ca
 UNSPLASH
Gloria osobno

Kad anksioznost udari: 'Mislila sam da mi se dogodilo najgore, no tek je tad uslijedio horor'

Ovo nije vrijeme za biti bolestan, u kreditu i s nestabilnim poslom, a niti s hiperaktivnom maštom koja je sklona panici pa upravo su mene ili moje bližnje baš takvi scenariji zadesili u ovoj pandemiji i potresu.

Piše: Kristina iz Zagreba

Nedavno me kolegica s posla, upitala na čemu sam? Posljednja dva tjedna komuniciramo uglavnom preko chat-grupa i telefona, a mene je u tom našem komunikacijskom mjehuriću spopao neviđen cinizam, postala sam "poklopac svakom loncu". Dok mi prsti nekontrolirano tipkaju u toj našoj komunikaciji, osjećam žilu kucavicu u vratu, cijeli dan i cijelu noć. I tako već danima, odnosno tjednima.

Anksioznost, tjeskoba, na tome sam! Sada, kad je adrenalin nakon potresa ipak malo popustio. Kada više ne razmišljam o planu bijega iz tuš-kabine svaki put kad se odlučim oprati, kad sam se uspjela i naspavati preko vikenda, udarila je tjeskoba. I mogu reći na najjače.

Svjetska pandemija još nije toliko "zagazila" u Hrvatsku, ali debelo je kucala na vrata kada mi je otac završio na hitnom prijemu u bolnici.

Tih pet dana koliko su ga zadržali na liječenju, a mi smo mogli komunicirati samo s liječnikom telefonski i to određeni sat u danu, činilo mi se kao nešto najgore što se može dogoditi čovjeku, obitelji.
 

Kako sam preživjela taj tjedan, ne znam! A zatim su ga poslali na kućnu njegu još uvijek bolesnog... Da ostaneš bez teksta.


Kad misliš da ne može gore...

U takvoj situaciji potiskuješ sve one strahove koji se roje mnogim ljudima po glavi. Možemo li se mi brinuti za njega, panično paziš da se ne kontaminiraš virusom negdje, ni ne stigneš misliti na urušavanje ekonomije, iako je to izvjesna budućnost naše zemlje.

I onda se dogodi potres. Ne živim s roditeljima, ali tog sam jutra, nakon što su najjači udari prošli došla do njih. Sjedili su ispred kuće u autu, tata, tek izašao iz bolnice omotan u deku. Tu sliku neću zaboraviti dok sam živa, baš kao ni treskanje potresa koji me bacao po krevetu.

Mama uplašena nosi tati čaj, auto radi "u leru" da ga zagrije. Snježić pada. Svi se bojimo prići kući, da opet ne zatrese. Otkucaji žile i kendla u grlu postaju sve brži i jači, ali ne pokazujem to.


Adrenalin je popustio, a mozak radi

Dobro smo, preživjeli smo, čudom božjim, deset dana nakon potresa nitko nije pokazao ni najmanje simptome zaraze koronavirusom. Počela sam se i tuširati normalno, a ruksak s najnužnijim stvarima stoji spakiran kraj ulaznih vrata. I sada misli po glavi kreću u krug, ne mogu odlučiti oko čega više brinem.

Kad se pomirim s time da život ide svojim tokom, da smo sve dobro napravili, uslijedi neki novi šok. Spremam se u glavi na sve moguće scenarije.
 

Ako mi smanje plaću u slobodno vrijeme radit ću kao dostavljač biciklom, da uspijem platiti kredit za stan. Ako dobijem otkaz zatražit ću posao u supermarketu i voziti dostavu biciklom. Sprovod u doba korone smije se obaviti samo uz tri najuža člana obitelji, uz mamu tu smo sestra i ja, nećemo morati izvlačiti šibicu.

Crno je? Slažem se, ali meni je tako lakše nositi se s nesigurnošću. To i cinizam i zbijanje neukusnih šala. Ali i spoznaja da smo u ovim teškim danima svi zajedno, svatko sa svojom brigom, koja mu se u ovim okolnostima čini najveća, baš zbog tog zajedništva imam i nadu da ćemo se zajedno iz ovoga i izvući.

Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu Gloria, Koranska 2, 10000 Zagreb ili na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. s naznakom ‘Gloria osobno’



Čitajte i:

Najbolja zaštita trenutno je ostati doma, stoga podržite kampanju #ostajemdoma

 

Linker
22. studeni 2020 16:51