Pitanje svih pitanja, zašto ste zapravo pregorjeli? Koji su bili znakovi upozorenja na putu?
Da, pregorjela sam. Čovjek pregori zbog odnosa. Sa sobom i s drugima. Do toga najčešće dolazi zbog nekih vanjskih uvjeta, na primjer loših odnosa na poslu, slabe komunikacije i teških odnosa kod kuće. Asertivan čovjek koji sebe cijeni, poštuje i voli, teško će pregorjeti jer samog sebe nikada neće dovesti u tu situaciju, niti će ostati u toksičnoj okolini. Spakirat će kofere u pravom trenutku. Znakovi na mom putu bili su takvi da ih nisam prepoznala ni kad su mi se događali. Ako je čovjek naviknut na dramu, na stres iz svog djetinjstva u svojoj ranoj socijalizaciji, to je za njega posve normalno. Zapravo, još je gore kad čovjek nema stresnih situacija pa će naći nešto što mu diže adrenalin, jer to poznaje i na to je naviknut. Ne postoji biće koje može funkcionirati dugo u stresu, mi nismo stvoreni za to. Možemo preživjeti kratke stresove da nam se ništa ne dogodi, ali dugoročni stres, ne. To prije ili kasnije dovede do bolesti, teških emocionalnih stisaka ili čak do smrti. Dugi niz godina živjela sam u 'survival modeu' - to znači da tijelo radi samo za to da se obrani, da preživi.
Najčešće se svi boje progovoriti o napadima panike jer će ih društvo etiketirati, kakva su vaša iskustva?
Moja iskustva su takva da svi šute, a događaju se mnogima i više nego što možemo zamisliti i nego je zabilježeno u zdravstvenim kartonima i državnoj statistici. Bez brige. Svaki odrasli čovjek od 50 godina bar je jednom u životu doživio nešto slično teškoj tjeskobi ili napadu panike. Ali, mi smo licemjerno društvo i o pravim poteškoćama ne govorimo, udaljeni smo od samih sebe. To su tabu teme. U kratkom razdoblju sam mislila da sam luda i da se napadi panike događaju samo meni i Amerikancima u filmovima. A onda sam saznala da je većina ljudi to doživjela. Zamislite, kakvo olakšanje.
Uspjeli ste i od drugih dobiti njihove priče što ste objavili u svojoj knjizi 'Kako sam pregorjela', jesu li se bojali govoriti o tome?
Kad sam na Facebooku zatražila da mi se jave ljudi koji su doživjeli napade panike i anksioznost, javili su se mi se oni s kojima sam izlazila na kavu, s kojima sam radila, pričala, ali nikad nisu pričali o paničnim napadima! To me sasvim šokiralo! Sigurno su se bojali jer u knjizi nisam objavila njihova prava imena. Svi su oni vrlo dobri ljudi, vrlo empatični i ne prihvaćaju okolinu kakva jest. Drugačiji su. Imaju nešto više u sebi. Svaki od njih. Vrlo su osjetljivi, zato osjećaju više od drugih. Nisu roboti. To je baš zanimljivo, ali i vrlo logično.
S odmakom, možete li reći da je i bavljenje novinarstvom bilo okidač i utjecalo na napade panike?
Ne, nikako. Novinarstvo sam baš voljela. Već sam vam prije pojasnila kako sam živjela; adrenalin mi je bio poznat, siguran kaput, u kojem sam se osjećala sigurno. Ali to je u biti bio samo stres na stres. Okidač za panične napade bio je kad sam doživjela bračni krah i kad sam osim svoje kćeri napustila i radno mjesto. Sve se odjednom srušilo. Svjesno nisam osjećala strah, ništa posebno, to se meni dogodilo na sasvim nesvjesnoj razini. Panični napadi, bum, odjednom, što je to? Prvi put sam kad sam to osjetila, nisam imala pojma što se mi dogodilo. Čovjek pomisli da ga je snašao srčani i moždani udar. Okidač kod mene su bile godine bježanja u rad, u perfekcionizam, jer nisam dovoljno voljela sebe! Jer sam se rastajala sa sobom svaki sat koji sam provodila u takvom načinu života. Ja nisam znala živjeti tu i sada, ja sam konstantno razmišljala o prošlosti, koja je otišla, ili promišljala 'što ako će' u budućnosti koje još nije bilo. To što radimo sebi je grozno. Uopće ne znamo biti u miru, u ovome trenutku tu i sada, a to je jedino što imamo. Danas to znam. To se sve može naučiti. Bila sam hrčak koji trči, trči, trči u kavezu na svome kotaču, totalno nepovezana sa sobom.
Danas živite drugačijim tempom, kako izgledaju vaši dani?
Da, sada radim samo stvari u kojima vidim smisao. Pišem knjige. Nedavno mi je u Sloveniji izašla nova knjiga ’Na bolje’. To me ispunjava, a također radim predavanja za razne tvrtke i institucije na temu stresa, anksioznosti, panike i pregorijevanja. Svaki dan dijelim dobre i iskrene misli na svome blogu [www.berem.si] te preporučujem knjige koje mijenjaju na bolje i nadahnjuju. Meni su te knjige spasile život i zato sam im jako odana. Knjige nas mogu usporiti i izoštriti vaš fokus te odvojiti od multitaskinga koji nas ubija. Osim toga, snimam video priloge (vlogove) na svome kanalu na YouTube. Trudim se da sve bude autentično jer njima inspiriram i sebe! Ne želim biti rob perfekcionizmu i ludom savršenstvu jer to ne postoji. Mi smo svi nesavršeni i tako savršeno nesavršeni. Možemo od sebe napraviti najbolju verziju sebe kako bismo lakše i ljepše išli kroz život. Također, da bismo pronašli sebe, pogledali u tamne kuteve i veselili se bez razloga jer to je moguće i nije pogrešno! Da, život je zeznut i težak, ali je lijep. I mi nosimo u sebi toliko bogatstva kolika ne možemo ni zamisliti. I to pokušam razvijati. Zagovornik sam sporijeg života sa zdravom dušom i za dobar i kvalitetan život. Za vraćanje prirodi, sebi, povezivanju s ljudima. Ljubavi i hrabrosti, ali ne bez osjećaja straha, za odluku za hrabrost unatoč strahu. To je to. U tome vidim smisao.
Osvijestili ste taj strah kojeg nazivate, 'što ako', imate li ga i sada povremeno?
Pa naravno da čovjek ponekad pomisli, to je potpuno OK i zdrav proces razmišljanja. Ali sada si ne dam pasti u tu zamku koja se ponavlja. Kažem si: napravit ću sve što mogu, dat ću sve od sebe, bude što bude. I to je to. Jer razbijanje glave je samo gubitak vremena i energije, svega. Akcija, fokus i samo naprijed. Nisi žrtva, nego postaneš aktivan i preuzimaš odgovornost za sebe. To mnogo ljudi misli da ne može. Vidim to u grupama koje vodim, u razgovorima i na predavanjima. I u pismima. Ali dok misliš da ne možeš, ti stvarno i ne možeš. Kad odlučiš, onda ide.
Teške stvari u životu nas očeliče, je li to baš uvijek tako?
Istina je, ali poanta je: hoćeš li dopustiti da budeš očeličen slabim i groznim stvarima koje su ti se dogodile i tako nastaviti čitav život ili ćeš sebi reći: nisi kriv za to što se ti dogodilo, bio si dijete, za to su odgovorni odrasli. Volim te i zaslužuješ sve dobro, najbolje u tvome životu koji je jedini kojeg imaš! Vrijedan si i zaslužuješ najbolje. Nitko drugi ti to neće napraviti - ti to možeš, samo ti. Sada više nisi dijete, odrastao si čovjek. Preuzmi odgovornost. Da, dobro je prekinuti emocionalnu ovisnost o onima koji su nas odgajali i možda nam napravili štetu. Dobro je sve to reći, raščistiti, prestati biti ovisan (emocionalno) o njima. Treba baciti van svu ljutnju jer ona je okej. Nemoj ju suzbijati, ona mora van i ima bezbroj konstruktivnih načina. U mislima zamislite onoga na kojeg ste ljuti i recite im sve u lice. Sve! Možda mu napišite pismo. Mislim da smo slabi zato što ne vjerujemo u sebe. Jer se ne volimo dovoljno. Jer živimo u uvjerenju da nismo vrijedni. To je dobro promijeniti. Poboljšati odnos sa samim sobom i postati sebi najbolji prijatelj. Onda nećemo više biti slabi.
.jpg)
Na tjeskobu ne gledate kao mračno razdoblje, nego kao na vašu prijateljicu, kako to?
Veoma jednostavno. Tjeskoba, panika, burn out – to su znakovi našeg tijela koji su nam došli reći: prestani s time, ubijaš se! Jer naš um to ne može shvatiti. Tijelo pamti i to više nego mozak. Mozak, tvrdi znanost, zaboravlja, a tijelo ne. Bilo je to mračno i teško razdoblje, ali promijenila sam pogled na njega. Kad sam došla k sebi i konačno shvatila da je to dobro, da mi znakovi tijela kažu kako sa sobom postupam vrlo ružno i loše, vidjela sam tjeskobu i paniku kao i prijateljice. I nastupio je burn out. Tada sam se prestala bojati svakog novog paničnog napada. Odlučila sam da ću ostatak svog života živjeti kvalitetnije, ljepše i da ću se potruditi sebi biti dobra. I onda je panika polako postajala sve manje intenzivna i razdoblja bez napada panike sve duža, dok konačno nisu posve prestala...
Svjesni smo da živimo u vremenu kada se zapravo zahtijeva od nas da budemo savršeni, je li to jedan od okidača?
Može biti. Okidači su za ljude različiti. Jer ljudi doživljaju različite događaje koji im ostavljaju traume.
Jeste li često na društvenim mrežama i kako to dozirate?
Izbrisala sam Messenger i Facebook s mobilnog telefona i imam ih samo na računalu. To je bitno. Pametne naprave daju nam informacije, odličan su kanal komuniciranja, super je to, ali nas i ubijaju. Moje tijelo nije moglo podnijeti zvukove za Messenger, mail, sve sam to utišala. Sve to u nama podiže pogrešan dojam da smo povezani s ljudima. Ali u biti, daleko smo od toga. Čovjek se mora se truditi oko pravih odnosa.
Što možemo učiniti kada smo slomljeni?
Nemojmo čekati da se slomimo! Ali da, čovjek neće sebe promijeniti dok se potpuno ne slomi, takvi smo. Komfort zona nas ne mijenja, to nam daje sigurnost, ali u biti samo gubimo pravi život u smislu novih stvari i rizika. Novih prilika. Novih događaja. Odnos prema sebi je bitan, a iza toga stoji i odnos naših roditelja prema nama i naše djetinjstvo. Eric Berne kaže da dijete već vrlo rano odluči kako će živjeti i tako živimo po našim scenarijima, ali i kontra scenarijima. Samo nas tragedija ili traumatičan događaj može navesti da promijenimo scenarij.
Jeste li sada na putu do ozdravljenja, kako si možemo pomoći u danima kad smo 'down'?
Napadi panike i tjeskoba prestali su prije nekoliko godina. Zato sam i napisala knjigu. Ali zbog burn outa, moji senzori su osjetljiviji. Sada mi tijelo beskompromisno javi, ili ga sada čujem bolje, kad nešto nije okej, kad neka situacija ili čovjek nije okej ili ima neke skrivene agende. Sad sam usklađena s tijelom, znam što mi je okej, što mi smeta, znam reći ne, asertivna sam. I to je to. Prva stvar, koja vas odmah diže je: Pogledaj oko sebe i nabroji sve stvari za koje si zahvalan. Za srce, da ti i danas bije, za krevet u kojem spavaš, krov nad glavom i hranu u frižideru. Za to što možeš sam hodati uzbrdo, u prirodu, da te noge nose i za to što možeš gledati izlazak sunca. Čovjek koji ne vidi da može biti sretan tu i sada, neće biti nikad sretan, čak i ako ima sve na tom svijetu. Genij je onaj koji pored svih poteškoća koje ima vidi i dobre stvari, zna u njima uživati i zahvalan je. Anksioznost se pojavi kad ne želimo biti ondje gdje smo, nego negdje drugdje. Prvo moraš znati biti zahvalan za sve što imaš. Jer imaš mnogo. Pomisli: na svijetu ima ljudi koji bi za tvoj najgori dan ubili da ga imaju! Ja ne kažem da ne zaslužujemo velike stvari, ne, ne. Kažem samo da bismo trebali biti zahvalni za sve što imate i kladim se da ćeš u pet minuta biti dobre volje.
Mnogi kažu da ozdravljenje dolazi kada smo zahvalni, na čemu ste vi zahvalni?
Zvučit će čudno, ali zahvalna sam što sam konačno došla do toga da se mogu veseliti kao dijete. Kada vidim ivančice kako rastu na kraju studenog. Kad me totalno očara sunce koje se spušta između drveća u šumi i stvara lijepo svjetlo. Kada čujem vjetar, kada šećem po travi. Kada mirišem i gledam more. Kada gledam pse, kako trče i vesele se. I djecu kako su radosna bez razloga! Kada sam i ja radosna i vesela bez razloga. Kada se osjećam kao dijete, oduševljena svijetom. To je to. Kada u sebi osjećam osjećaj samoispunjenosti, kad čitam, razmišljam, plešem, kad sam sama sa sobom. Puno godina nisam znala biti sama sa sobom, bježala sam u rad, u nove projekte. Uživam kada sam u dobrom društvu, s prisnim prijateljima, gdje mi se nahrani duša. Kada sa svojim bivšim, ocem moje kćeri Julije, mogu sjesti i lijepo razgovarati bez uplitanja ega.
Kojim metodama si možemo pomoći i ljepše se ponašati prema sebi?
Najprije zahvalnošću na onome što imamo. Onda s radosnijim srcem možemo rješavati probleme. Gradimo dobar odnos sa sobom! Ako sebe ne volimo i ne poštujemo, kako će to onda drugi?
Kakve su reakcije na knjigu, javljaju li vam se ljudi s dojmovima? Što te najviše obradovalo?
Javljaju mi se ljudi da su promijenili svoj život, napustili posao koji im se nije sviđao, rekli ne toksičnim odnosima, uspostavili odnos sa sobom. Najbolje mi je kad mi napišu da im je moja knjiga otvorila oči. Kada mi kažu da ih je stalno nešto zezalo u životu, bilo im teško te da su išli doktorima, a nitko od nije doznao ništa pametno. Onda su s mojom knjigom konačno shvatili što im se događa. Tada plačem od sreće. Nema riječi za to ... i kad mi muškarci pišu kako su čitav život samo radili te se dokazivali i to bez pitanja što osjećaju. Nešto ih je iznutra ubijalo iznutra, a nisu znali što... i onda mi napišu kako sada znaju i da ima je moja knjiga pomogla kako osvijestiti emocije.
Što si želite u 2019.?
Želim otvoreno društvo u kojem se ljudi međusobno povezuju, pomažu si i jedan drugoga podižu kroz ljubav i hrabrost. Gdje nema mjesta za strahove, ljubomoru i zavist. Gdje nema tabu tema i gdje možemo razgovarati o svemu. Gdje nema granica i gdje nas naš bolni ego ne razdvaja, nego nas zdravi ego zbližava. Gdje su ljudi više sretni nego nesretni. Želim da pisci bestsellera budu pošteno plaćeni kao autori. Vjerujte, iznos koji dobije autor je žalostan.