Srijeda, 19. lipnja 2019., bio je dan kada se Kristini Jakovac život promijenio iz temelja. Dijagnosticiran joj je rak limfnog sustava, točnije ne-Hodgkinov limfom koji brzo raste u limfnim čvorovima, a u Hrvatskoj od ovog oblika raka godišnje oboli 10 od 100.000 stanovnika i najčešće zahvaća osobe između 30 i 40 godina. No, rak ne bira ni spol ni godine, već napada kada i koga želi pa i mlađe osobe poput ove 26-godišnje Slavonke koja je do tog kobnog datuma svoje zdravlje uzimala zdravo za gotovo.
Po završetku diplomskog studija turizma u Opatiji, odlučila je izaći iz sigurne zone i vidjeti što svijet nudi te je igrom slučaja završila u Londonu koji joj je krajem lipnja 2018. postao drugi dom. Zaposlila se u luksuznom Jumeirah hotelu u Londonu i radovala se upoznati nove ljude, kulturu, osjetiti "žižu" multikulturalne metropole i proširiti vidike. Samo par mjeseci kasnije počeli su joj se pojavljivati prvi simptomi, ali nije odmah željela juriti liječniku.
Ne-Hodgkin limfom često karakterizira bol u prsima, problemi sa disanjem, groznice, gubitak kilaže, znojenje, na osjet upaljene žlijezde.
"Počela sam se znojiti bez ikakvog posebnog razloga zbog čega nisam mogla ni spavati, a ni normalno funkcionirati tijekom dana. Znojenje je dovelo do nekakvih čudnih vrućica: imam ih sat vremena pa na par sati misteriozno nestanu i onda opet ista priča", prisjeća se Kristina. Osim vrućica, mučio ju je i užasan svrbež. "Iritirao mi je cijelo tijelo i bio toliko jak da sam se čak nekoliko puta izgrebala do krvi. Izgledalo je gore nego kada si spališ kožu na vatri, pa ožiljke imam još i danas. Nisam mogla spavati, normalno funkcionirati, raditi, apsolutno ništa nisam mogla obavljati u miru", otkrila je Kristina.
Nije joj na pamet palo tražiti pomoć
S vremenom je postala jako umorna i čak joj ni 12 sati u komadu nije bilo dovoljno da se odmori, a nisu joj pomagali ni vitamini ni ostali suplementi za energiju. Sve to je pripisivala novom životu u Britaniji, promjeni klime i tempu života pa joj ni tada nije palo na pamet potražiti pomoć, sve dok u prosincu 2018. nije osjetila jaku bol u prsima.
"Nisam mogla ležati, sjediti, smijati se, pričati, hodati, trčati, stajati, ma ništa nisam mogla raditi bez da se osjećam kao da će mi pluća puknuti od bolova. S tim bolovima sam izdržala tri dana i znala sam da moram otići na hitnu jer nisam imala opravdanje za nešto toliko bolno i nešto što je trajalo toliko dugo. Nakon svih pregleda doktori su odlučili ostaviti me na promatranju jer nisu bili sigurni što mi je. Već sljedeće jutro doktorica mi je donijela otpusno pismo i rekla da imam upalu pluća. Dobila sam antibiotike na pet dana i rekla mi je da ne moram dolaziti kada ih popijem, ali mi nije dala odgovor na pitanje što ću ako me i dalje bude boljelo", rekla je.
Antibiotici, naravno, nisu djelovali, a bol je bila prisutna sve do travnja 2019. kada je misteriozno prestala. No, krenuli su neki novi problemi.
"Svi simptomi su i dalje bili aktivni u svibnju kada sam počela jako kašljati. Kašalj me mučio danonoćno i imala sam osjećaj kao da rigam vatru. Bio je toliko jak da sam povraćala i počela iskašljavati krv. Također, izgubila sam apetit, a ujedno i na kilaži. Nestalo je više od 10 kilograma u manje od mjesec dana, bez ikakvog truda", otkrila je Kristina koja tada nije nimalo slutila što joj se sprema.
Ponovno je završila na hitnoj, a liječnici više nisu mogli ignorirati simptome koje im je nabrojala, iako su nalazi krvi bili u redu.
"Nakon što sam spomenula upalu pluća prije šest mjeseci, iz znatiželje su me poslali na rentgen pluća i na ultrazvuk srca. Sjedim tako u čekaonici i čekam sestru da me pozove kod liječnika. Međutim, on užurbano i zabrinuto izlazi i traži mene. Ono što mi je priopćio nisam očekivala ni u najluđim snovima. Na plućima sam imala neku čudnu masu koja je prije šest mjeseci bila svega par centimetara, a sada je bila veća od 15. Ni kardiolog nije imao dobre vijesti: "Kristina, na ultrazvuku smo otkrili da imaš jako puno tekućine oko srca koja ne bi smjela biti tamo. Ne znamo kako se ta tekućina nakupila tamo, ali tvoje srce nema više mjesta za rad. Da si došla koji tjedan kasnije, bilo bi stvarno kasno za bilo što", rekla mi je Kristina.
Za sat vremena bila je na kirurgiji i stavili su joj cjevčicu spojenu na vrećicu kako bi izvukli svu tekućinu, što je Kristinu nevjerojatno razveselilo. Da, možda vam zvuči čudno, ali od 2016. vrlo je često imala bolove u području srca koji su dolazili i odlazili, ali liječnici u Hrvatskoj su joj tada rekli da joj nije ništa. "Osjećala sam veliko olakšanje jer sam znala da nisam luda, napokon! Nije sve u mojoj glavi!", ispričala je.
Non-Hodgkinov limfom može se otkriti samo biopsijom
Liječnici ni tada nisu znali što joj je jer se ovaj tip raka ne može otkriti samo putem pretraga krvi, već isključivo biopsijom. "Sve su radili pod lokalnom anestezijom jer me nisu smjeli uspavati, bilo bi previše rizično. U srijedu 19. lipnja moja liječnica priopćila mi je užasnu vijest.
"Kristina, dobili smo rezultate biopsije. Loša vijest je da imaš rak limfnog sustava, a dobra vijest je da je agresivan. Nije najbolje što je agresivan, no baš zato što je takav, imamo način da ga smanjimo i potencijalno da ga uklonimo, odnosno da uđeš u fazu remisije", rekla mi je mirnim, ljubaznim glasom, a meni je na pameti bilo samo jedno, jedino pitanje. Da nisam došla na hitnu prije par dana i da se ovo sve nije otkrilo sada, koliko bih još živjela? Na licu joj je pisalo da to nije htjela čuti, ali mi je svejedno odgovorila: "Skoro si zakasnila, možda par tjedana, ali ne više", rekla je Kristina.
Kristina je oduvijek bila pozitivka pa, iako ju je vijest potpuno šokirala, podnijela ju je stoički. No, najteže, rekla je, bilo je javiti obitelji. "Odlučila sam da svi moraju biti jednako uključeni i svi moraju biti jednako informirani pa sam nazvala svakog člana i javila im sve osobno. Da, bili su suzdržani, ali znam da ih je to dosta promijenilo. Svakakve stvari ti prođu kroz glavu i najgore od svega je što sam daleko od njih pa su se osjećali bespomoćno. Objasnila sam im da ja ne želim i ne trebam nikakvu negativnost, još manje plač. Jedino što mi treba je pozitiva jer se ne osjećam loše, barem znamo o čemu se radi i, na kraju krajeva, još sam prisutna na ovom svijetu!", hrabro je poručila.
Besplatno liječenje, lijekovi pa čak i psihoterapija
Iako su joj ponudili da se liječi u Hrvatskoj, Kristina je ostala u Londonu jer, kako kaže, britanski liječnici su nevjerojatno uslužni, ljubazni, uvijek spremni pomoći i informiraju svoje pacijente o baš svemu. Vrlo ju je iznenadilo što je dobila besplatno liječenje, financijsku podršku i besplatne lijekove, a učlanila se i u neprofitnu organizaciju kroz koju ima pravo na teretanu, osobnog trenera, besplatne radionice za raznorazne aktivnosti, psihološku terapiju i mnoge druge stvari.
S kemoterapijama je krenula odmah, a liječnici su joj preporučili da prima i injekcije za očuvanje plodnosti jer u nekim slučajevima kemoterapija uzrokuje rani ulazak u menopauzu i gubitak plodnosti.
"One same po sebi nisu bile toliko kritične koliko sam ja mislila da će biti. Očekivala sam svašta, sve što sam čula nije bilo nešto kroz što sam htjela proći ili što sam htjela da itko prođe. Bile su užasne za moje tijelo, ali pretvrdoglava sam ja. Ovaj rak koliko god je htio pobijediti, nabasao je na pogrešnu osobu. Sorry cancer, not sorry.
Prva dva ciklusa su bila najgora, nisam mogla jesti ni piti, povraćala sam i bilo mi je užasno provesti sve to vrijeme u krevetu. Nakon svake doze provela bih nekih dva dana 'ukomirana' u krevetu, već peti dan sam se osjećala super. Zabranjeno mi je bilo voziti se javnim prijevozom ili biti među većim skupinama ljudima jer je moj imunološki sustav bio ranjiv, tako da nisam toliko izlazila", objasnila je Kristina, ističući da nije mogla dopustiti da rak i kemikalije unište njezinu energiju koju, bez obzira na sve, ima u izobilju.
"Bit će sve u redu" nije ono što bi oboljeli htio čuti
S dijagnozom, Kristina je morala promijeniti neke životne navike. Alkohol nije više smjela ni primirisati te se intenzivno počela zdravo hraniti. "Nikad nisam voljela kuhati i jedino što sam znala kuhati su bila naša domaća jela, međutim to se sve promijenilo. Sada uživam kuhajući zdravije i ni ne razmišljam o nekakvom prestanku, a ni o tome da mi nedostaje nešto kao junk food, jer volim svoju trenutnu prehranu koja uključuje puno svježeg voća i povrća", otkrila je.
Najveću potporu, kaže, pružaju joj njezina obitelj i prijatelji, iako je bilo i onih koji su se samo povukli kada su saznali s čim se bori. No, ne zamjera im jer se svi na različite načine nose sa situacijama.
"'Bit će sve u redu, ti si borac, ratnik, lav', sve to zvuči kao znak podrške, ali to nije ono što bi netko s rakom htio čuti. Meni je iskreno neupitno hoću li se boriti ili ne, naravno da sam borac ali nismo li svi mi borci na kraju? Nije li to sve neosporno, svi se borimo s nečim, svi imamo drugačiju vrstu raka - tugu, tjeskobu, financije... Osoba koja ima rak samo želi nekog da ga sasluša, ... ma ne moraš ništa reći samo šuti i slušaj. Zagrli. Izvedi ju van u šetnju. Nasmij ju. Idite u kino. Očisti joj kuću. Odi po namirnice. Donesi kolač. Donesi hrane. Prestani razmišljati hoće li joj biti previše, hoće li ovo, hoće li ono, samo to napravi. To je najbolja podrška koju joj možeš dati", napominje.
Iako je čvrsto vjerovala da će kemoterapije uništiti tu napast od raka, to se nažalost nije dogodilo pa je morala ići i na zračenje, a izgubila je i kosu. "To je za mene zapravo bio najteži psihološki trenutak što se tiče mene same. Stvarno sam mislila da neću morati ići na zračenje pa sam malo i potonula. No, ni u jednom trenutku nisam razmišljala o smrti. Samo mi je bilo u glavi: što bude bit će, apsolutno ne mogu učiniti ništa više nego što sada činim", rekla je.
Sljedeće PET snimanje ima tek krajem ožujka, a u travnju bi trebala znati je li se rak vratio. Kakva god bude prognoza, Kristina ostaje pozitivna do kraja.
"Ne provodim previše vremena razmišljajući što bi bilo kad bi bilo, ili kako će moj život sada izgledati, ni hoće li se rak vratiti, ni kojom brzinom. Ostavljam sve to za neku budućnost ako dođe do tog trenutka, ne preostaje mi ništa drugo nego živjeti iz dana u dan", poručila je.