"Možete dati sve od sebe, raditi preko granica svojih mogućnosti i okvira svog posla, truditi se i napraviti sve 'kako treba', a i dalje, u pomagačkim poslovima, nemate potpunu kontrolu nad ponašanjem onih s kojima radite i nad time kakav će biti ishod te i dalje postoji mogućnost da se dogodi tragedija. Najteža spoznaja jest da ne možete spasiti svako dijete”, govori nam uvodno psihologinja Marina Milković s kojom smo razgovarali o zlostavljanju djece, udomiteljstvu te sustavu socijalne skrbi.
Cijela Hrvatska šokirana je slučajem djevojčice iz Nove Gradiške. Stravični zločin dio je sveprisutnog problema tjelesnog kažnjavanja. Koliki su razmjeri problema, kakav je stav prema tjelesnom kažnjavanju djece danas?
Netko tko se češće susreće sa slučajevima nasilja u obitelji, uključujući nasilje nad djecom, kao i slučajevima zanemarivanja djece, ima bolji uvid u razmjere problema. Također, stručne osobe koje inače rade s roditeljima i djecom znaju koliko je i među onima koji neće završiti na naslovnicama novina te naizgled uredno funkcioniraju, i dalje prisutan nekritičan stav prema tjelesnom kažnjavanju. Iako se mnogo toga posljednjih desetljeća promijenilo na bolje, iako imamo zakone i konvencije, mnogo literature i dostupnih znanja o tome kako odgajati djecu bez tjelesnog kažnjavanja, i dalje će mnogo odraslih mirno komentirati kako je u redu udariti dijete, na primjer „malo po guzi“.
Mnogi roditelji dosta olako shvaćaju ''malo po guzi'' te „pokoji šamar”.
Kao društvo mi moramo napokon shvatiti da nemamo pravo nikoga udariti, pa tako ni vlastito dijete, da je to granica koju u odnosu s drugim bićem jednostavno ne prelazimo. Tjelesno kažnjavanje je ponižavajuće za dijete, narušava odnos roditelja i djeteta, predstavlja odgoj utemeljen na strahu umjesto na stvarnom razumijevanju zašto je neko ponašanje neprihvatljivo te predstavlja loš model djetetu koje onda dobiva poruku da je u redu sukobe rješavati nasiljem, da je u redu nekoga udariti kada smo na njega ljuti i da je normalno da odrasli udaraju djecu.
Čitajte i: Osobno iskustvo i viđenje slavnog reportera: ‘Zbog favoriziranja bioloških roditelja, mnoga djeca odrastaju bez šanse!‘
Kazali ste da svi oni koji se zlostavljanom djecom bave profesionalno, a ne prigodno, znaju da nade ponestaje. Zašto ocjenjujete da ponestaje nade?
Doživljaj beznađa i bespomoćnosti proizlazi iz toga što se između ovakvih tragedija nakon kojih je privremeno cijelo društvo pogođeno, ništa ne mijenja. Ne dolazi do relevantnih i nužnih promjena u sustavu socijalne skrbi, do više zapošljavanja i smanjivanja broja korisnika o kojima jedan stručni tim brine, do redovite i kontinuirane supervizije za stručne radnice i radnike u sustavu socijalne skrbi. Također, u drugim sustavima, u obrazovanju, zdravstvu, pravosuđu i drugima ne dolazi do nužnih promjenama. Nedostaje nam stručnjaka mentalnog zdravlja i dostupne te pravovremene podrške mentalnom zdravlju djece, postupci koji se odnose na zaštitu prava i dobrobiti djece predugo traju zbog preopterećenosti sustava pravosuđa, nedovoljno stručnih suradnika i suradnica u školama i vrtićima onemogućava da se pravovremeno prepoznaju djeca koja su u riziku.
Poznata HRT-ova reporterka: ‘Zahvalna sam majci što me se odrekla‘
Mislite da se većina samo prigodno bavi zlostavljanom djecom?
Prigodno bavljenje zlostavljanom djecom podrazumijeva ono koje je reaktivno, koje se događa samo kada se dogodi tragedija, bez stvarnog angažmana između tragedija. Stalno slušamo o tome kako su djeca naša budućnost i naše blago, a u praksi djeci poručujemo da su nevažna. Istovremeno, ona sama nemaju moć utjecati da one koji jesu u poziciji mijenjati stvari i donositi odluke, već ovise o angažmanu nas odraslih.
Kako ocjenjujete sustav socijalne skrbi, ovih dana mnogi generaliziraju kako „nitko ništa ne radi”?
Ocjenjujem ga usklađenim s time koliko se u njega ulaže i u kakvim se uvjetima radi. Stručne osobe u sustavu socijalne skrbi vode računa o zaštiti prava i dobrobiti djece što nužno podrazumijeva i sve aspekte razvoja djece. Upravo angažmanom svih u sustavu socijalne skrbi u radu s djecom i odraslima koji žive u iznimno teškim i nepovoljnim okolnostima se slične tragedije ne događaju češće. Ako nekome date da vodi računa o broju obitelji koji je dvostruko ili trostruko veći od europskog standarda, ako stručnim radnicama i radnicima koji rade s najranjivijim osobama u našem društvu ne omogućite redovitu i kontinuiranu superviziju, ako im ne omogućite zadovoljavajuće tehničke uvjete i opteretite ih suvišnim administrativnim radom, nerealno je očekivati da će takav sustav funkcionirati.
U razgovorima oko preminule djevojčice Nikoll spominje se često kolektivna krivnja. Jesmo li svi krivi?
Krivnja podrazumijeva da je netko nešto krivo odnosno pogrešno napravio i za utvrđivanje krivnje nužno je da možete točno odrediti tko je i što točno krivo napravio, a da biste to mogli, morate imati cjelokupni uvid u okolnosti događaja za koji utvrđujete krivnju. Niti vi, niti ja, niti čitatelji ili čitateljice, ne možemo utvrđivati tko je kriv. Ono o čemu možemo i trebamo govoriti jest odgovornost svih nas i to kako možemo odgovornije pristupiti zaštiti prava i dobrobiti djece. Odgovorni smo za to kako sami postupamo prema djeci, za to obavještavamo li policiju o sumnji na nasilje u obitelji na katu iznad nas ili kada vidimo da odrasla osoba prosi s djetetom na ulici, za to kako glasujemo na izborima i uzimamo li u obzir imaju li oni koje biramo jasnu viziju i konkretan plan kako će doprinijeti smanjivanju nasilja u našem društvu, ili za to što i kako javno komentiramo.
Narod traži krivca, smatrate da je to loše?
Smatram da traženje krivaca te izrazito negativno i generalizirano komentiranje u medijima i na društvenim mrežama rizik upravo za svu onu djecu i ostale ranjive skupina s kojima stručnjaci i stručnjakinje u sustavu socijalne skrbi, ali i drugim sustavima, rade. Temelj takvog rada je uspostavljanje suradnje s korisnicima. Kako ćete uspostaviti suradnju ako je normalno i općeprihvaćeno da vas svatko može prozvati uhljebom, neradnikom i ubojicom? Kako će se uopće netko obratiti za pomoć centra ili obavijestiti centar o djetetu ili odrasloj osobi za koje smatra da im treba pomoć ako svuda oko sebe čita kako se radi o hrpi neradnika i neradnica?
Otežava li javni linč rad stručnim timovima?
Takve optužbe zapravo posljedično služe kao odličan izgovor za nesuradnju i izbjegavanje komunikacije s centrima. U centre za socijalnu skrb, posebno na odjel za djecu, mlade i obitelj, ljudi obično ne dolaze jer oni misle da trebaju i obično već na početku nisu zadovoljni što uopće trebaju doći. Ovakav javni linč dodatno pojačava otpor i otežava stručnim timovima da uspostave suradnju i pomognu onima kojima je pomoć potrebna. Osim toga, predstavljaju rizik za same djelatnike i djelatnice jer povećanje tenzija i odobravanje netrpeljivosti prema njima, povećava šanse da sami budu žrtve nasilja. Ljudi zaboravljaju da dok ostavljaju uvredljive komentare ispod članaka i na društvenim mrežama, ili pišu optužujuće i uvredljive članke, ti isti stručni radnici i radnice paralelno rade s obiteljima u riziku, s počiniteljima nasilja, sa žrtvama nasilja, i odraslima i djecom, s osobama s problemima mentalnog zdravlja, s roditeljima u konfliktnom postupcima razvoda, s roditeljima kojima je oduzeto pravo na stanovanje s djecom, s obiteljima koje žive u teškim materijalnim prilikama, te svih njih pozivaju na razgovore ili odlaze kod njih doma ili pokreću postupke protiv njih ili im pomažu da ostvare svoja prava i dobiju odgovarajuću zaštitu.
Tko je onda odgovoran za ovakve tragedije, ne smatrate li da netko treba odgovarati što je dijete iz udomiteljske obitelji vraćeno u obitelj u kojoj otac ima 22 prijave od toga sedam za obiteljsko nasilje?
Ne vidim da bi itko, posebno ne djeca i drugi korisnici sustava socijalne skrbi, išta dobili od traženja krivaca kako u zadnjih tjedan dana, tako ni tijekom zadnjih godina. Ne vidim smisao u traženju niti najvećeg niti najmanjeg krivca. Mislim da najviše odgovornosti za funkcioniranje različitih sustava u državi imaju vladajući. U tom smislu mislim da je za njih najvažnije povećati broj zaposlenih stručnih ljudi u sustavu socijalne skrbi, osigurati redovitu i kontinuiranu mjesečnu superviziju tijekom cijelog radnog staža, osigurati dovoljno ravnomjerno po županijama raspoređenih mjesta za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, smanjiti broj odgovornosti koje imaju stručne radnice i radnici u centrima za socijalnu skrb. Još važnije je pitati za mišljenja i prijedloge poboljšanja funkcioniranja sustava socijalne skrbi upravo one koji u njemu rade.
Koliko je proces udomiteljstva traumatičan za djecu, prvo odvajanje od roditelja, zatim povremeni dolazak tih roditelja, ali i odvajanje od udomitelja...
Svaki prekid privrženosti, bilo s roditeljima, bilo s osobama koje o djetetu brinu jest stresan za dijete. Istovremeno, u svakoj takvoj situaciji nužno je razmatrati omjer rizika i zaštitnih čimbenika svake od opcija za dijete te ovisno o tome donositi odluke i planirati daljnju skrb o djetetu.
Biste li mijenjali zakon o udomiteljstvu?
Zakon o udomiteljstvu mijenjan je 2018. godine i unesene su neke dobre promjene, poput uvođenja specijaliziranog udomiteljstva. Još nedostaje transparentno, brzo i jednostavno vođenje evidencije o dostupnim mjestima u udomiteljskim obiteljima.
Kako danas to funkcionira?
Trenutno u aplikaciji sustava socijalne skrbi postoji registar udomiteljskih obitelji, ali je nedovoljno brzo ažuriran i kada se traži mjesto za obitelj u udomiteljskim obiteljima, zahtjev se šalje na desetke centara te se onda čeka odgovor, to oduzima vrijeme. Također, u Zakonu stoje različiti oblici podrške udomiteljima, ali zbog preopterećenosti različitim poslovima ne uspijevaju se redovito provoditi, a iznimno je važno da udomiteljske obitelji imaju redovitu i dostupnu podršku sustava socijalne skrbi. Zatim, u urbanim sredinama nedostaje udomiteljskih obitelji dijelom zbog otežanog usklađivanja udomiteljstva i rada, te je i to prostor za razmatranje određenih poboljšanja, a za konkretne prijedloge bi trebalo detaljnije razmotriti postojeće probleme. Na kraju, u definiciju udomiteljske obitelji, osim bračnog i izvanbračnog druga, važno je jasno navesti i životne partnere te neformalne životne partnere kako se ne bi događalo da se osobama u životnom partnerstvu osporava mogućnost udomiteljstva, a istovremeno su iz perspektive struke kompetentni potencijalni udomitelji.
Hoće li većina zlostavljane djece razviti neki psihički poremećaj?
Nije nužno. Zlostavljanje predstavlja traumatsko iskustvo, ali ne mora nužno dovesti do problema mentalnog zdravlja. Nakon traumatskog iskustva moguć je oporavak, a on ovisi o mnogim čimbenicima te posebno dobivenoj podršci nakon traumatskog iskustva. Svi oblici zlostavljanja štetni su za djecu i njihov cjelokupni razvoj i dužnost je svih odraslih u njihovoj neposrednoj okolini, kao i društva u cjelini, zaštititi ih. Posljedice zlostavljanja osim o njegovom obliku, ovise i o trajanju, intenzitetu, odnosu s osobom koja vrši zlostavljanje, postojanjem drugih rizičnih čimbenika u životu djeteta, kao i postojanju zaštitnih čimbenika.