Prva dama američkog kulinarstva Lidia Bastianich (74), vlasnica 12 glasovitih restorana te autorica brojnih kuharica i Emmyjem nagrađivanih televizijskih emisija o kuhanju, napokon je i u svojoj rodnoj Istri prvi put nastupila pred živom publikom. U Rovinju je u sklopu gastronomske manifestacije Grand Chapitre održala majstorsku kuharsku radionicu, gdje je polaznike podučavala kako spraviti frico, tunu palermitano i osso buco s rižotom od ječma. Ta tri jela talijanske provenijencije, tradicionalna i u suštini jednostavna, u Lidijinoj interpretaciji postaju dostojna najboljih restorana.
"Kad držim kuharske radionice, najvažnije mi je ohrabriti polaznike da što češće kuhaju kod kuće, uliti im samopouzdanje da i oni mogu sve što i ja, chefica s pet zvjezdica", kaže gospođa Bastianich.
"Mnogi ljudi, osobito u Americi, boje se kuhanja jer misle da to ne znaju, misle da za kuhanje nemaju vremena, pa hranu ili naručuju ili vade gotova jela iz zamrzivača. Ali ja ih želim naučiti da kuhanje uopće ne oduzima puno vremena, kuhati se može i dobro i ukusno i brzo".
Najvažnija lekcija Lidijinog workshopa u Rovinju bila je jednostavna i duboka - usudite se kuhati. Ona je s 24 godine otvorila svoj prvi restoran; danas ih ima 12. I nakon pola stoljeća u restoranskom biznisu kuhanje je još zabavlja.
"Zabavlja me i kuhanje i traženje namirnica na tržnicama. Volim vidjeti ljude koji uzgajaju te namirnice i oduševi me kad po nečijim težačkim rukama vidim da ta osoba živi sa zemljom koju obrađuje. Podsjeća me to na moju baku kojoj sam kao mala pomagala u vrtu. Uživala sam u tome, ili s bakom musti koze i praviti skutu", govori kulinarska TV zvijezda.
Lidia, rođena Puljanka, od svoje je none Rose naslijedila kuću u Busoleru, prigradskom naselju Pule, i onamo dolazi barem dvaput svake godine. Kuću je obnovila, ali je unutra zadržala starinski štih, kako bi je podsjećao na djetinjstvo grubo prekinuto tadašnjom komunističkom politikom prema talijanskom stanovništvu Istre. Kad joj je bilo 10 godina, njezina je obitelj bila prisiljena emigrirati.
"Život nam nije bio baš najlakši. Svi smo bili jako žalosni što moramo otići. Dvije godine bili smo u izbjegličkom kampu San Sabba u Trstu, koji je prije bio nacistički koncentracijski logor. Imala sam 10 godina, moj brat 13. Kad smo došli u Ameriku, nismo nikoga poznavali; Crveni križ i Caritas su nas doveli tamo. Moja majka bila je učiteljica u nižim razredima osnovne škole, nije joj bilo lako, ali bila je pozitivna, znala je prebroditi sve teškoće. I mene je tome naučila. Iako nije bila izvrsna kuharica, uvijek se dobro snalazila u kuhinji".
I kad je postala slavna, Lidia se nije odvajala od svojih roditelja. Živjeli su svi zajedno u njezinoj lijepoj kući s malim vrtom u njujorškoj četvrti Queens, roditelji su joj čuvali djecu dok je ona radila, a najljepši dio dana bio im je kad bi se cijela obitelj okupila oko stola. Lidijina majka Erminia, kojoj je posvetila jednu svoju kuharicu i mnoštvo postova na društvenim mrežama, preminula je sredinom veljače u 100. godini života, u svom krevetu, do samog kraja okružena ljubavlju i pažnjom svoje kćeri i ostalih članova izuzetnom bliskošću povezane obitelji Bastianich.
Lidia je majka dvoje djece i baka petero unučadi u rasponu od 18 do 23 godine.
"Svi unuci vole biti sa mnom u kuhinji, ali još ne primjećujem da itko od njih želi nastaviti mojim putem. Posjećujem unuke koji studiraju i donosim im hranu, jela koja sama skuham. Na fakultetima imaju male kuhinje gdje i oni mogu kuhati pa me često zovu i pitaju za recepte. A ja im nosim i paštu i šugo, što god napravim; za to bake i služe. Igram šah s mojim unucima, kad imamo vremena, a neki put i dobijem. Kad mi djeca i unuci najave posjet, najčešće nedjeljom, obično nas je desetero za stolom. Ovisno o godišnjem dobu, kuham im što najviše vole: domaću paštu, fuže, njoke, ribu, kalamare, blitvu i krumpir... Kad kuhaš, dijeliš s drugima ne samo hranu nego i emocije, ljubav, osjećaj sigurnosti u zajedništvu; sve to dolazi na stol. Sjesti i jesti za istim stolom s obitelji i prijateljima, to je za mene najvažniji i najljepši dio života."
Budući da je zbog covida propustila već dva proljeća u Istri, Lidia Bastianich jedva čeka da to nadoknadi kako bi ponovno mogla uživati u onome što je radila i kao dijete.
"Najviše volim doći u ožujku ili travnju, zbog divljih šparoga; jako ih volim brati i spremiti na fritatu ili salatu. Također volim bruscandole, izdanke divljeg hmelja. U djetinjstvu sam to uvijek išla brati s mojom bakom i tetom. Divljih šparoga nema u Americi, svugdje sam ih tražila, ali nisam našla. Volim ići i u berbu gljiva. Nema ništa ljepše nego kad ti zemlja besplatno daje tako deliciozne darove".
Chefica Bastianich dosta svog dragocjenog vremena posvećuje dobrotvornom radu. U suradnji s Ujedinjenim narodima redovito organizira humanitarne večere za pomoć ženama trećeg svijeta i za izgradnju škola u izbjegličkim kampovima. Zahvaljujući svom altruizmu, koji je primijetio i ambasador Svete stolice pri Ujedinjenim nacijama, doživjela je rijetku čast i privilegiju da u New Yorku kuha dvama papama - Benediktu XVI. i njegovom nasljedniku Franji.
Čitajte i: Ukradi recept: Neodoljiv domaći kečap Karmele Vukov Colić nezaobilazan je dodatak mnogim jelima
"Kad su me 2008. prvi put pozvali da kuham za papu Benedikta, nisam mogla vjerovati da je to istina. Odsjeo je u vatikanskoj misiji u New Yorku, gdje imaju i kuhinju, jer pape na apostolskim putovanjima ne idu u restorane. Kako je on Nijemac, a njegova majka bila je kuharica, odlučila sam mu napraviti nešto što će ga podsjetiti na djetinjstvo. Napravila sam mu goveđi gulaš s kiselim kupusom i pitu od jabuka. Juhu sam mu isto napravila, jer svi koji putuju uvijek su željni dobre juhe. I stvarno je rekao da ga moja jela podsjećaju na okuse iz djetinjstva, a to sam i htjela. Kako mu je tada bio i 80. rođendan, također sam mu napravila rođendansku tortu koju smo zajedno razrezali".
Ujesen 2015. New York je posjetio papa Franjo, a Lidija je ponovno dobila poziv da kuha za važnog gosta. Budući da je Franjo iz Argentine, namjeravala ga je počastiti nekim dobrim roast beefom, no rekli su joj da je papa na dijeti i da ne smije jesti crveno meso.
"Onda sam mu napravila kokošju juhu s malim tortelinima, rižoto od domaćih šparoga i jelo od brancina. On voli slatko, pa sam mu napravila i pitu od breskve. Papa Franjo se poslije ručka išao malo odmoriti, a ja sam sa svojim radnicima ostala sjediti u kuhinji. Pili smo kavu i najednom evo njega, ulazi u kuhinju i pita može li s nama popiti kavu. A pripadnici njegovog osiguranja panično su ga tražili po zgradi, svuda su trčali dok ga nisu našli s nama u kuhinji. On im često zna tako umaći. A on je pio kavu s nama, svakome od nas udijelio je blagoslov i darovao krunicu", govori gospođa Bastianich. Izvanredno je, kaže, da se to dogodilo baš njoj, da kuha ne za jednog, nego za dvojicu papa.
Čitajte i: Sanja Doležal kao mala je radila 505 bombone, a sada najviše voli pripremati slasnu ljutenicu