Među uzvanicima na svečenom ručku u zagrebačkom hotelu Esplanade koji je državni protokol organizirao u četvrtak povodom prvog službenog posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj, legendarna Tereza Kesovija jedina se može pohvaliti titulom “La dive Croate”. Tako su je prozvali Parižani 60-ih godina prošlog stoljeća kada je započela karijeru u tom gradu, a tako je nazivaju i danas jer pripada i Parizu, a ne samo Dubrovniku i Zagrebu.
Ona nikad nije krila da je dio sebe poklonila francuskoj prijestolnici: danas su njezine pjesme i upečatljivi nastupi most koji povezuju sva tri grada. Dakako, titula koju joj je dala pariška publika nije jedina. Podjednako joj znači odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti koje joj je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac dodijelio 1999. zbog predanog rada na jačanju zajedništva Francuske i Hrvatske. A ove godine francuska ministrica kulture Roselyne Bachelot-Narquin unaprijedila ju je u Časnika reda umjetnosti i književnosti.
- Francuska je oduvijek duboko u mom srcu. To je predivna zemlja u kojoj sam godinama živjela. Ponekad sanjam Pariz, osjećam njegove mirise u snu - rekla je 83-godišnja pjevačica za Studio u lipnju ove godine, poslije dodjele drugog odličja.
Pariz na dlanu
Da je njezina veza s tamošnjom glazbenom scenom i dalje snažna, dokazuje njezina nedavna suradnja sa francuskim šansonjerom Sergeom Lamom koji je za nju napisao francusku verziju teksta za pjesmu "Ima te" Aljoše Šerića, čija je izvođačica. Dao joj je poetičan naziv "Kilimandjaro sans neige" (Kilamandžaro bez snijega).
Riječ je, naime, o autoru poznate pjesme “Je suis malade” koju na svojim koncertima izvode i francuska pjevačica Lara Fabian te Tereza Kesovija.
Nakon što se 1965. preselila u Pariz, surađivala je s istaknutim autorima poput Pierrea Delanoëa, Jeana Renarda, Michaela Malloryja, međutim, njezinu kreativnost i konavoski temperament stihovima je najbolje mogao opisati Serge Lama.
- Tereza, to je pogled, to je snaga, to je žar, to je čisti pokret. Najveća je to pjevačica europskog istoka i međunarodna diva. U svojoj 21. godini imao sam sreću biti svojevrstan vodič ovoj iznimnoj ženi. Naše prijateljstvo traje otkako je kročila na tlo pariške zračne luke. Terezin je nastup poput velike drame. Ona pjeva o boli svijeta, o boli ljubavi ali i o toplini življenja - rekao je Lama jednom prilikom.
Njezina odluka da sa tadašnjim suprugom Mirom Ungarom, za kojeg se udala 1962. - izgradi karijeru u Gradu svjetla, bio je glazbeni pothvat. Tadašnjom glazbenom scenom vladao je rock‘n roll, drugačiji glazbeni izričaj od onog što ju je zanimalo. Smatra se da je za to bio dijelom bio zaslužan pijanist i aranžer Michel Legrand (Terezu je kasnije s njim povezivalo dugogodišnje prijateljstvo). Naime, kad se sredinom 50-ih vratio u Pariz s američke turneje, donio je hrpu američkih rock‘n roll ploča. Nedugo potom, Legrand je s Albertom Raisnerom snimio 1957. francusku verziju pjesme "Rock about the Clock" Billa Haleyja & Cometsa i tako se Parizom, smatra se, zakotrljao rock.
Kako god bilo, Terezi nije bilo jednostavno nametnuti se drugačijim glazbenim izričajem. Unatoč tome, trebale su joj nepune dvije godine izboriti se za svoje mjesto na tamošnjoj glazbenoj sceni i "uhvatiti" Pariz na dlanu: prvi nosač zvuka u Francuskoj snimila već 1966., a godinu kasnije prvi put je nastupila u pariškoj dvorani L‘Olympia, najstarijoj i još uvijek aktivnoj glazbenoj dvorani u Francuskoj. Vrata hrama glazbe u kojem su vrhunce karijere dosegnule zvijezde poput Josephine Baker, Edith Piaf, Yves Montand, Charles Aznavour, Gilbert Bécaud otvorila joj je "La chanson de Lara" (Larina pjesma iz filma "Doktor Živago"). Tom se pjesmom proslavila u Francuskoj i postala prepoznatljiva.
Druga strana medalje
U Olympiji nastupala je još četiri puta. Posebno se pamti posljednji koncert 16. studenog 2007., kad je poslije pauze od 19 godina prvi put zapjevala u Parizu i priredila spektakl. Dočekali su je obožavatelji s njezinim potpisanim fotografijama iz 1988., tražeći još jedan autogram, piše Slobodna Dalmacija. A kad je s gostima korzikanskim seksetom "Le choeur d‘hommes de sartène" predvođenim polifoničarem Jean-Paulom Polettijem a capela otpjevala "La chanson de Lara" - podigla je publiku na noge. Koncert je trajao nešto više od dva sata uz pratnju Simfonijskog orkestra Zagreba kojim je ravnao Alan Bjelinski.
No, pariško životno razdoblje tijekom kojeg je postala pjevačka diva, ima i drugu, tamnu stranu medalje. U gradu ljubavi odlučila je 1973. rastati se od Mire Ungara poslije jedanaest zajedničkih godina.
- Trebalo je odlučiti da li se boriti s tim dalje ili jednostavno napraviti rez. Mislim da smo dobro učinili, ona je otišla svojim putem, ja svojim putem - jednom je prilikom rekao nekadašnji član popularnog kvarteta "4 M" koji je danas s Terezom veliki prijatelj.
Upoznali su se 1961. kad se on s kolegama iz kvarteta vratio u Zagreb s inozemne turneje i došao na koncert grupe s kojom je nastupala.
- Pjevala je neku kanconu, ali milozvučno, lijepo, ugodno je bilo slušati, meni se to dopalo iako je bilo drukčije od muzike koju sam ja slušao - ispričao je Miro Ungar.
Priznao je kako ga je Tereza na neki način opčinila svojim pjevanjem. Kako je tada bila studentica četvrte godine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i vježbala flautu u zagrebačkom Glazbenom zavodu, on je nekoliko dana nakon što ju je prvi put ugledao na sceni, otišao poslušati kako svira. Smatra se da je tako započela njihova romansa: vjenčali su se iduće godine i 1963. dobili sina Alana. Pa ipak, s vremenom je njihov zajednički život postajao sve kompliciraniji jer je ona uglavnom bila u Parizu dok je on odlazio na nastupe sa svojim kvartetom. Sve su manje vremena provodili zajedno i razlaz je bio neminovan.
Stari prijatelj
Mnogo godina kasnije, kao najbolji mogući podsjetnik na život u Parizu, posjetio ju je 2002. Michael Legrand i održao s njom koncert "S druge strane sna" u Dubrovniku te u Splitu. Poznat je po skladbi "The Windmills of Your Mind" iz filma "Afera Thomasa Crowna" te glazbi za filmove “Ljeto 1942” snimljenim 1972. i “Yentl” iz 1984. godine s Barbrom Streisand: za sve njih je dobio Oscare.
Još se i danas pamti njihova zajednička izvedba "Cherbourških kišobrana" u Dubrovniku: tu Legrandovu pjesmu, kao i još jedno njegovo djelo, pjesmu "Et si demain", publika je nagradila ovacijama. Kad je 2019. preminuo u 86. godini u svom domu u Parizu, Tereza je izjavila: "Mnogo me ljudi nazvalo iz Hrvatske i inozemstva da popričaju sa mnom o Michelu jer su znali koliko mi je značio. Javila sam se njegovu menadžeru kojeg također poznajem jer sam i ja s njim surađivala u Francuskoj i izrazila mu sućut. Nazvao me u jednom trenutku i rekao mi vrlo tiho: ‘Sad sam s njim, uz njega‘. Doista sam tužna i teško mi je i razmišljati o tome da Michela više nema."
Iako iza sebe ima preko šest desetljeća karijere, njezin glas još je uvijek moćan, a srce puno emocija koje daje publici, pariškoj i hrvatskoj. Dovoljno je da zatvori oči - tako najradije pjeva - da se nađe u samo njoj znanom svijetu u kojima se sjećanja iz pariškog razdoblja stapaju sa životom u Zagrebu i njenim Konavlima, gdje podjednako pripada i podjednako je vole.
Čitajte i: ‘Genijalno‘: Tereza Kesovija dobila zaista poseban poklon kojim se odmah pohvalila