Zovem se Vlasta, imam 35 godina u glavi, a 65 u koljenima - u prosjeku, dakle, 50! U mirovini sam dvije godine, no ta moja mirovina sve je samo ne mirna. Dok pratim na televiziji izvještaje o koroni, osjećam u koljenima mnoge prohodane i protrčane epidemije tijekom svog profesionalnog života: hepatitisa, meningitisa, encefalitisa, influence, mišje groznice, rotaviroze... Sve sam preživjela i zdrava ostala držeći se zlatnog pravila: čuvaj se svih, a ne samo sumnjivih. Maske, pranje ruku i briga za imunitet držali su me na površini 35 godina rada u bolnici.
Korona je stara dama, 10 tisuća joj je godina, ali žilava je i živahna, naročito ove godine. Kao mila dječica kad odrastu pa poprime osobine pogubne za stariju populaciju. Došlo je vrijeme da moramo podučavati populaciju o važnosti higijene i izbjegavanja masovnog okupljanja u zatvorenim prostorima tijekom zimskih viroznih mjeseci. Curice ne zaboravljaju nalijepiti trepavice i noktiće, ali često zaborave oprati ručice.
Moj prvi susret s koronom bio je 3. ožujka u Zagrebu. Taj dan stigla sam u svoj rodni grad, a ona tjedan dana ranije.
Dok sam šetala po Tkalči, ugledala sam mladića iz Azije kako se namješta za selfie i ponudila mu da ću ga ja snimiti njegovim mobitelom. Ispružio je prema meni ruke u znaku "stop" i rekao - no corona! Shvatila sam da je to novi međunarodni pozdrav. Kad je fotografija bila gotova, a on zadovoljan, pozvao me da ga posjetim u Vijetnamu. "Dođite, nije daleko. Iz Pariza šest sati leta preko Dubaija". Nema rukovanja, nema fizičkog kontakta, ali ljudskost i ljubaznost još su tu.
Otkako sam u mirovini, drugi dom postao mi je Mandićevac, kućica u cvijeću okružena voćkama i s pogledom preko šuma i vinograda na đakovačku katedralu. Tu boravimo veći dio godine, sljubljeni s prirodom i mirom, a u Osijek, gdje je naš prvi dom, dolazimo povremeno. Samo na nekoliko dana, pomirisati grad i obaviti što se mora i ne mora. Za mene je život na selu uvijek bio uživancija, a u doba korone postao je - izolacija. Za to naše seoce uvijek sam govorila da je Bogu iza nogu, mislila sam da me tu ne može ni korona naći, ali hop! Donijela ju je ovamo medicinska sestra iz osječke bolnice. Sva sreća da ona stanuje na početku, a ja na kraju jedne dugačke ulice, no nesigurnost se uvukla među susjede.
Trećeg tjedna koronine okupacije otišla sam na nedjeljnu misu u susjedno Drenje, poštujući socijalnu distancu dok sam tražila mjesto u klupi. No, dva metra - na koliko je bila udaljena prva gospođa - dovoljno je blizu da sam čula kako pita tko sam ja. Susjeda joj je, također s dva metra udaljenosti, odgovorila: "Naša je, iz Mandićevca". Poslije mi se ova prva ispričavala da me "ne poznaje, a boji se virusne zaraze".Pozdravljam oprez, ali svjesna sam kako se svijet nepovratno promijenio.
Primjerice, kruh moram naručivati dan prije, a kad odlazim u trgovinu, na ulazu me dočekuje dezinfekcijsko sredstvo. U dućan ulazimo jedan po jedan, no za dvoje ionako nema mjesta. Može li se nešto dobro izvući iz svega toga? Može - nema kupovine nepotrebnih stvari novcem koji ionako nemamo da bismo zadivili ljude do kojih nam nije stalo!
Jednom me magistra u ljekarni, u koju sam otišla kupiti "podizače" imuniteta, pitala - što mislim, kad će sve to završiti?! Rekla sam joj samouvjereno - do mog rođendana. "A kad vam je rođendan", iskreno se zainteresirala. "Krajem travnja", odgovorila sam, a ona me na to proglasila optimisticom. Nisam, doduše, precizirala kojeg će to travnja biti, no za ovaj sam rođendan imala samo jednu želju - smrt koroni! Izgleda da mi se ta želja ispunila, jer virus je sve slabiji, a epidemiološka slika nacije sve bolja. Stoga ne mogu da se ne sjetim Glorije otprije nekoliko tjedana, s junakinjom nacije Alemkom Markotić na naslovnici i s njezinom proročanskom izjavom - Opet će nam biti dobro.
Dragi naši čitatelji, šaljite nam svoje priče putem Hrvatske pošte na adresu: Gloria, Koranska 2, 10 000 Zagreb ili na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. s naznakom ‘Gloria osobno’. Najbolje nagrađujemo!
Ovu i ostale zanimljive i inspirativne priče čitajte u novom broju magazina Gloria!
Čitajte i:
Zavoljeli smo slobodu, a ona ne trpi zabrane, ne da se biti sputana, ni statična, ni ista
Stvarni život zamijenila sam virtualnim i otkrila da i nije tako loš: 'Tišina je moja prijateljica'
Ispovijest dijabetičarke u izolaciji: Ja sam kronični bolesnik i ugrožena skupina i da, strah me je
Emotivna poruka jednog tate: 'Volio bih kada bi nam svima naša djeca bila najvažnija'