Što spremate publici u Lisinkom 23. ožujka?
Ivo: Dosad smo četiri puta rasprodali koncerte u jednoj od naših najljepših dvorana: atmosfera je bila fenomenalna i to želimo ponoviti.
Pero: Bit će i gostiju, ali to neka zasad ostane mala tajna. Naši koncerti su uvijek puni laganih nježnih balada, dalmatinske pjesme, naših hitova, kao i brzih "živih " pjesama u kojima publika uživa, te s nama pleše i pjeva. To nam svima treba u ovim vremenima.
Koliko vam je pandemija promijenila živote?
Ivo: Živi užas. Nakon četiri rasprodane dvorane Lisinski i rasprodane Spaladium Arene prije pandemije, bukvalno smo završili na ledu, i to traje eto već dvi godine. Svima su nam se životi izmjenili iz temelja.
Pero: Više nemamo sedamdeset koncerata godišnje po Hrvatskoj i Sloveniji, lani smo ih odradili svega petnaestak, tako da nam fali druženja, punih dvorana i putovanja.
Kako se nosite s epidemiološkim mjerama, preporukama, cijepljenjem...?
Pero: Teško. Svi smo se cijepili i iskreno se nadam da ove godine stiže kraj ovom ludilu. Samo da radimo opet svoj posao, da sviramo, nastupamo i ponovno se osjećamo živima.
Ivo: I mi smo doma svi cijepljeni tako da ne predstavljamo nikom prijetnju.
Tko je smislio ime klapi Rišpet?
Pero: Moj sin Duje i supruga Diana, a Rišpet je premoćno pobijedio u konkurenciji s još tri imena u anketi na facebooku. A klapu sam osnovao na nagovor prijatelja i novinara, nakon hitova koje sam napisao za klape Cambi ("Ne more mi bit"), Iskon ("Još ne mogu pristat volit"), Intrade ("Zora bila") i ostale, a objavio sam ih na svom autorskom albumu. Godinu dana poslije toga nastao je "Rišpet".
A Tutti Frutti Bandu?
Ivo: Rade i Žele, dva legendarna i najsmišnija splitska radijska voditelja ikad. Njihov prijedlog je bio "Tutti Frutti Balkan Band", a na kraju je ispalo ovako.
Kako ste se upoznali?
Ivo: U beogradskoj hali Pionir 1986. gdje je Pero sa svojim bandom, ja sa svojim nastupao na dočeku Titove štafete.
Pero: Treba dodati i da su Ivina majka i moja pokojna majka bile školske prijateljice, obje su s Brača, te da se moj rock bend zvao Vrijeme nježnosti.
Po čemu pamtite svoj prvi susret?
Pero: Tko bi se toga sjećao, davno je bilo, a već je tu i lagana demencija, ha, ha, ha...
Ivo: Dovoljno je rečeno.
Kako ste tada izgledali?
Ivo: Kosmati, mršavi...
Pero: Mlad, lud, zgodan, pun sebe.
Kako je izgledao pravi frajer 1986.?
Pero: Nosio sam rokersku crnu jaknu sa nitnama, a uz to i obavezno jednu veliku naušnicu. To je tad bio đir, taman se pojavio Bon Jovi.
Ivo: Morao si imat jeans rebatinke (farmerice) iz Trsta, bilu majicu i jeans jaketu, a na nogama gamošice, kao Simon i Garfunkle na greatest hits albumu.
A frizure?
Ivo: Samo pusti kosu da divlja.
Pero: Imao sam kovrčavu kosu do ramena, koja se na moju žalost loknala pa nije mogla ići previše u dužinu. A najpopularnija frizura tada je bila fudbalerka - bolje da je ne opisujem.
Po čemu ste vas dvojica slični?
Ivo: Po geografskom podrijetlu, majke su nam Bračanke, što nam je u neku ruku izgradilo karakter.
Pero: Volimo dobru glazbu, kvalitetne pjevače i pjevačice, te generalno kužimo što je dobro u muzici, imamo sličan glazbeni ukus.
A po čemu različiti?
Pero: Ja volim espresso, a Ivo pije dugu kavu s hladnim mlijekom.
Ivo: Pero ima nevjerovatnog smisla za organizaciju posla, a ja sam loš organizator i dobar šljaker.
Koju ste najveću avanturu skupa proživjeli?
Pero: Jedna od najluđih avantura je bio naš odlazak na koncert u Zurich tamo nedje prije tridest godina s mojim fiatom uno. Prvo nam je zakuhao, a onda mu je u Sloveniji puknuo zupčasti remen. Ivo se nekako snašao i skrpao ga tako da smo na kraju, nakon tri dana putovanja, jedva stigli u Švicarsku. Strašna avantura.
Ivo: Nema veze, sve bi opet ponovno...
Tko zna bolje s novcima?
Pero: Teško je to reći, obojica nismo škrti za počastiti.
Ivo: Uglavnom ih trošimo u zidove, a znamo ugodit i sebi i drugima.
Jeste li kućni prijatelji?
Pero: Naravno. Ali toliko smo godina proveli na putu zajedno, toliko kilometara smo prošli skupa da stvarno nema smisla još da pijemo kavu po cijele dane. Bolje da ga se malo u studiju zaželim.
Ivo: Apsolutno potpisujem.
A kumovi?
Pero: Ne, Ivo mi nekako više dođe kao brat. Znam točno kako razmišlja, što bi mu moglo biti na pameti i što bi mogao kazati.
Ivo: Mi smo životni prijatelji.
Pero, možete li se zamisliti u Ivinoj situaciji s bebom u naručju u kasnim pedesetima?
Pero: S unukom ili unučicom da, ali sa svojom bebom - ne. Ali se zato Ivo divno snalazi u kasnom roditeljtsvu i zaista gušta u svojoj kćerci.
Ivo, koliko vam je Dina promijenila život?
Ivo: Totalno. Ponovo hodam četveronoške, puzim, valjam se nasred kuhinje i oponašam sva poznata glasanja iz životinjskog svijeta. Preporučija bih to svim svojim vršnjacima, ako imaju mogučnosti.
Imate li unuke?
Pero: Ne, ali ih jedva čekam.
Ivo: Moja unučica Ela živi s roditeljima u Berlinu i koristimo svaku priliku da budemo zajedno i da nam bude lipo. Inače trogodišnja Ela je nećakinja mojoj 1,5-godišnjoj Dini.
Zašto je za vas Split najlipši grad na svitu?
Ivo: Samo poslušajte dragu Terezu kako pjeva "nima Splita do Splita" i sve će vam biti jasno.
Pero: Svaki čovjek voli svoj rodni grad, no Split je specifičan i po divnim znamenitostima, divnoj klimi, temperamentnim ljudima, lipoj hrani... Mediteran je to. Dioklecijan nije bio lud čovjek kad je ovdje gradio palaču, jer je živit ovdje privilegija.
Koja mjesta u gradu su vam osobito draga?
Ivo: Varoš di san se rodija, Gripe di san se odgojia.
Pero: Marjan, Riva, Žnjan, Bačvice, Get, Varoš, Peristil, Zvončac...
Gdje se najbolje jede i pije?
Ivo: Nisam vam ja od moderne gastronomije, više san za dobru ribu i janjetinu. Ako se tome pridoda kapja malog plavca meni super.
Pero: Ima puno divnih divnih restorana. Međutim, meni, Ivi i cijeloj klapi je najdraže kada napravimo peku ili gradele uz dobro vino i zapjevamo uz gitaru. To su najveći gušti.
Koje su vam omiljene plaže?
Ivo: Firule i Ovčice.
Pero: Kaštelet mi je apsolutno cili život broj jedan, nakon njega Kašuni, pa bazen na "Jadrana" na Zvončacu.
Tko je bolji u piciginu?
Ivo: Ma ja san bolji, sigurno, ha, ha, ha..., šalim se.
Pero: Najbolji je Goran Karan, on je po cijele dane u plićaku na piciginu. Ivo i ja smo više za košarku, malo i za vaterpolo.
Kad ste zadnji put zapjevali na ulici?
Pero: Uoči svake generalne probe za nastup na Splitskom festivalu zapjevamo u uličici u Varoši blizu Prokurativa. Tako se upjevamo za festival i odmah vidimo reakciju publike.
Ivo: Pisma u kali nam je baš gušt, baš kao i zadovoljstvo slučajnih prolaznika.
Tko je od vas dvojice bolji pjevač i glazbenik?
Ivo: Pero lipo piva, ali ga je loše slušati.
Pero: Ivo bolje pjeva, ali ja bolje pišem pjesme. I gađam ga "u sridu".
