili odmah izvesti mehaničku trombektomiju - vađenje ugruška iz zatvorene krvne žile, čime se ponovno osigurava dotok krvi.
Čitajte i: Ivana Plechinger o opakoj bolesti: ‘Glasne smo zbog žena koje su se poput nas zaboravile‘
"Nakon što su liječnici vidjeli veliki tromb u mozgu, rekli su da ću šest mjeseci biti nepokretna te da neću moći govoriti. No, operacija je bila uspješna i odmah sam stala na svoje noge, samo sam ponekad osjećala slabost u desnoj strani tijela. Govor i pisanje bili su izazov pa sam nakon izlaska iz bolnice potražila pomoć logopeda. Instalirala sam aplikacije za vježbanje mozga, rješavala križaljke, pokušavala pisati smisleno. U početku mi je trebalo dva sata da napišem dvije rečenice, izostavljala sam slova i riječi. Knjigu nisam mogla pročitati dvije godine. To je grozno, ali nije nepremostivo i sada mi je to puno lakše", govori Vedrana, zahvalna na tome što je živu glavu izvukla bez teških posljedica. Danas je muči samo kratkotrajna memorija i ponekad - strah da se ujutro neće probuditi. Od pomisli kako je dotad živjela hvata je jeza.
"Osjećaj je kao da vas je netko stavio pred streljački vod, a onda shvatio da nema metaka. Bolan je bio trenutak kada sam shvatila da sam se sama dovela do toga. Zato sam navike promijenila iz temelja. Pravilno se hranim pa vaga danas pokazuje broj 55, više spavam, manje radim i napokon sam se zaljubila nakon dugih petnaest godina soliranja", govori nam uz osmijeh koji, osim gomile optimizma, krasi i crveni ruž. Naime, samoj sebi je obećala da će svijest o moždanom udaru podizati ne samo na Dan crvenih haljina 7. veljače, već će svaki dan nanositi crveni ruž, kao simbol njenog sudjelovanja u toj javnozdravstvenoj kampanji.
Ovo iskustvo promijenilo joj je život, upoznala je mnoge žene koje su preživjele uz tešku borbu - neke su ponovno prohodale, a mnoge se i dalje bore s invaliditetom - pa iako zna da je katkad naporna kad ljudima savjetuje da uspore, smatra da je vrijedilo ako njezina priča može spasiti samo jedan život.
"Mnogi bježe od sebe, obitelji i problema te se gube u poslu, često svjesni da to ne može dobro završiti, ali ne staju. No, ne živimo da bismo radili, nego radimo da bismo mogli normalno živjeti" " zaključuje Vedrana Hercigonja Majetić.