U povijesti Hollywooda nema glumice koja se može mjeriti s Marilyn Monroe. Možda su neke bile, ili jesu, talentiranije, uspješnije ili ljepše od nje, ali nitko nikad nije dosegnuo takav ikonički status koji u popularnoj kulturi drži Marilyn - i teško da hoće. Platinasta seks bomba nije osvajala samo seksepilom, koji je prštao iz nje, nego i nekim neponovljivim spojem bujne senzualnosti i ranjivosti, a raskorak između slike za javnost i privatnih trauma te njezina tragično prerana smrt pretvorili su je u gotovo mitsku figuru koja nas fascinira do danas, premda je posljednji put pred filmske kamere stala 1961. Rođena 1. lipnja, ovih bi dana slavila 95. rođendan i tko zna što bi sve postigla da ga je doživjela. Ali Marilyn je umrla u dobi od samo 36 godina, od prevelike doze sredstava za smirenje i spavanje, a o tome je li u smrt otišla slučajno ili namjerno, ili su joj to učinili drugi, još se i sad nagađa.
Njezinom se sudbinom bavi bezbroj dokumentarnih i igranih filmova, dok je ona sama u bolno kratkom životu uspjela snimiti 23 filma, od kojih su neki, poput “Muškarci više vole plavuše” redatelja Howarda Hawksa te “Sedam godina vjernosti” Billyja Wildera, prava remek-djela filmske umjetnosti i trajni izvor zarade; primjerice Wilderov vatrometno duhovit “Neki to vole vruće” 2000. je zaradio 4,85 milijuna dolara. No, Marilyn posthumno najviše zarađuje upravo svojim prepoznatljivim licem i figurom koju i danas u reklamama koristi stotinjak tvrtki, između ostalih Dolce&Gabbana i Lego.
Premda je tvrdila da ne želi biti seks simbol jer, kako je rekla, “seks simbol je stvar, a ja mrzim biti stvar”, Marilyn je poduzimala sve da naglasi svoju putenost: mazala je lice Niveom ili vazelinom da sja pod reflektorima, skraćivala petu na jednoj cipeli da provokativno njiše bokovima pri hodu. U grudnjak je stavljala pikule ili dugmad da naglasi bradavice, a raskošnu je figuru, s mjerama 91 - 58 - 91 cm, utezala u haljine tako tijesne da ispod njih nije mogla nositi donje rublje. Ali iza te putenosti često se krila žalosna realnost: crna haljina sa štrasom koju je Marilyn nosila kao Sugar Kane u “Neki to vole vruće” bila joj je tako tijesna da se nije mogla kretati, ali ne radi seksi efekta, nego zato što se udebljala zbog trudnoće koja je, kao i sve prije i poslije, završila pobačajem.
“I bolje. Biti majka znači odgovornost, a ti, drago moje dijete, nisi nimalo odgovorna”, ledeno joj je napisala majka Gladys iz psihijatrijske ustanove u kojoj je bila smještena, a slično je porazno mišljenje o Marilyn imao i njezin treći muž, pisac Arthur Miller, koji je nakon još jednog pobačaja okrutno izjavio: Dijete bi joj samo bilo dodatni problem.
Marilyn nikad nije uspjela postati majkom, niti je našla ljubav i sigurnost koji su joj uskraćeni od samog početka. Na svijet je došla kao Norma Jeane Mortenson, u sirotinjskom odjelu Opće bolnice u Los Angelesu, kad se njezina majka Gladys već razvela od drugog muža Edwarda Mortensena i pokazivala sve simptome duševne bolesti. Ni dva tjedna nakon rođenja majka ju je predala udomiteljima.
Marilyn nikad nije uspjela postati majkom, niti je našla ljubav i sigurnost koji su joj uskraćeni od samog početka.
- Bila sam pogreška. Majka me nije htjela roditi. Mislim da me nikad nije željela. Vjerojatno sam joj bila samo smetnja i sramota… Ipak, tako bih htjela da me željela - rekla je jednom Marilyn. Ni s ocem nije imala više sreće. Gladys je tvrdila da joj otac ionako nije Mortensen, nego Stanley Gifford, oženjeni kolega s posla s kojim je imala vezu na jednu noć; Gifford je to nijekao, a kad je Marilyn jednom htjela stupiti u kontakt s njim, poručio joj je neka se javi njegovom odvjetniku.
U potrazi za ljubavlju
Kad je Gladys završila na psihijatriji gdje su joj dijagnosticirali paranoidnu šizofreniju, skrbnica Norme Jeane postala je Gladysina prijateljica Grace Goddard, koja ju je 1935. otpremila u sirotište - nije se smilovala ni kad je curica pred ulazom plakala “Nisam siroče! Nisam siroče!” - zatim teti koju nije poznavala pa onda nizu od ukupno 12 udomitelja.
To je zauvijek obilježilo Marilyn koja je s očajničkom potrebom da bude voljena cijeli život tražila obitelj i očinsku figuru. Nadala se da će joj to pružiti ljubavnici - dug popis imena među kojima su Frank Sinatra, Yves Montand i J. F. Kennedy, redatelji Elia Kazan i Nicholas Ray, glumci Marlon Brando i Yul Brynner te mafijaš Sam Giancana - ili tri muža koje je redom zvala “tata”, ali ni s jednim nije pronašla ono o čemu je sanjala.
Čitajte i: Obožavana kolumnistica Glorije: 'Ljubav svakome, pin nikome!' - fascinantan život Žuži Jelinek
Za pet godina starijeg Jima Doughertyja udala sa samo 16 godina, gotovo prisilno, da ne bi opet završila u sirotištu. Brak nije osobito funkcionirao, a kad je 1944. Dougherty otišao na Pacifik, Norma Jeane se zaposlila u tvornici municije gdje je privukla pozornost fotografa koji je snimao radnice u sklopu ratne kampanje podizanja morala, i život joj je krenuo u novom smjeru. Ubrzo se rastala od Doughertyja i posvetila se poslu modela i glumice, pod imenom Marilyn Monroe.
Drugi put se udala početkom 1954. za Joea DiMaggia, igrača bejzbola i ljubimca Amerike, kad je ona sama također već bila zvijezda. Posesivni DiMaggio ju je volio, ali nije se mogao pomiriti s time da njegovu ženu vole i milijuni drugih muškaraca i od ljubomore je postajao agresivan. Dok se snimala slavna scena iz “Sedam godina vjernosti”, gdje joj propuh iz podzemne provokativno zadiže suknju, Marilyn je iz predostrožnosti navukla dva para gaćica, ali gotovo dvije tisuće znatiželjnika koji su se okupili na snimanju na aveniji Lexington u New Yorku, među kojima je bio i DiMaggio, pod snažnim su reflektorima vidjeli i previše. Kasnije ju je u hotelskoj sobi navodno tako istukao da su se gosti u susjednim sobama uznemirili, a šminkeri su joj drugi dan morali sakrivati modrice.
- Ona izvlači ono najgore iz mene - priznao je DiMaggio. Brak se raspao za manje od godinu dana. Ipak, upravo je DiMaggia Marilyn nazvala kad je nakon razvoda od Arthura Millera doživjela totalni slom. DiMaggio joj je poslije smrti brižno odjenuo zelenu Puccijevu haljinu i položio je u lijes, i sljedećih 20 godina slao joj je crvenu ružu na grob tri puta tjedno.
Miller i Monroe upoznali su se 1951. u Hollywoodu, na zabavi njemu u čast, gdje su do jutra plesali i razgovarali o kazalištu. Vezu su počeli tajno jer je Miller još bio u braku, a vjenčali su se 1956. - prvo kod matičara, a onda prema židovskom obredu nakon što se Marilyn preobratila na judaizam.
Bol ju gurnula u ponor
Brak je počeo idilično. Marilyn se odlično snalazila s Millerovim prijateljima piscima jer je sama strastveno čitala pa se družila sa Saulom Bellowom i Trumanom Capoteom, koji ju je vidio u ulozi Holly Golightly u “Doručku kod Tiffanyja”, s Nikitom Hruščovom raspravljala o Dostojevskom, a s Jean-Paulom Sartreom o drami koju je pisao baš za nju.
Miller se u njezinom svijetu slabije snalazio. Kad su krenuli u London gdje je snimala “Princa i plesačicu” s Laurenceom Olivierom, pisca je šokiralo 27 kovčega prtljage za koje su platili dodatnih 1500 dolara (zapravo, platila je Marilyn, jer je u to doba zarađivala znatno više od Millera), a na snimanju je upoznao i mračniju Marilyninu stranu. Kao i uvijek, glumica je kasnila, zaboravljala tekst i zahtijevala da se kadrovi bezbroj puta ponavljaju: za scenu u kojoj jede kavijar trebalo je dva dana snimanja, 34 ponavljanja i 20 teglica kavijara. Profesionalac Olivier joj je predložio da samo glumi da jede, ali Marilyn nije htjela, a nije dopustila ni da joj šampanjac zamijene sokom od jabuke pa joj se pleo jezik. Žalila se i na zdravstvene probleme, ali zapravo je bila u drugom stanju - ne dugo, jer je opet pobacila.
U svojoj boli sve je češće posezala za drogama koje su joj psihijatri prepisivali godinama: za barbituratima, amfetaminima koje je koristila kad je htjela naglo smršavjeti, i sredstvima za spavanje bez kojih nije mogla zaspati. Seconale i Nembutale o kojima je ovisila uzimala je tako da je otvarala plastične kapsule i istresala sadržaj u čašu šampanjca ili ravno u usta, da ubrza djelovanje, a s vremenom je prešla i na takozvane “vitaminske” injekcije, zapravo adiktivne koktele droga, koje je sama sebi ubrizgavala. Jedne večeri Miller ju je našao u nesvijesti od prevelike doze tableta za spavanje. Drugom prilikom, sluškinja je u tri ujutro pozvala susjede koji su je zatekli dok joj je hitna ispumpavala želudac. Rekla je samo: “Živa sam. Peh.”
U svojoj boli sve je češće posezala za drogama koje su joj psihijatri prepisivali godinama.
Brak im se već raspadao kad se Marilyn, dok je snimala “Volimo se” s Yvesom Montandom, obratila za pomoć psihijatru Ralphu Greensonu i to je, izgleda, bio početak kraja. Greensonove terapijske metode u velikoj su mjeri zaslužne za Marilynin potpuni psihički slom. Prvo ju je liječio petosatnim seansama, zbog kojih je kasnila ili izostajala sa seta, a još je gore bilo na snimanju “Neprilagođenih” s Clarkom Gableom i Montgomeryjem Cliftom. Dok se izbezumljena Marilyn mučila s tekstom koji je napisao Miller, a on ju je naočigled varao s fotografkinjom Inge Morath, Greenson ju je šopao Nembutalima, od čega je postala paranoična, te nizom drugih, danas uglavnom zabranjenih medikamenata.
Put u kraj
Nedugo nakon snimanja umro je Clark Gable, što je Marilyn bolno pogodilo, a još teži udarac bio joj je razvod od Millera krajem 1960. i njezino je psihičko stanje bilo strašno. Čini se da se ponadala nečemu kad je upoznala tadašnjeg američkog predsjednika, karizmatičnog Johna Kennedyja, s kojim je u ožujku 1962. provela jedan vikend u kući pjevača Binga Crosbyja u Palm Springsu (domaćin je trebao biti Frank Sinatra, ali Kennedy nije htio da ga povezuju s mafijom pa je odabrao Crosbyja). Gotovo je sigurno da su tad imali seksualne odnose - ništa čudno za Kennedyja - ali na tome je, izgleda, i završilo. Marilyn je možda njihovom susretu pripisivala veće značenje no što ga je imao za Kennedyja pa je od svoje prijateljice, Kennedyjeve sestre Pat Lawford, tražila njegov privatni broj, ali ne zna se je li mu telefonirala.
Zna se da su se vidjeli u svibnju, na glasovitoj proslavi Kennedyjevog rođendana u Madison Square Gardenu gdje mu je Marilyn, doslovno ušivena u tijesnu haljinu boje mesa, ukrašenu s 2500 perlica, ispod koje nije nosila ništa, senzualno otpjevala “Happy Birthday”. Legenda kaže da je kasnije te noći u hotelu Carlyle Marilyn spavala s Jackom koji ju je potom proslijedio bratu Bobbyju.
Nakon toga put kao da je vodio ravno u smrt. Marilyn su našli mrtvu 5. kolovoza 1962., u jedinoj kući koju je u životu posjedovala, u Brentwoodu. Uzrok smrti je najvjerojatnije prevelika količina Nembutala i Seconala, ali nikad se neće točno znati, jer je obdukcijom analizirana samo njezina jetra; kad je mrtvozornik zatražio ostale organe, rekli su mu da su uništeni.
Pokraj kreveta su bile knjige koje je čitala: “Ubiti pticu rugalicu” Harper Lee i roman “Captain Newman MD” Lea Rostena utemeljen na životopisu njezina psihijatra Ralpha Greensona.
Majka ju je nadživjela
Kad je Marylin postala zvijezda, šefovi studija odlučili su kako je bolje ne spominjati da joj je majka psihički bolesnik pa je glumica u intervjuima govorila ili da je Gladys umrla, ili da s njom od djetinjstva nema kontakta. Gladys je Marylin nadživjela pune 22 godine; nakon pokušaja bijega iz jedne od psihijatrijskih ustanova u kojima je provela dobar dio života, pod stare dane doselila se kćeri iz prvog braka na Floridu gdje se vozikala gradskim ulicama na triciklu s crvenom zastavicom na kojoj je pisalo “Opasnost” zavezanom za guvernal. Umrla je u dobi od 83 godine od zatajenja srca, a sve do smrti redovito je primala 5000 dolara mjesečno, kako je Marilyn oporučno odredila.
