BORIS KOVACEV/CROPIX
INTERVJU FABIO CELONI

Iako ga žene obožavaju, talijanski strip crtač otkriva zašto se nikad ne bi mijenjao sa svojim junakom Dylanom Dogom

Prva priča o lovcu na natprirodno objavljena je prije 35 godina, a tim povodom u Zagrebu mu je priređena izložda.

Nije izmislio Dylana Doga, ali s popularnim strip junakom - samoprozvanim istražiteljem noćnih mora i detektivom za nadnaravne pojave koji se panično boji visine i šišmiša, te zazire od djece - živi iz dana u dan već dvadeset godina. Riječ je, dakako, o talijanskom strip crtaču Fabiju Celoniju, autoru brojnih Bonellijevih i Disneyjevih izdanja, koji je baš uoči dolaska u Zagreb - bilo mu je to prvo inozemno putovanje od izbijanja pandemije koronavirusa - proslavio 50. rođendan. U Zagrebu je Celoniju povodom 35. godišnjice prvog broja Dylana Doga u organizaciji festivala Crtani romani šou priređena prigodna izložba crteža koji se do 15. listopada mogu razgledati u Talijanskom kulturnom centru. Na intervjuu nam se pridružila i Fabijeva partnerica i asistentica Marika, koja je u Zagreb došla sa štakama, jer se još uvijek oporavlja od prometne nezgode. Naime, ispred shopping centra u Bresci, gdje par živi, pregazio ju je neoprezni vozač.

Jeste li prvi put u Hrvatskoj?

- Ne. Jako dobro poznajem vašu zemlju u kojoj sam relativno čest gost. Uglavnom je riječ o promocijama Dylana Doga, stripa koji je u Hrvatskoj jako popularan jer se u prijevodu, gotovo bez prekida, objavljuje još od 1987. Kako Zagreb dobro poznajem najprepoznatljivije vizure vašeg grada poput tornjeva katedrale i “džamije”, točnije Meštrovićevog paviljona u kojem je smješten Dom hrvatskih likovnih umjetnika, sam prigodno za ovu izložbu interpolirao u svoje crteže. Osim Zagreba dobro sam upoznao i jadransku obalu, te kontinentalnu Hrvatsku, jer sam svaki dolazak iskoristio za upoznavanje ljepota vaše zemlje kojima, čini mi se, nema kraja.

Baš kao niti avanturama Dylana Doga, bivšeg detektiva Scotland Yarda s londonskom adresom, čije avanture crtate, ali i smišljate kao scenarist pojedinih priča. Kako vi sebi objašnjavate tajnu njegovog uspjeha kod čitatelja?

- Dylan Dog je čovjek od krvi i mesa, sa svojim vrlinama i manama, prednostima i slabostima, pa se s njegovim mukama i nevoljama lako identificirati. Današnja publika raste i odgaja se na avanturama superjunaka, što Dylan zasigurno nije. Iako se u svom poslu sasvim dobro snalazi, prije bi se moglo reći da je on dobar primjer antijunaka - izliječeni je alkoholičar, boji se visine, putovanja brodom zbog morske bolesti, skučenih zatvorenih prostora, šišmiša, dužih ljubavnih veza...

Možete li se vi zamisliti u njegovoj koži na jedan dan, tjedan, mjesec ili godinu?

- Apsolutno ne. Fizički smo potpuno različiti, Dylan je na neki način opsesivan tip, zaustavljen u vremenu, koji nosi uvijek iste odjevne kombinacije, najdraže jelo mu je vegetarijanska pizza i to bez gljiva, jer ga narezani šampinjoni podsjećaju na leševe... No, najgore od svega je što većinu svog vremena kuburi bez prebijene pare u džepu, a ta situacija meni nije nimalo privlačna. Osim toga ne bih mogao zamisliti život bez svojih ljubimaca, psa border kolija i mačaka, koje Marika i ja smatramo ravnopravnim članovima našeg kućanstva i kojima posvećujemo mnogo pažnje i vremena. Na kraju, sklon sam dugim čvrstim vezama kakvih se moj junak - užasava.

image
Izložba povodom 35 godina stripa Dylan Dog u Talijanskom institutu za kulturu otvorena je do 15. listopada.
BORIS KOVACEV/CROPIX

Kako ste postali strip crtač i scenarist?

- Od ranog djetinjstva najdraža igra bilo mi je crtanje: roditelji su me satima mogli ostaviti samog s blokom papira, olovkama i bojicama, a meni je to bila najbolja zabava koja mi do današnjeg dana nije dosadila. Zbog toga sam upisao srednju umjetničku školu za strip u Milanu, nakon koje sam odmah počeo raditi pa se od svoje sedamnaeste godine samostalno izdržavam. Počeo sam s upisivanjem teksta u oblačiće, pa sjenčanjem likova i drugim sitnim poslovima sve dok par godina kasnije nisam dobio priliku da se samostalno autorski okušam u poslu. To je bila najveća prekretnica u mom životu.

Tko vam je bio najvažniji učitelj?

- Giampiero Casertano, moj učitelj stripa u srednjoj školi. On je bio crtač Dylana Doga, a na predavanja nam je donosio table prvih priča tako da sam postao njegov fan i prije nego što su objavljene.

Kako uspijevate paralelno raditi za Disney i Bonelli što su prilično raznorodni poslovi?

- Nije se jednostavno prešaltavati s jednog posla na drugi jer je svaki priča za sebe i traži apsolutnu koncentraciju i posvećenost. S druge strane mi funkcioniranje na dva kolosijeka istovremeno - predstavlja izazov.

image
Iako su mu najdraži alati papir i olovka, danas svoje ilustracije uglavnom radi na računalu ili tabletu.
BORIS KOVACEV/CROPIX

Crtate li danas na računalu i tabletu?

- Da, pogotovo dok sam na putu, ali mi je još uvijek najdraže uzeti olovku u ruke dok me na radnom tolu čeka prazan papir.

Što su uz stripove vaše najveće strasti?

- Strastveni sam kemičar hobist, pa sam si doma opremio dva laboratorija u kojima mogu do mile volje eksperimentirati. Osim toga obožavam putovanja, pa sam u protekla tri desetljeća obišao polovicu svijeta, a jako volim i čitati - veliki sam fan SF-a i horora, to su književni žanrovi koji me najviše privlače.

Jesu li vaši radovi na prodaju?

- Da. U svijetu je mnogo kolekcionara koji su moji najvjerniji kupci, a postoje i brojni fanovi upravo Dylana Doga koji žele na svom zidu kod kuće imati poneki originalni crtež ili tablu. Najviše radova prodajem na strip konvencijama gdje ponekad cijeli dan crtam po narudžbama naručitelja koji u koloni ispred našeg štanda čekaju svoj red, što jasno pokazuje kako je Dylan Dog i danas među najomiljenijim i najprodavanijim naslovima u Italiji. Doduše naklada je daleko manja od milijunske kakva je nekoć bila, ali je još uvijek - respektabilna.

Linker
13. listopad 2021 20:18