Tri i pol mjeseca nakon smrti supruga Đorđa, spisateljica Olivera Balašević priredila je na predstavljanje knjige ‘Planeta dvorište‘, na kojem se prisjetila njihovog prvog susreta i dodira dlana o dlan, ali i posljednjeg čardaša koji joj je izveo pod prozorom. Povodom izlaska knjige, Olivera je dala veliki intervju srpskom izdanju magazina Gloria, a koji s fotografijama ekskluzivno prenosimo u cijelosti:
Tri i pol mjeseca nakon smrti Đorđa Balaševića, njegova supruga Olivera Balašević (62) smogla je snage da izađe pred njegovu i svoju publiku. Na Ljetnoj pozornici na Paliću ona je odškrinula vrata svog djetinjstva, opisanog u knjizi "Planeta dvorište", i sa scene ispričala kako je rasla u banatskoj ravnici, zavoljela gimnastiku koja ju je odvela do Olimpijade u Moskvi, upoznala Đorđa u Novom Sadu i - na kraju - slušala posljednji čardaš koji joj je otpjevao pod prozorima njihove obiteljske kuće u ulici Jovana Cvijića u Novom Sadu.
Kazališno predstavljanje knjige proteklo je jako emotivno jer se Olivera nekoliko puta rasplakala na sceni, ne želeći skrivati suze. Potaknuta burnim pljeskom većinski ženske publike, koja je također plakala, nastavljala je pričati i svaki put bi otvorila još jedno skrovište svoje duše, piše Gloria.
- Osjećaj i emocije koje sam od publike sada dobila trajat će danima. Sve što bih rekla umanjilo bi tu kemiju razumijevanja, to kako su me prihvatili od trenutka kada sam izašla na scenu. A nije mi bilo niti lako niti jednostavno iskoračiti sada, sama. I ne samo da su me pozdravili, već su me podržali i ohrabrili da započnem priču koja doseže dalje od "Planete dvorište", dalje od onog perioda o kojem govori moja knjiga. Bilo je posebno, dirljivo, ali olakšavajuće tako da je publika sve razumjela. U Subotici sam osvojila prvu medalju iz gimnastike. Bilo je to davnih dana, desetljeća, kada sam razveselila moju mamu. I kasnije, ovaj kraj je puno značio mojoj deci, Đole i ja smo na poseban način pričali o Subotici, a dio tih uspomena sada samo ja pričam - izjavila je za Gloriju Olivera Balašević tijekom intervjua nakon predstavljanja knjige.
Čitajte i: Masovni oproštaj u Novom Sadu: Đoletove pjesme nikada nisu zvučale ovoliko tužno
Na naše pitanje da li je njen Đole te večeri bio uz nju, jer kako je pjevao: "Neko to od gore vidi sve", Olji su oči na trenutak zasuzile.
- Nas dvoje nikada nismo prestali da budemo jedno. Tako smo odgojeni, naučeni smo da naš emotivni doživljaj držimo u sebi, da ga nosimo sa sobom. Sve je to kompleksno, ali to je sada tako. Progovorila je i o svom emocionalnom stanju, o tome kako se osjeća sada i kako se nosi s ogromnim gubitkom na koji nije bila spremna.
- Borim se, moram. Tu su moja djeca, moje dvije unuke, Simona i Petra. Đole je u svim našim uspomenama i sjećanjima, a u svakom njihovom dijelu su naše priče i naš smijeh. Vrlo sam ponosna na svoju djecu, na njihovo držanje i izdržavanje. Način na koji se oni, s ogromnim razumijevanjem za mene, nose s našim gubitkom ohrabrujuće je i poticajno.
Obitelj Balašević će, kako kaže njena sadašnja glava, svaki atom snage utrošiti da sjećanje na čuvenog panonskog mornara ostane i da se prenosi i na buduće generacije.
- Ono što je sada na ovom četvercu bez kormilara jest to da se nosimo uporno i postojano u odnosu na ono što je Đoletovo nasljeđe. Uspomene na njega i naše emocije ne može nitko oduzeti. I te kako je potrebno i mislim da će postojati to javno sjećanje na Đoleta, bilo kroz udžbenike, bilo kroz ono što će se tek dogoditi u jednom djeliću Novog Sada, u jednoj regiji gdje se on slušao, čuo i razumio. Postojat će jedno mjesto na kojem ćemo se susretati sa svima onima koji su štovatelji Đoletovog djela na pravi način.
Mamin savjet kao predosjećaj budućnosti
Oliverina knjiga, ispričana u prvom licu, govori o njenom životu u Zrenjaninu, u periodu od njene pete do 15. godine, u jednoj trošnoj kući, u dvorištu s još šest dvorišnih stanova, u ulici koja je išla uz Begej, koja je ujutro mirisala na pekaru, po danu na jorgovan, a predvečer na prženu kavu. To štivo je ujedno i mapa pomoću koje se može doći do te zagubljene ulice, od koje danas postoji samo jedan mali dio, i to pod drugim imenom, jer nema više ni te kuće, ni tog dvorišta, a i Begej je u tom dijelu presušio, ostavivši za sobom onaj poznati most na suhom kao spomenik jednom savršenom djetinjstvu.
Tijekom srdačnog susreta s čitateljima i potpisivanja knjige, Olja je na trenutak zastala i, potaknuta pričom da je Đorđe bio voljen u svim krajevima bivše Jugoslavije, sjetila se njihovog prvog susreta, kada ga je vidjela samo s leđa i u sebi na trenutak pomislila: "Uh, al’ ga mrzim".
- Kada bih sa studija dolazila kući u Zrenjanin, moja majka Pelka bi me pitala: "Olja, ima li koji dečkić?" Nisam joj odgovarala. A onda, jednog dana, ona me je opet to pitala i pokazala mi neke novine u kojima je izašla priča o Đorđu Balaševiću, u vremenu prije Ranog mraza. "Evo ovakav netko tebi treba", rekla mi je majka. Nakon dva-tri dana vratila sam se u Novi Sad, noseći tešku torbu s hranom koju mi je mama spakirala. Bila je kasna noć, izlazila sam s autobusne stanice i ugledala jedan jedini taksi. Razveselila sam se i krenula ka njemu. Međutim, pred nosom mi je u taksi uletio jedan momak, i ne vidjevši da dolazim jer je bio okrenut leđima ka meni. Bio je to Đole. I taksi je otišao, a ja sam ostala sama s torbom. Odmah sam mami javila što mi se dogodilo i zamolila je da mi više ne preporučuje poznate momke iz novina.
Ispričala je da su se Đorđe i ona upoznali tek kasnije, 1. lipnja 1979, na plaži na obali Dunava, podno Petrovaradinske tvrđave.
- Iz mog žutog koferčića, s dna, izvukla sam i u kosu stavila moju sretnu ukosnicu, računajući da mu je dam ako me slučajno odbije kad ga zovem da plivamo zajedno, što se i dogodilo. Ako to nije bila ljubav na prvi pogled i ljubav na prvu riječ, a mislim da jest, sigurno je bila ljubav na prvu ukosnicu. Kada sam se kasnije vratila do njega, čvrsto ju je držao u ruci. Želio mi ju je vratiti. Pružio je ruku ka mojoj ruci i tada sam shvatila da su nam se linije života zauvijek preslikale s dlana na dlan.
Olivera u autobiografiji piše o odrastanju, odnosu prema majci koja je podigla nju i brata, školi i učiteljici Jagodi, odabiru gimnastike i prvim lekcijama o zvijezdi na niskoj gredi, točki koja je obojila i njen i Đorđev odnos.
- Šetali smo se Novosadskim kejom i ja sam željela zadiviti Đoleta. Uradila bih zvijezdu, a on bi se pravio da to nije ni vidio. A onda su došle naše djevojčice i kada bismo se šetali s njima plažom, ja bih opet uradila zvijezdu a Đole bi mi rekao: "Ma nemoj, Olja, gledaju djeca".
Uvijek je na poseban način osjećala glazbu. Čardaš je zavoljela zahvaljujući susjedima iz dvorišta, čardaš koji joj je Đole priredio prošle jeseni kada su joj glazbenici zasvirali pod prozorom njihove porodične kuće u Novom Sadu. Taj emotivni video Olivera je prikazala na Paliću, na samom kraju predstavljanja knjige. U njemu se vidi pjevač, s epidemiološkom maskom preko lica, kako tamburašima daje ritam i pjeva gledajući u svoju najveću ljubav, dok ona plače na prozoru još ne vjerujući kakvo iznenađenje joj je priredio. U jednom trenutku Đorđe pjeva Oliveri: "Hej, derište sa Planete dvorište, nek se čuje nek se zna, samo tebe volem ja" i poklanja joj ogroman buket cvijeća.
- Nekim čardašima je suđeno da postanu uspavanke, a nekima mnogo desetljeća kasnije da postanu serenade. Taj čardaš je bio pod jednim prozorom, znate u kojoj ulici... - prošaptala je Olja.