VEDRAN PETEH/CROPIX
Tužna obljetnica

Poznate dame o teškom danu: ‘Nikad se više nismo vratili. Potres je bio taj koji je naše živote promijenio iz temelja‘

Godinu dana nakon razornog potresa brojni poznati i nepoznati Zagrepčani s nevjericom i dalje gledaju puste i razrušene ulice.

Mnogi se sa strepnjom prisjećaju buđenja u nedjelju 22. ožujka 2020., kada je Zagreb i okolicu pogodio je snažan potres u 06 i 24 minute.

Osim stanovnika Čučerja, blizu kojeg je bio epicentar potresa magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru, najviše su stradali stanovnici u centru Zagreba, a najveće strahove proživljavali su oni kojima je netko bolestan ili, kao u slučaju dvije poznate dame - imaju malenu, tek rođenu djecu. Glumica Nataša Janjić Medančić, s jednogodišnjim sinom i velikim trudničkim trbuhom posebno se emotivno prisjetila tog dana.

Ništa manje u strahu nije bila ni Lucija Lugomer - tada je tek došla iz rodilišta, a pogodili su je svjetska pandemija i postporođajna depresija. Ona se uz prisjećanje na taj dan zahvalila i pokretačima Udruge SOS ZAgreb. A jedno od glavnih imena udruge je i voditeljica Nevena Rendeli Vejzović - koja je i akcijom, ali i pisanim riječima obilježila bolnu godišnjicu.

Nataša Janjić Medančić

Na današnji dan prije godinu dana, bila je godina dana otkad smo uselili u naš dom u centru Zagreba, beba je imala godinu dana, a nedugo prije toga započela je pandemija, svijet je stao, a život se sveo na četiri zida i novo normalno.

Nabavili smo sve potrebno za život u izolaciji, odrekli se kontakata i druženja, dezinficirali sve što je ulazilo u kuću. Izmišljali smo načine druženja preko Zooma i videopoziva, otkrivali nove recepte, zanimacije i izolirana mjesta u prirodi gdje smo izlazili i izvodili dijete da ne poludimo. Zavoljeli smo dom još više, jer je bio jedino što imamo, naše sklonište, sigurno od nepoznate pošasti koja nam je prijetila.

Čitajte i: Nataša Janjić Medančić: ‘Strašni su neizvjesnost i nemir koje osjetiš jer se ne možeš vratiti u svoj dom‘

Na današnji dan prije godinu dana u zoru nas je probudio razoran potres. U pidžamama, s usnulim djetetom u naručju i drugim u trbuhu, u strahu pod debelim štokom, gledali smo kako zidovi pucaju pred našim očima, a žbuka se urušava u komadima, ostavljajući nas kao usred gradilišta.

Pobjegli smo u životnom strahu tada s nekoliko priručnih stvari, vani, na ulice koje kao da je netko bombardirao, iz jedne opasnosti u drugu, da se nikad više ne vratimo. Vratili smo se ipak poslije dva mjeseca, dočekali drugu bebicu i kraj godine. I živjeli bismo tako u našem domu, u zaboravu, da nije bilo i petrinjskog potresa, preglasnog podsjetnika na traumu, nakon kojeg se više nikad nismo vratili.

Kad govorim o godini iza nas, potres je bio taj koji je naše živote promijenio iz temelja. Vratit će se i normalni život, ali onakav romantičan, prividno siguran i bezbrižan život u centru, kakav sam voljela i poznavala, čini se, neće još dugo. Moj Zagreb, bez gradnje i fasada sigurnih za sve građane i svu djecu, od tada za mene više nema centar. No, u njemu sasvim sigurno, još uvijek, negdje, krije se moj dom.

Čitajte i: Zapalili svijeće u centru: Ekipa iz SOS-a Zagreb okupila se pred razrušenom zgradom, istaknuli tužnu istinu

Lucija Lugomer

22.03.2020. Dan kada se moj zivot promjenio iz korjena.

Ne mogu govoriti iz tuđih gledišta, ali mogu iz svog. Novopečena prvorotkinja u postporođajnoj depresiji, u začetku pandemije (da smo tada znali...) i potresu. Ne, nije mi mogla doći patronažna sestra i pomoći mi s pupkom, previjanjem, kupanjem itd. Ne znam kako sam izvukla živu glavu ne fizički već psihički. Ne znam niti dan danas, odnosno godinu dana kasnije. Ova slika nema filter jer život nije filter. Ova slika pokazuje strah za vlastiti život i nikada neću zaboraviti što mi je prošlo kroz glavu u trenutku ove fotografije. Živote, tek sam ga dobila, tek sam ga rodila i živote - premalo mi je to. Želim ga gledati dok raste, stasa, želim da mi priča i da me zove ‘mama’. Ali, uslikat ću nas, time si dati za pravo da vjerujem u budućnost i da mu o svemu tome govorim jednoga dana te da mu odgovorim na sva pitanja koja ima za mene.

Danas, godinu dana kasnije, Leon je rekao i to željeno ‘mama’ i hoda, i priča i volimo se više no ikada. Ali moj Zagreb više nije isti. Moj dom više nije isti. Odrasla sam u centru svoga grada, tu su moje uspomene, moji prvi poljupci, moja obitelj, moja prva pijanstva, moji plesovi, prijatelji, posao...sva esencija. Ovdje je moj dom i biram ga svojevoljno.

Ali on više ne diše istim zrakom. Njime više ne hodaju ‘isti’ ljudi. Danas, godinu dana kasnije, želim da ova fotografija bude svojevrstan izazov za bolje. Za napravili smo nešto. Za siguran dom. Za sigurnu obitelj. Za sva buduća igranja i stvaranja. Hvala SOS Zagreb što ste uporni, što ste glasni i što držite do našega Grada. Moju podršku imate.

Nevena Rendeli Vejzović

To buđenje prije godinu dana u 6:24h nikad nećemo zaboraviti. Potres je elementarna nepogoda i može se dogoditi bilo gdje, ali nedopustivo je da godinu dana nakon potresa zagrebačke zgrade i kuće stoje gotovo netaknute i nesigurne za prolaznike i građane!

Linker
01. siječanj 2022 19:40