Zahvaljujući humanitarnoj akciji "Moja učiteljica zove se nada" u organizaciji Rotary kluba 1242 Zagreb, zbornica škole u riječkoj Dječjoj bolnici Kantrida sada je opremljena modernim namještajem, bežičnim internetom, laptopima i strojem za kopiranje, skeniranje i slanje faksova - što znatno olakšava rad tamošnjim učiteljima i nastavnicima.
Naime, njihove su učionice bolesničke sobe, a u zbornici rade s onkološkim pacijentima koji su otpušteni na kućni oporavak, ali zbog rizika još ne smiju u redovnu školu pa nastavu imaju u sklopu dnevne bolnice. Riječka učiteljica Snježana Polić (60) još je prije petnaest godina počela raditi s teško oboljelim školarcima na Odjelu za hematologiju i onkologiju te u Zavodu za kardiologiju, pulmologiju, alergologiju i reumatologiju. Osim obrazovanja, iskusna učiteljica zna kako malim pacijentima pružiti utjehu i olakšati im tmurne bolesničke dane.
"U sobama je dvoje ili troje djece. Nekad su sva za stolom, nekad jedno jer drugo prima terapiju u krevetu. Tako sam i ja malo za stolom, a malo uz krevet, kako bih od 13 pa do 16.30, koliko sam s njima, uspjela odraditi isto što i njihovi kolege u školi to jutro. Preko interneta smo spojeni s njihovim učiteljima u matičnoj školi te dnevnicima u koje oni, na osnovu rezultata, upisuju ocjene. Isto tako, preko posebne aplikacije šaljem izvještaje o dnevnom radu i ocjene učiteljima, ali i roditeljima. Obradimo više od 90 posto gradiva kao njihovi kolege u školi; i oni im se javljaju, putem Vibera ili WhatsAppa, preslikaju im nešto s ploče i pošalju", govori Snježana Polić, naglašavajući da je taj svakodnevni kontakt iznimno važan u odgojno-obrazovnom procesu, ali i u procesu liječenja.
To su, naime, teško oboljela djeca koja se moraju nositi s višemjesečnim boravkom u krevetu, teškim i bolnim terapijama, odvojenošću od kolega i prijatelja. Stoga im škola u bolnici puno znači. "Neke stvari radimo istodobno, primjerice glazbeni i likovni. Gdje god je moguće nastojim školski dan ne razdvajati na zasebne predmete, već ih povezati. Tako da se u kratko vrijeme kroz razgovor učenik opusti, zainteresira, a opet od mene kao učiteljice dobije maksimum, kroz 'koktel predmeta' i to im je puno zabavnije", dodaje Snježana Polić, koja ulazeći u bolničku sobu nikad ne zna što je taj dan čeka.
Neki su dani djeci lakši, neki pak iznimno teški pa u trenu prilagodi program i nastoji da ih nakon završetka ostavi s osmijehom na licu. Svjedodžbu dobiju od svoje škole čak i ako su na liječenju cijelu godinu, a nerijetko se dogodi da djeca koja nisu briljirala u redovnoj školi u nastavi 'jedan na jedan' pokažu odlične rezultate. "Oni ni u jednom segmentu ne zaostaju za svojim razredom i nikad im ne pokazujem da znam tko je u kakvom zdravstvenom stanju. Učimo, vježbamo i pripremamo se za povratak u školsku klupu", kaže Snježana Polić, dodajući da je upravo stoga najviše pogode priče koje nemaju sretan kraj - jer nisu svi njeni učenici uspjeli pobijediti svoje bolesti i vratiti se u školu.
"Najteži trenutak bio je kad sam radeći s jednim dječakom uočila da se jako loše osjeća nakon primljene kemoterapije. No, ustrajao je da nastavimo, iako ga zbog iscrpljenosti ručica nije 'slušala'. Dogovorili smo se da uzmem bilježnicu i napišem natuknice, a sljedeći put zajedno ćemo zalijepiti slike. Kad sam u ponedjeljak došla na Odjel, rekli su mi da mu se zdravstveno stanje jako pogoršalo tijekom vikenda. Njegova bilježnica ostala je u mojoj torbi... Kad se tako nešto dogodi, utjehu pokušavam pronaći u tome što sam se svim silama trudila uljepšati im dane provedene u bolnici. Nadam se da im je sa mnom bilo lijepo i zabavno, da sam im našim razgovorima, igrom i čitanjem priča pružila utjehu. Divim se tim malim borcima koji su u svojim borbama veliki, a njihovo stanje bi i odraslu osobu slomilo. Najtužnije je kad vidim da im je toliko loše da ne mogu sjesti za stol i pogledom se opravdavaju što nemaju snage sjediti. Kao da su oni krivi! Srce mi puca, a ja ih uz osmijeh utješim i nastavljamo", govori učiteljica, dodajući da je u početku probala posao 'ne nositi kući', ali to nije bilo moguće.
Snježana je teško tijekom karijere podnosila sudbinu djece iz bolnice - bilo se nemoguće isključiti nakon dolaska s posla
Tada su njena djeca, danas 36-godišnja Martina i godinu mlađi Darian, bili slične dobi i rasplakala bi se kad bi se sjetila svojih učenika u bolnici. Suprug Igor Polić (64) tješio ju je i učio da ne gleda sve kroz prizmu bolesne djece. Trebalo je puno strpljenja, uvjeravanja, podržavanja i ljubavi da zajedno prebrode te početke.Snježana Polić ponosna je baka troje unuka - njezina kći ima sinove Ariana (10) i Tea (6,5), a sin Darian trogodišnjeg Ivora te još jednog sina na putu. Kao učiteljica, brine se da njen unuk kvalitetno odrađuje online nastavu. Iza nje su desetljeća iskustva rada u školi te u školi i bolnici pa ovakav oblik nastave smatra nužnim zlom.
"U izvanrednim prilikama online nastava je spas. No, mora trajati što kraće. Roditelji se najčešće ne mogu i ne znaju nositi s nastavnim programom, djeca imaju sve više 'rupa' u znanju, a posljedice toga bit će vidljive u skoroj budućnosti. Nisu sva djeca snalažljiva, tako da i moje kolegice sa svojom djecom školske zadatke rade tek navečer. S unukom sam radila svakodnevno, uspješan je učenik, no znam da se bez mene ne bi snašao iako ima izuzetnu učiteljicu, koja se maksimalno potrudila da im olakša. Ovo mi je bilo dodatno 'kompjutorsko obrazovanje', a moj Arian mi priskače kad zapnem", kaže Snježana Polić.
Koliko joj je teško kad neki od njenih učenika izgubi bitku s bolešću, toliko je sretna zbog onih koji se nakon lavovske borbe vrate u obitelj i svoju školu. Škola u bolnici - kaže Snježana Polić - sigurno nije najvažnija u liječenju djeteta, ali je svakako jedan mali, čvrsti kotač u cijelom mehanizmu liječenja, vrlo važan za djetetov psihički i tjelesni oporavak. Ponekad je jedina spona s vanjskim svijetom. Sjećam se djevojčice koja je pitala mamu kad jednom nisam došla na nastavu zbog bolesti: "Mama, zar sam tako jako bolesna da mi ni učiteljica neće doći?" Mislim da te riječi govore sve.