Iako je tek nedavno otvorila Salon ljepote Samane u Zagrebu, Iranka Samane Fatemeh Riehani već je stekla stalne klijente. No, nedovoljno da bi sinu Yazdanu Fayyazu (19) i kćerima, 12-godišnjim blizankama Kiane i Kimie, osigurala život bez financijskih problema.
Samohrana majka stoga je na (još) nedovoljno dobrom hrvatskom na društvenim mrežama objavila fotografiju s djecom i status u kojem od svojih novih sugrađana moli potporu. I doista, nisu izostale preporuke žena i muškaraca koji su kod nje bili na tradicionalnoj perzijskoj masaži, korekciji obrva koncem, šminkanju, šišanju i brojnim drugim tretmanima. Samane Fatemeh Riehani u Zagreb je stigla prije tri godine s maramom na glavi, koju je u međuvremenu skinula - i ne namjerava je vratiti.
"Za mene je to prošlost, koju sam ostavila tamo gdje smo moja djeca i ja rođeni. Zajedno s maramom ostavila sam muslimansku vjeru i pakao koji smo djeca i ja proživljavali s njihovim ocem, mojim mužem, koji me tijekom dogovorenog braka tukao i ozljeđivao. Zbog tih trauma iz prošlosti ošišala sam se na kratko, jer mi se u noćnim morama ponavljao prizor kako me divljački povlači za kosu, a u ruci mu ostaje pramen... A tako sam voljela svoju kosu! Sad je puštam da ponovno naraste do polovine leđa", govori Samane, koja je dva desetljeća bila žrtva obiteljskog nasilja, a jedina pomoć i zaštita bio joj je tada još maloljetni sin.
Kad bi čuo njezin vrisak, plačući bi se objesio ocu za noge, pokušavajući ga zaustaviti. A s 15 godina je upravo Yazdan organizirao njihov odlazak iz Irana, spašavajući život majci i sestrama.
Dobili poseban status
Krenuli su u Švedsku, kod Samaneine prijateljice, no spletom okolnosti 17. svibnja 2019. završili su u Zagrebu. Uz pomoć Isusovačke službe za izbjeglice (Jesuit Refugee Service - JRS), međunarodne katoličke humanitarne organizacije, privremeno su bili smješteni u zagrebačkom hotelu Porin. Kako su imali uredne osobne dokumente i medicinsku dokumentaciju o saniranju teških ozljeda te prijave nasilja policiji, iz kojih je bilo vidljivo da su im životi bili ugroženi, dobili su poseban status. Pronašli su im kuću, a prve dvije godine imali su pravo na plaćeni najam i režije. Djevojčice su odmah počele učiti hrvatski jezik, baš kao i ostatak obitelji.
"Sin je silno želio u srednju medicinsku školu. Od kraja svibnja pa do rujna danonoćno je učio i u samo tri mjeseca naučio hrvatski toliko dobro da je mogao pratiti nastavu. Premda je bio vrlo vrijedan učenik, upozoravali su ga da se ne razočara ako zbog jezika ipak padne razred. Ali moj Yazdan je bio i ostao borac: prvi je razred završio s vrlo dobrim uspjehom i dobio posebnu pohvalnicu nastavničkog vijeća", ponosno ističe Samane, koja je također brzo krenula u potragu za poslom, i prije nego što su im istekla prava na pomoć.
Kako je u Iranu završila kozmetičko-frizerski tečaj i imala svoj salon, odlučila je isti posao raditi i ovdje. No, u Hrvatskoj se tečaj ne priznaje kao kvalifikacija pa je Yazdan nakon dugog proučavanja svih oblika osnivanja vlastitih poslova shvatio da njegova mama može otvoriti j.d.o.o. Obilazio je institucije, sređivao dozvole, prikupljao dokumentaciju, a Samane bi samo potpisivala.
Čitajte i: Mala nam je to utjeha, ali paradoks borbe za već izboreno sigurno nije samo hrvatski
"Istodobno je položio vozački, vozio sestre na košarku, redovito išao u školu i učio, meni pomagao... Nije imao ni djetinjstva ni mladosti. I nadam se da će sada, kad imam svoj salon, i on napokon imati vremena za sebe. Još vodi administrativni dio posla, plaća doprinose, račune, ali i ja sve bolje znam jezik pa ću s vremenom sve preuzeti", kaže Samane, presretna što su se njezina djeca uklopila u društvo. Kiana i Kimia stekle su prijatelje, idu na rođendane, Yazdan također ima veliko društvo, ali i djevojku, porijeklom Slavonku, koja pohađa istu školu.
Voli Zagreb
Na svom je FB profilu za 19. rođendan objavio: "Da, baš je onako kako je Zdenko Runjić napisao. Stine, potrošilo je more, ja san potroši dušu, bez suza, bez smija. Zahvalan sam na svojoj majci koja je uvijek uz mene čak i kada stvarno nema realne mogućnosti da mi pomogne. Zahvalan sam na svom životu i na 19. rođendanu, na svojoj školi, na svom odličnom uspjehu 3. razreda. Zahvalan sam na hrvatskom jeziku. Imam ja puno zahvalnosti... moram napisati knjigu!"
"Zagreb je divan, gostoljubiv grad i tu smo napokon dočekali svjetlo. Yazdan voli hrvatsku muziku, najviše Olivera Dragojevića, obožava poeziju i preveo mi je riječi svih pjesama Zdenka Runjića. Meni je pak najljepše u Katedrali. Živimo kao kršćani, slavimo Božić, Uskrs", govori Samane. Srijedom, kad joj posao dopušta, ode u Udrugu "Žene ženi" gdje se druži sa ženama s raznih strana svijeta koje se tamo bave umjetnošću - crtaju, izrađuju predmete od keramike...
Bijeg od nasilnika
U Zagrebu i Hrvatskoj s djecom je napokon pronašla svoje mjesto pod suncem, za kojim je čeznula od 16. godine. Toliko joj je, naime, bilo kad je ušla u dogovoreni brak. Ni tjedan dana nakon vjenčanja muž je pokazao svoju nasilničku narav, a svaki put kad bi je bez razloga pretukao, požalila bi se roditeljima, objašnjavajući im da njegovo ponašanje potencira konzumiranje droge i alkohola. No, otac, koji joj je kao najstarijoj od šestero djece odabrao muža, ponavljao je jedno te isto - trpi i šuti, moraš slušati muža.
Ni majka nije imala razumijevanja za svoju kćer koja joj je dolazila na vrata pretučena, puna masnica i rana. U rodnom Kashmaru rodila je Yazdana, a dvije godine nakon vjenčanja preselili su u Mashhad, drugi po veličini grad u Iranu, gdje se njezin suprug zaposlio kao zaštitar u jednoj banci. Suprugovo je nasilje eskaliralo i obilježilo Yazdanovo odrastanje.
"Djetinjstvo sam proveo u hodnicima bolnice i policijske postaje, gdje smo majka i ja svako malo tražili pomoć i zaštitu. No, pomoći nije bilo. Otac je bio u dosluhu s policijom, a kad je majka rodila blizanke, postalo je još gore", prisjeća se Yazdan, dodajući da su prijave s policije svaki put stizale i do suda, no sudac bi tražio svjedoke.
"Tražio je četiri muškarca s kojima nismo u obiteljskoj vezi. No, kako naći svjedoke kad sam se za život borila sama, unutar naša četiri zida", govori Samane, koja je jednom uspjela pobjeći roditeljima u 240 kilometara udaljeni Kashmar, no umjesto da joj pomognu, javili su njezinom mužu gdje je. Došao je po njih s policijom. Samane je shvatila da joj je jedini izlaz razvod, no zahtjev je mogao podnijeti samo muž. Pametni Yazdan pronašao je na jednoj internetskoj stranici informaciju da žena može zatražiti razvod ako se odrekne miraza - i dan kasnije to je učinila.
Razvod je odobren, a otac je stekao pravo da viđa djevojčice četvrtkom i petkom. Već sljedeći tjedan došao im je u posjet s nekoliko starijih muškaraca, s kojima je namjeravao dogovoriti udaju svojih kćeri.
"Pitala sam ga zašto želi uništiti život našim curicama, koje imaju samo osam godina! Gađao bi me prvim predmetom koji mu se našao pri ruci i urlao da su to njegove kćeri i da on određuje što će biti s njima. No, kako bi on dogovorio brak, ja bih potajice otišla u tu obitelj, objasnila kakav je bivši muž, pokazala sve prijave i otkazala udaju", prisjeća se Samane. Shvativši da ona neće odustati, bivši ju je suprug u siječnju 2018. udario automobilom, kako bi ostala u bolnici barem dva tjedna, da on ima vremena udati curice. No, iako ozlijeđena, Samane je iz bolnice izašla nakon dva dana.
"Poludio je, opet me premlatio i u tom bijesu otkrio zašto me udario autom. Tada sam shvatila da je spreman i ubiti me", govori Samane. Yazdan, tada 14-godišnjak, živio je s ocem i već je radio jer je ovaj smatrao da mu je šest razreda osnovne škole sasvim dovoljno. No, uz posao kod bravara dečko je potajice pohađao srednju školu. Jednog dana čuo je telefonski razgovor u kojem njegov otac naručuje kiselinu koju će baciti u lice bivšoj supruzi. Isprva je mislio da je ovaj toliko pijan i drogiran da ne zna što govori, no kad je nakon nekoliko dana u njegovu automobilu ugledao bocu s kiselinom, odjurio je k majci.
"Shvatili smo da moramo odmah napustiti zemlju. Nazvala sam prijateljicu u Švedskoj, koja je davno otišla iz Irana. Rekla nam je da odemo u bilo koju zemlju za koju nam ne treba viza i onda u Švedsku. Ona će nam poslati pismo-pozivnicu i garancije", govori Samane, dodajući da je Yazdan sve organizirao. Preko interneta je - prvi put u životu - kupio avionske karte iz Mashhada za Teheran, a potom za Beograd. I to za kasni večernji let u 10 sati.
"U to doba je tata toliko opijen drogama i alkoholom da neće ni shvatiti da me nema. Svatko je od nas imao mali kofer s najnužnijim stvarima, da netko ne posumnja da napuštamo Iran", otkriva Yazdan, koji je u tom trenutku uz materinski perzijski znao još samo arapski, pa je "u hodu" počeo učiti engleski.
Iran su napustili na Bajram 2018., a kad su sletjeli u Beograd, rekao je glasno da nikad više neće nogom kročiti u Iran. U Srbiji su u Centru za azil Tutin proveli devet mjeseci, a potom krenuli dalje.
"Put iz Srbije do Hrvatske nikada nećemo zaboraviti, mnogo smo riskirali za goli život i malo slobode", nastavlja Yazdan, dodajući da se najgori trenutak zbio na samom kraju, nadomak Korenice. Gladna, žedna i premorena, Samane se onesvijestila i pri padu povrijedila kuk. Hitna pomoć i policija u Korenici su im pomogli i dan kasnije dovezli ih u Zagreb, gdje ih je preuzela međunarodna humanitarna organizacija.
"Ponekad se čujem s majkom", kaže Samane Fatemeh Riehani, "ali nisam joj rekla gdje smo, niti da ponovno imam vlastiti salon. Nije mi teško raditi od jutra do navečer, strpljivo čekam da sve dođe na svoje. Nestrpljiva sam samo kad je riječ o mojoj kosi, jer ne mogu dočekati da ponovno naraste."