"Sve nas je to neopisivo pogodilo. Činjenica da je curica mrtva, saznanje koliko joj je zla naneseno za života i spoznaja da je sve to moglo biti spriječeno... To se teško probavlja. Mi se nažalost sa sličnim slučajevima susrećemo često i nemamo prostora za raspadanje, samo oni ne dospiju u medije jer djeca nisu nasmrt pretučena. A gdje su sva ona djeca koja su svakodnevno psihički zlostavljana? Pa mi smo upoznate s čitavim obiteljima i njihovim tragičnim pričama preko inboxa naše Facebook stranice #spasime. Problem je što i mediji zbog interesa djece ne smiju iznositi podatke i na taj način upoznati društvo s razmjerima problema, a oni su nesagledivi. Zaštita interesa djece je izvrsna ideja koja funkcionira samo ako sustav radi svoj posao kako treba. Međutim, kad to nije slučaj - a u Hrvatskoj nije, to je sad već valjda svakome jasno - onda dobivamo zlostavljanje djece pod okriljem institucija za koje nitko ne zna. To je strašno", priča nam u razgovoru za Gloria.hr Ana Pecotić iz građanske inicijative #spasime.
Nakon što je Hrvatsku obišla vijest da je dvoipolgodišnja djevojčica nasmrt pretučena u obiteljskom domu, u koji je vraćena prije nekoliko mjeseci iz okrilja sigurnosti udomiteljske obitelji - postalo je jasno - teret odgovornosti za nesretnu dječju sudbinu snosi sustav. No, ne samo on. Teret snosi i društvo - koje na nasilje češće nego što bi trebalo - okreće glavu.
Aktivistica i marketinška stručnjakinja Ana Pecotić za Gloria.hr uoči sastanka s ministrom Josipom Aladrovićem govori o zahtjevima s kojima će inicijativa #spasime ići pred ministra, što se događa proteklih mjeseci po pitanju njihove suradnje i koliki je obim posla u tromom i strašnom sustavu koje je hitno potrebno mijenjati!
"Redovne sastanke s ministrom Aladrovićem održavamo od studenog prošle godine. Cilj ovog sastanka, kao i svih drugih, je poboljšanje zaštite žrtava nasilja kroz promjene u sustavu socijalne skrbi. Dogovoreno je više konkretnih promjena; neke su već počele s implementacijom, poput edukacija djelatnika sustava socijalne skrbi od strane kvalificiranih stručnjaka koji rade sa žrtvama obiteljskog nasilja, a neke će tek biti provedene, poput osnivanja nezavisnog povjerenstva za rješavanje pritužbi na rad centara za socijalnu skrb. No, glavna tema sastanka u utorak će svakako biti tragična smrt djevojčice koja se mogla izbjeći da je sustav postupao drugačije. Za nju je nažalost kasno, ali razgovarat ćemo o svim dodatnim mehanizmima za unapređenje zaštite žrtava obiteljskog nasilja, kao i o hitnim interventnim mjerama koje se trebaju provesti kako se ovakva tragedija više nikad ne bi ponovila. Nakon sastanka ćemo svakako izvijestiti javnost o dogovorenom", jasna je Pecotić.
S ministrom Aladrovićem, ističe Ana, inicijativa #spasime ima korektnu suradnju - prvi je to ministar koji je učinio korak naprijed - priznao je da u sustavu postoje problemi koje treba rješavati.
"Da, ministar Aladrović je prvi ministar socijalne skrbi otkad postoji inicijativa #SPASIME koji je shvatio da u sustavu zaista postoje veliki problemi i koji je otvorio dijalog s nama da se ti problemi riješe. Mi imamo zakonski okvir za zaštitu žrtava nasilja koji je dobar, ali se ne primjenjuje u praksi, i nitko za to ne snosi sankcije. Ukratko, najveći problem je što se forsira biološka obitelj i biološko roditeljstvo nauštrb interesa djece da odrastaju u nenasilnom okruženju. Ne poštuje se Istanbulska konvencija koja jasno određuje da se pojavnost obiteljskog nasilja mora uzeti u obzir kad se odlučuje o tome s kim će dijete živjeti i kako će ostvarivati susrete s nasilnim roditeljem. Suprotno tome, osuđenim obiteljskim nasilnicima daju se jednaka roditeljska prava kao nenasilnim roditeljima. Djecu se tjera na život i susrete s nasilnicima čak i kad ona to ne žele, čak i kad su nasilnici nad njima počinili najteža djela nasilja. Ako se to ne ostvaruje, nenasilni roditelj se proglašava krivim, pa čak i zlostavljajućim. Ne poštuje se Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Djelatnici sustava nemaju senzibilitet ni stručnost za rad sa žrtvama obiteljskog nasilja. I onda kad se žrtve žale na njihov rad, te žalbe se odbijaju uz zaključak da je sve napravljeno po pravilima struke. Žene prvo zlostavljaju muževi, a onda i djelatnici sustava takvim ponašanjem, dječji životi bivaju uništeni, a ne postoje adekvatne sankcije za nesavjestan rad ljudi koji su za to odgovorni. To je začarani krug. A pitanje posvojenja i udomljenja je čak i zakonski loše riješeno, no postoje druge inicijative i udruge koje se time bave i nadamo se da će uspjeti ostvariti pomake kao i mi".
Biološko roditeljstvo imperativ je, kaže Pecotić, koji ne treba forsirati pod svaku cijenu. Nekada i cijenu dječjeg života. O slučaju koji je potresao cijelu Hrvatsku, inicijativa ne zna sve detalje - no, kaže, ono što je javno poznato dovoljno je da se postavi pitanje: 'Zašto uopće dijete izlagati riziku?'
"Nije teško zaključiti da jedno dijete kojeg su se roditelji odrekli, gdje je otac već osuđen za nasilje a majka bila u sigurnoj kući, dijete koje živi u udomiteljskoj obitelji koja je za njega jedina prava obitelj, to dijete se nema zašto vraćati u biološku obitelj. Posebno stoga što je i formalno utvrđeno da postoji rizik. Zašto dijete uopće izlagati riziku? Mehanizam nadzora u kući (kako se kolokvijalno zove mjera stručne pomoći i potpore) nije dovoljno efikasan da spriječi nasilje. Nasilje sustav može spriječiti vrlo jednostavno – tako da poštuje zakonski okvir RH, počevši od Istanbulske konvencije. Sustav treba napokon prihvatiti da obiteljsko nasilje nije situacijsko, nešto što se svakome može dogoditi, već da se radi o trajnom ponašanju nasilnika. Ne smiju se davati preporuke ni odluke da djeca žive s pravomoćno osuđenim nasilnicima, niti se smiju izjednačavati roditeljska prava nasilnih i nenasilnih roditelja, što se danas učestalo radi. Sustav mora prestati forsirati biološku obitelj i biološko roditeljstvo. Preciznije, država to mora prestati forsirati, na svim razinama".
Sustav je težak, spor, trom i iznimno ga je zahtjevno mijenjati. No, što je s nama? Pitamo Anu koliku odgovornost snosi svatko od nas - što možemo učiniti kao pojedinci? Pecotić nam je, umjesto sociološke analize, dostavila konkretan odgovor. Djelujte, prijavite nasilje - nacionalna SOS nacionalna linija 116-006 radi 24/7.
"Naravno da društvo snosi odgovornost jer sustav koji potiče obiteljsko nasilje nije sam sebe stvorio, on je produkt društva u cjelini. No da ne ulazim sad u sociološku analizu, reći ću vrlo konkretno - ono što svaki pojedinac može napraviti je uvijek prijaviti sumnju na obiteljsko nasilje. Ako ne znate koga zvati, nazovite nacionalnu SOS liniju 116-006 koja radi 24/7. Također primjećujem da svi osuđujemo obiteljsko nasilje kad su u pitanju nama nepoznati počinitelji, ali kad je to netko iz našeg kruga obitelji, prijatelja ili poznanika, nalazimo različita opravdanja za počinitelje. Tek kad svatko od nas bude osuđivao svaku vrstu nasilja, mi ćemo se kao društvo pomaknuti. Osim toga, sada bi valjda svima trebalo biti jasno da biološka obitelj i biološki roditelj nisu uvijek najbolje rješenje i da takvo razmišljanje moramo napustiti svi, odmah. Toliko je divnih ljudi koji žele postati roditelji, a ne mogu jer se biološkim roditeljima daje tisuću i jedna šansa da se "poprave", a pritom im se uopće ne osiguravaju alati kojima bi to postigli, niti to mnogima zapravo pada na pamet".
Sustav koji su žene iz #spasime zatekle kada su u kratkom roku postale jedna od najutjecajnijih građanskih inicijativa u zemlji, jako je težak.
"Mi možemo samo svjedočiti o zatečenom stanju, a ono je izuzetno loše. Nitko ne spori da imaju previše korisnika, što je dakako velik problem, ali to nije uzrok svih pogrešnih odluka. Najgore od svega je što taj sustav - čast iznimkama - odbija prihvatiti da išta radi pogrešno, iako o tome svjedoče tisuće njihovih korisnika. Čak i u ovom slučaju gdje su napravljeni eklatantni propusti ravnatelj nadležnog centra odbija preuzeti odgovornost. Ali nije problem samo sustav socijalne skrbi. Pravosuđe je rak rana našeg društva i stanje nije ništa bolje u sferi sprečavanja obiteljskog nasilja. Manje od 10% nasilnika biva osuđeno na kaznu bezuvjetnog zatvora. To znači da sutkinje i suci smatraju da je obiteljsko nasilje izoliran slučaj, jednokratan, nešto što se svakome može dogoditi. A nije, već se radi o trajnom ponašanju nasilnika koje se nastavlja, pa i eskalira ako nije adekvatno sankcionirano. Samo ga žrtve prestanu prijavljivati jer vide da od toga nema koristi".
Nije problem, kaže Pecotić, samo u promjenama zakona.
"Bilo bi lakše da govorimo samo o promjenama zakona, ali ovdje se radi o promjeni mindseta djelatnika sustava i poboljšanju educiranosti ljudi koji se tamo zapošljavaju. To je ogroman posao. Radi se o promjenama u nekoliko resora, i te promjene su neodvojive od promjene cjelokupne društvene paradigme, a smjer u kojem idemo u ovom trenu ne obećava. To su izuzetno dug proces koji će trajati godinama, a u kojoj će se mjeri sustav uspjeti unaprijediti, teško je sa sigurnošću prognozirati. Ono što je sigurno je da ćemo mi kao inicijativa dati sve od sebe, kao i do sada. Naša vizija je izgraditi društvo u kojem jedan #spasime neće biti potreban, nego će žrtve nasilja spašavati oni čiji je to posao. Od toga ne odustajemo".
Žene iz #spasime ne odustaju od svojih ciljeva, ni pod koju cijenu. Ne mogu, postale su glas žrtava i lica promjena.
"Izuzetno je teško i naporno. Gotovo dvije godine smo potpuno bezuspješno pokušavale ostvariti dijalog s resorom socijalne skrbi, ni jedna od prethodnih ministrica nije imala sluha za dijalog. Mnogi ljudi ne znaju da mi nismo udruga, da nam ovo nije posao – sve imamo druga zaposlenja od kojih živimo - i da ne primamo nikakvu naknadu za svoj rad u Inicijativi. Štoviše, radimo ovo o vlastitom trošku, ponajprije vremena i emocija. Pomičemo se, ali presporo. Ne možemo nas šest gurati cijelo društvo koje je već godinama u takvoj apatiji da je izgubilo nadu da se išta može promijeniti. Nevjerojatno je teško, ali nemamo izbora jer smo postale glas žrtava nasilja, one na koje žrtve nasilja računaju da se mogu izboriti za neke promjene. Nakon što su ih svi iznevjerili, mi to ne želimo. I to je ono što nas gura naprijed, kao i želja da za svoju djecu izgradimo bolje društvo".