IVANA NOBILO/CROPIX
Priča Monike Herceg

Književnica iz nužde: Sluđena od egzistencijalnih briga ponovno se posvetila književnosti

Nakon tri zbirke poezije, koju je ponovno počela pisati na poticaj psihoterapeutkinje - sluđena od egzistencijalnih briga - proljetos je u korona-krizi književnica je napisala svoju prvu dramu, što je na pozornicu zagrebačkog HNK sad postavlja Rene Medvešek.

Književnicu Mo­­­niku Her­­­ceg (30) ne može se opisati u nekoliko riječi. Nije samo pjesnikinja koja se sjekirom i motikom služi jednako dobro kao i riječima nego i studentica fizike koju su stihovi izvukli iz ponora anksioznosti i depresije. Kći je pokojnog invalida Domovin­­skog rata, koju je samohrana majka zajedno s dvojicom mlađe braće podizala s dvije tisuće kuna obiteljske mirovine. Monika je dramatičarka iz nužde nastale u koroni, čiji se prvijenac priprema za izlazak na scenu zagrebačkog HNK. Uz to je i najnagrađivanija hrvatska književnica svoje generacije te matematičarka koja se snalazi u beskonačnim dimenzijama vektorskih prostora, feministkinja i supruga, majka dvoje djece, vedra i nasmijana žena, uvjerena da živi u najboljem od mogućih svjetova...

Moniki Herceg godina na izmaku ostat će u sjećanju po najvećem profesionalnom uspjehu. U nacionalnoj kazališnoj kući ovih su dana u punom jeku probe za obiteljsku dramu “Gdje se kupuju nježnosti”, koju po njezinom tekstu režira Rene Medvešek, dok glumačku ekipu čine: Jadranku Đokić, Kseniju Marinković, Dariju Lorenci Flatz, Ninu Volić, Lanu Barić, Igora Kovača i Filipa Vidovića.

image
Veliko priznanje za mladu književnicu Moniku Herceg, kada je u listopadu njena drama pobijedila na natječaju HNK.
IVANA NOBILO/CROPIX

- To je tegobna drama o disfunkcionalnoj obitelji s mnogo komičnih momenata i sretnim završetkom. Zato vjerujem da će se publika i smijati i plakati te iz kazališta izaći s porukom nade - da se spirala užasa može prekinuti te da se i iz mraka nasilja, nerazumijevanja i loših odluka može roditi nešto lijepo i dobro. Tu katarzu mi je zapravo bilo najteže postići. Sreća je najveći izazov i najopasnija tema, jer se na tom terenu lako sklizne u kliše i patetiku - govori Monika Herceg, koja još početkom godine nije ni sanjala da će pisati drame, a kamoli da će se njezino djelo postaviti na sceni HNK. Tada je, naime, dovršavala rukopis svoje treće zbirke poezije “Vrijeme prije jezika” te dogovarala nastupe, promocije, festivale, gostovanja, rezidencije...

'Skoro sam umrla od stida kad su me 2015. na tribini u booksi predstavili kao pjesnikinju - a imala sam samo deset pjesama', kazala je Monika.

- Od poezije se ne može živjeti pa se, da skrpam kraj s krajem, usporedno bavim sa stotinu stvari. Zbog toga si raspored planiram mjesecima unaprijed da te obaveze uskladim s potrebama djece i obitelji. No, kad je zbog korone sve stalo, osjećala sam se kao da sam se našla u zrakopraznom prostoru - prisjeća se Monika, dodajući kako se odmah informirala o otvorenim natječajima i bacila na posao. Slično je razmišljala i većina njezinih kolega pa je na natječaj zagrebačkog HNK za otkup suvremene drame pristiglo čak 166 rukopisa. Da je pobjednica natječaja doznala je sredinom listopada, nekoliko dana prije 30. rođendana, a nakon toga započele su čitaće probe. - Novčani dio nagrade od 50 tisuća kuna mnogo mi znači, no još mi je važnije priznanje struke da sam svladala dramsko pismo. To mi je ohrabrenje za dalje - naglašava Herceg, koja je dramu napisala tijekom proljetnog lockdowna.

Skromno djetinjstvo

Pisala je u roditeljskoj kući u zaseoku Bjelovcu, u šumi između Gline i Petrinje, tričetvrt sata hoda od najbliže autobusne stanice. Iz te kuće je s roditeljima početkom Domovinskog rata 1991. izbjegla u okolicu Siska, a u nju se vratila kad je krenula u peti razred. - To je raj na zemlji, ali je danas turoban i pust kraj: u cijelom selu žive samo starci i nekoliko obitelji s djecom. A samo je pitanje vremena kad će i oni otići - kaže Monika. Njezina majka Mara Herceg danas živi u Bjelovcu s 11-godišnjom kćeri, koju je rodila u vezi s novim partnerom na­­­kon suprugove smrti. Proljetos, tijekom prvog lockdowna, onamo je iz Zagreba stigla Monika sa svojim partnerom i njihovo dvoje djece - dvogodišnjim sinom i trogodišnjom kćeri. - Zapravo nam je bilo super, mama i ja smo uskakale jedna drugoj da obavimo sve što trebamo. Naizmjence smo čuvale djecu, radile po kući i u vrtu, a meni je radna soba bila na balkonu - otkriva Herceg, kojoj je povratak u rodnu kuću bio poticaj za analizu vlastitih obiteljskih odnosa i pisanje drame.

image
Monika je jednako vješta sa stihovima i - sjekirom.
PRIVATNA ARHIVA

Odrasla je u radničkoj obitelji - majka joj je konobarica, a pokojni otac bio je radnik u ciglani, prije nego što je otišao u rat braniti domovinu. - Živjeli smo u teškoj oskudici u dvije sobe, nas petero. Majka, otac, dvojica braće i ja u jednoj, djed i baka u drugoj, a odijevali smo se u Caritasu - prisjeća se Monika, koja je bila učenica generacije u osnovnoj školi i petrinjskoj Općoj gimnaziji. Doma ima pedesetak diploma i plaketa s natjecanja iz matematike, fizike, kemije, biologije, hrvatskog, filozofije... sa županijskih i državnih natjecanja. Te silne uspjehe, kaže, sigurno ne bi bila postigla da profesori nisu prepoznali njezin potencijal te joj donosili knjige i dodatne materijale. A voditeljica dramske i literarne sekcije u gimnaziji toliko ju je zavoljela da ju je primila k sebi doma na godinu dana, nakon što joj je umro otac. - U našoj kući nije bilo knjiga, a papir je služio za potpaljivanje vatre. Moja mama je žena s osnovnom školom, ona ne shvaća zašto se kupuju knjige, njoj je to nepojmljivo - nastavlja Monika, čiji literarni uspjesi u njezinom zavičaju nikoga ne čude. A njoj osobno, čini se, bilo je lakše stići do velike scene zagrebačkog HNK nego do diplome na zagrebačkom PMF-u.

Umjetnost i znanost

- Upisala sam studij istraživačke fizike, koji traži apsolutnu fokusiranost, a ja si to nisam mogla priuštiti jer sam cijelo vrijeme morala zarađivati. Zapela sam na trećoj godini, a onda sam dobila i djecu - kaže Monika Herceg kojoj je znanje iz matematike i fizike na kraju koristilo u pisanju. Znanstveni rad traži, naime, sličnu dozu kreativnosti kao i umjetnički, a princip rješavanja svakog problema - matematičkog, životnog ili književnog - uvjerena je, uvijek je isti i započinje od potrage za alatima i varijablama kojima ga možemo svladati. A ona itekako zna što govori, jer joj problema u životu nije nedostajalo. - Mogla bih napisati priču o ponižavajućim iskustvima studentskih poslova, posebno onih u kuhinji, no bojim se kako bi stvarni događaji čitateljima izgledali pretjerani - napominje Monika, koja je poeziju počela ponovno pisati prije pet godina na poticaj psihoterapeutkinje za pomoć studentima.

image
S Dubravkom Vrgoč, Ivicom Buljanom i Mirnom Rustemović nakon što je njena drama ‘Gdje se kupuju nježnosti’ pobijedila.
PRIVATNA ARHIVA

Sluđena od egzistencijalnih i studentskih briga upala je u spiralu anksioznosti i depresije pa se ponovno posvetila književnosti, što ju je oduvijek najviše veselilo. - Stvari su mi se sretno poklopile: otišla sam na jednu književnu tribinu, gdje sam upoznala Gorana Čolakhodžića, dobitnika Goranove nagrade za mlade pjesnike. On mi je donosio knjige i časopise pa su mi prvu pjesmu objavili u časopisu Zarez, pozvali me na prvo predstavljanje u Booksu... - govori. Pet godina kasnije iza nje su tri zbirke: “Po­­­­­četne koordinate” s temom djetinjstva, “Lovostaj”, feministička poezija posvećena znanstvenicama i snažnim ženama, “Vrijeme prije jezika”, knjiga ljubavne lirike, te brojni prijevodi, nacionalne nagrade i međunarodna priznanja. U nakladničkoj kući Fraktura odnedavno je urednica poezije, a privatno nikad nije bila sretnija. Uz kćerkicu i sinčića, kojima je najviše posvećena, pitanje iz naslova njezine drame čini joj se potpuno bespredmetnim. 

Linker
15. veljača 2021 12:07