To je bio povod za razgovor s redateljem i scenaristom filma Ivanom Ramljakom od kojega sam doznao ponešto o motivaciji za snimanje ovakvog filma, stanju kina na hrvatskim otocima, ali i o tome koja su najljepša otočna kina.
Za početak, odakle uopće motivacija za snimanje filma o otočkim kinima? Imaš li ti i sam formativnih iskustava u kinima na otocima ili si jednostavno naišao na zanimljivu temu koju si poželio pretvoriti u film?
S ovim filmom sam spojio svoje dvije dugogodišnje fascinacije – to su hrvatski otoci i iskustvo gledanja filma u kinu. Naime, još u svojim dvadesetima sam, što s automobilom što pješke, prošao sve naseljene hrvatske otoke, i na njima doživio zaista nevjerojatna i jedinstvena iskustva. Što se tiče gledanja filmova u kinu, to bih mogao raditi svaki dan, samo da je kvalitetnih filmskih sadržaja na programu. Nažalost, ne živim u Parizu… Kada smo kod formativnih iskustava, kao klinac ljetovao sam u mjestu koje je bilo premalo da bi imalo kino.
Kino u Bolu/ Foto: Kino otok
Razgovarao si sa šestero ljudi kojima su filmovi, kino i različiti događaji vezani uz gledanje filmova u malim mjestima na otocima značajno utjecali na živote. Kako si došao do tih ljudi?
Razgovarao sam zapravo s pedesetak ljudi, a tridesetak razgovora sam snimio, da bi na kraju u montaži odabrali četiri razgovora, sa šest ljudi. Dakle, radilo se o višemjesečnom iscrpnom, ali vrlo lijepom i ugodnom istraživanju.
Zašto u filmu ne vidimo nikoga od sugovornika, možeš li obrazložiti tu umjetničku odluku? S jedne strane, kadrovi napuštenih i uništenih kino-dvorana zaista djeluju istovremeno impresivno, zastrašujuće, tužno i poetski, ali s druge strane, meni je, kao gledatelju, čitavo vrijeme nedostajao taj „osobniji“ moment, da makar na trenutak vidim lice čovjeka koji mi govori o svojem iskustvu?
Pa, od početka je bila ideja koncipirati film po principu, kako je to netko od kritičara lijepo rekao ‘prisutne neprisutnosti’. Dakle, probati napraviti kontrapunkt scena praznih, napuštenih i oronulih kina o kojima pričaju ‘duhovi’ prošlosti, tj. ljudi koji su ih posjećivali, i scena u kojima živi ljudi u tim prostorima danas rade nešto što nema veze s filmom. Za svaki slučaj snimili smo i portrete svih likova, baš zbog toga što smo znali da će dio publike ‘htjeti’ vidjeti kako izgledaju ti ljudi, ali onda smo u montaži shvatili da je to suvišno i nepotrebno.
Kino u Ublima/ Foto: Kino otok
Posjetio si 18 kina u mjestima na našim otocima. U filmu se vidi da se u njima danas održavaju sportske aktivnosti, vježba se yoga, uvježbavaju klape i limena glazba… Postoji li uopće ideja da se neko od njih obnovi i ponovno postane – kino?
Posjetio sam 40-tak (bivših) kina, 20 ih je snimljeno, a 18 na kraju ušlo u film. Na svu sreću, upravo u vrijeme kad sam se krenuo baviti s ovim filmom ekipa okupljena oko Festivala mediteranskog filma Split počela je s projektom Kino Mediteran u kojem obnavlja stara kina na otocima i obali i ponovo pokreće program u njima. Tako da su dva od mojih 18 kina u međuvremenu proradila, a čujem da će ih biti još.
Što misliš, koji je razlog takvoj propasti otočkih kina? Je li za sve, kako to kaže jedan od tvojih protagonista, kriva televizija i, kasnije, internet ili su neki drugi razlozi u pitanju?
Kina su malo pomalo propadala u fazama. Jedan dio ih je pokosila televizija u 60-ima i 70-ima, drugi videorekorderi i videoteke u 80-ima. Treći val gašenja je nastupio s početkom rata, a zadnja kina je zatvorila digitalizacija. Nasreću, velikom akcijom HAVC-a i Ministarstva kulture u kojoj su digitalizirana mnoga kina u manjim mjestima, a kasnije i projektom Kina Mediteran, ta rupa u kojoj gotovo nijedno kino na otocima nije radilo trajala je vrlo kratko.
Kino u Korčuli/ Foto: Kino otok
Postoji li uopće još koje kino na hrvatskim otocima? Neko koje bi radilo i po zimi? Koja su, po tvome sudu, najljepša ljetna kina na otocima?
Zbog ranije navedenih razloga trenutno su digitalizirana i redovito rade kina u Cresu, Malom Lošinju, Bolu, Hvaru, Visu, Komiži i Korčuli. Kino u Murteru također radi, ali zahvaljujući privatnoj inicijativi. Osim njih, iako bez digitalne tehnologije radi i kino u Lastovu. Meni su od ljetnih kina najdraža ona u Bolu (zbog pogleda na more iza platna), Ublima na Lastovu (zanimljiv primjer fašističke arhitekture između dva rata) i Korčuli (iz lokalpatriotskih razloga).