ISTOCK
Gloria osobno

Intimna ispovijest studentice koju je dečko ponižavao i bijesnio jer je ostala trudna: ‘Njegova mama imala je pravo‘

Ona je imala 23 godine kada je ostala trudna, u jednogodišnjoj vezi s tada 28-godišnjim mladićem. Financijski ovisna i bez mogućnosti da organizira život uz maleno dijete kao samohrana majka, našla se u nezavidnoj situaciji, nakon što ju je partner ostavio potpuno samu.

Monika je studentica iz jednog manjeg grada u Hrvatskoj, studira u Rijeci, a bila je u vezi s mladićem iz Zagreba. Za Gloria.hr podijelila je svoje iskustvo i razloge koji su je nagnali da napravi abortus. Ostala je trudna kada je s dečkom bila godinu dana u vezi, ona studentica, on situirani mladi profesionalac...

Prvi put mi je menstruacija kasnila dva mjeseca prije nego što sam ostala trudna. Bila sam prebačena na drugu vrstu antidepresiva pa je to bio jedna od nuspojava. Međutim, njemu se to nije moglo dokazati. U trenu kad mi je kasnila sedam dana on je bio toliko pobjesnio da svoju beskonačnu ljutnju nije mogao obuzdati do ulaska u stan već se mahnito na mene derao na klupi u parku. U centru prokletog Zagreba usred bijela dana.

'Kaj si ti retardirana?!' To je rečenica koja me najviše asocira na njega.

Kad čujem to onim purgerskim podrugljivim tonom dođe mi da se raspadnem na atome. Pošto sam tih dana bila kod njega, nakon silne dreke htjela sam samo otići u stan i pokupiti stvari. Isprva je odlučio da me neće pustiti unutra, ali je vjerojatno shvatio da će to zakočiti čitav proces pa me ipak pustio. Prije odlaska sam i ja počela vikati, a kad sam shvatila da gubim glas i da su suze jedino što preostaje okrenula sam se i otišla.

Za zadnje pišljive pare sam na kolodvoru kupila test za trudnoću, otišla na wc i poslala mu sliku negativnog testa da prestane dramiti. Sjedila sam na terasi i plakala, toliko me boljelo čitavo tijelo da me nije bila briga gleda li me itko. Vjerojatno i ne gleda, to je Zagreb. Nakon toga mi je čak njegova mama rekla da ga ostavim. I trebala sam, ali nisam. Nije mu trebalo dugo da se ispriča i umili.

Nisam mislila da zaslužujem bolje

Tada smo bili zajedno otprilike godinu dana, s tim da smo bili zajedno i ranije. Nazvala bih to razdobljem testiranja na kojem sam trebala dokazati da nisam balavica. Iako sam mlađa od njega samo pet godina. Bio je poslovno odgovoran, materijalno izrazito ambiciozan, ozbiljan i sarkastično otrovan. Sviđalo mi se što je naizgled oštrouman i zabavan, voljela sam ga slušati jer je znao mnogo toga što ja tad nisam znala. Uglavnom, dok je sve bilo zabava i moja briga, za njega je bilo dobro.

Nismo živjeli u istom gradu. Meni je uvijek bilo usput svratiti do njega, a on se vječito "trgao" da svrati do mene i smjesti me nekako na rutu svojih poslovnih putanja. Iako je dolazio svaki vikend, nikada ne bi priznao ni najmanju naznaku bilo kakvih obaveza. Istovremeno je zahtijevao veliku količinu predanosti. Znam, zvučim glupo i nepromišljeno, ali tada vjerojatno nisam mislila da zaslužujem išta bolje. Nije mi bilo teško čekati ga s poslovnih puteva kad je bio gospodin radnik. Niti ga mahnito tetošiti kad je bio gejmer zabuljen u ekran.

Dva mjeseca nakon te prve epizode, već nakon tri dana kašnjenja bilo mi je jasno da ovaj put nije šala. Bilo je to u studenom prošle godine, taman početkom nove akademske godine. Trudnoća mi je predstavljala ogroman problem jer su mučnine počele jako rano i ometale su me do kasno popodne iz dana u dan. Tek je par ljudi znalo, ja sam odmah znala da to ne mogu, a stoga ni ne želim, izgurati do kraja.

On je bio opušteniji, iako nikad dovoljno da propusti priliku da se istrese na mene. Bili smo na djevojačkoj večeri, napila sam se i sljedeće sam jutro povraćala do iznemoglosti. Kad se to smirilo odvezla sam ga prvi put u svoj rodni grad, a on je punih sat vremena koji smo sjedili na kavi proveo gledajući isključivo u ekran mobitela. Kao da uopće nisam postojala.

Nisam se ni trudila započinjati ikakve razgovore jer sam znala da će me dočekati famozno: "Kaj si ti retardirana?!“. Otišla sam u wc i napravila prvi test. Pozitivno. Imam još jedan, ali čemu? Znam da je to - to. Na putu natrag stala sam na neki šumski puteljak i isključila auto. Nije mu bilo jasno što radim, a ja sam drhtavim glasom pokušala započeti. Nisam trebala to ni izgovoriti.

"Glupačo retardirana, je l' ti već pet dana govorim da napraviš test?!“, bila je njegova reakcija. Mislim si, jednako sam trudna danas kao i pred pet dana...

image
Sva sreća pa ga nisam poslušala da to obavim u Zagrebu.
ISTOCK

Ovisna o roditeljima

Kao studentica koja još uvijek ovisi o roditeljima ne bih imala nikakve šanse da djetetu pružim dom, brigu koju zaslužuje i sve ono što treba kako bi izraslo u zadovoljnog čovjeka. Nema govora o tome da moji roditelji to ne bi učinili za mene, apsolutno bi da sam ih tražila. Radili bi još krvavije, stavili bi sebe na posljednje mjesto i dali bi sve za to dijete. Međutim, nikada to ne bih mogla tražiti od njih.

Njega, svog partnera, nisam tražila novac, skinula sam ga sa svoje štednje. Nisam ga tražila ni da me vozi na pretrage, znala sam da će biti miljama daleko. I nisam se prevarila.

Imao je suludu ideju da abortus obavim u Zagrebu, a ja mu nikako nisam mogla dokazati da to nema smisla. Nisam htjela na kirurški zahvat nakon kojeg bi se puno dulje oporavljala i to na samom početku akademske godine. I ono najbitnije, nisam se htjela osjećati još mizernije kraj njega.

Nakon prvog ultrazvuka i početnog šoka pretraživala sam internet za opcijama. Činilo se da je moguće jedino u Rijeci obaviti medikamentozni abortus, u Zagrebu se to rješava kirurškim putem. Svakako mi je bila najjednostavnija opcija da to obavim u Rijeci i vratim se u svoj stan, umjesto da odem u Zagreb i puno teže liječim rane u blizini mog tada već skoro pa bivšeg partnera koji nije bio raspoložen niti za razgovor.

Kad sam zvala bolnicu bila sam uplašena i nervozna jer sam bila svjesna da radim nešto zbog čega bi me većina sugrađana spalila na lomači. No oni su odgovorili spremno i prikladno, bez trunke osude ili nerazumijevanja. To me smirilo na neko vrijeme. Procedura je vrlo jednostavna: u dva navrata dobiješ tablete.

Cijeli proces medikamentoznog abortusa

Prvi put dođeš u bolnicu, liječnica pregleda nalaze krvne slike i ultrazvuka, a sestra ti da prve dvije tablete čiji se učinak ne osjeti i ne primjećuje. Dva dana nakon toga dolaziš u dnevnu bolnicu po druge dvije tablete koje potiču grčenje i izlučivanje, ako sam dobro shvatila. Ostaješ u bolnici dok ultrazvuk ne pokaže da je vani sve što treba biti.

Tog dana nakon dolaska u rano jutro i čekaonice zovu me u ordinaciju. Sat pokazuje 8:40.

Sjedim pod pritiskom da se opustim. Glavna sestra mi blago i toplo objašnjava sve, korak po korak. Upućuje me da obje tablete stavim između obraza i gornjih desni i otapam ih u naredna pola sata isključivo slinom. Kada to vrijeme prođe mogu si pomoći vodom i djelovanje bi trebalo početi. Tablete su između ovih umjetnih zubi i obraza suhe poput cimeta i ljigavo se uvlače između zubnog mesa.

Tek je 8:52, a počelo je. I to jako brzo. Kao i inače kad bih dobila menstruaciju uskuhalo se lagano grčevito, no zapravo je sve trebalo tek krenuti. U sobi se sa mnom nalaze još tri žene. Starije od mene. Šutim. Sklupčala sam se na jastuku, a njima je sve postalo sumnjivo kad su shvatile da moja vizita dolazi posebno te da se meni ništa eksplicitno ne govori.

Odlučila sam da ću sve proći sama u toaletu. Odlazim do WC-a. Odlučna sam, nemam ni mrvicu sažaljenja ni za sebe, ni za bilo kog drugog.

Fokus mi je manijakalno sužen na bol i prljave pločice unutar raspalog WC-a. Boja iznad lavaboa skida se od vlage, a pokraj školjke ostale su mrlje svih patnji ovog mjestašca. Grčim se toliko da više ne vidim, povraćam i plačem bez glasa.

Sad dolazi najgore. Izdržat ću i poslije toga sve može jedino na bolje. Iz mene u valovima grčeva izlazi nevjerojatna količina nečiste krvi. Nadam se da ću se umoriti dovoljno da bar na kratko odspavam kad se vratim u sobu.

image
I nakon svega, on se ljutio na mene.
ISTOCK

Konačni kraj 

Prošlo je podne. Mirna ležim na krevetu ponad kojeg se u stropu nalazi rupa. Gotovo je. Treba mi hodanje i cigareta. Izlazim hodnicima mirnim koracima kao da provjeravam da li mi noge još uvijek rade. Vani na suncu ponovo se osjećam živo i donekle normalno. Ne osjećam ništa osim ugodne topline i okončanja malene nikotinske krize. Spremna sam otići i to je sve.

U ordinaciji su mi obavili ultrazvuk i saznala sam da je sve uredu. Bilo je 16:10 sati. Glas doktorice suptilno kazuje da to nije slučaj za sve četiri žene koje su se toga dana našle tamo. Prvi put shvaćam da je uopće postojala mogućnost da sve prođe dugotrajnije i puno mučnije. Uslijed vala olakšanja ipak osjećam gorak okus.

Tjedan ili dva nakon pobačaja vidjela sam se sa svojim partnerom. Bila sam jako ljuta, a on se silom opravdavao i iz nekog razloga još više ljutio od mene, uz izgovor: "Sad sam tu, što još hoćeš?!" Kao da se ništa nije dogodilo. Osim što se razvio teoriju da to dijete vjerojatno nije bilo njegovo. Tu rečenicu čula sam nepunih mjesec dana nakon pobačaja i to je za mene značilo apsolutni krah i konačan kraj.

Linker
20. studeni 2020 17:48