"Moj dečko Edis Elkasević i ja veliki smo ljubitelji putovanja i godišnje posjetimo više od 30 destinacija. Zbog pandemije ove godine to nismo mogli, ali u listopadu je želja postala jača od straha i svih mogućih zabrana. U Turskoj smo oboje bili i ranije, ali nikada nismo posjetili grad Istanbul i regiju Kapadokiju. Znali smo da ovoga puta baš tamo želimo provesti desetak dana pa smo najprije pokušali dogovoriti putovanje preko turističke agencije, ali zbog pandemije jedna polovica tura bila je otkazana, a ona druga već popunjena. Kako ja ne prihvaćam “ne” kao odgovor, uzela sam laptop u ruke i sama organizirala putovanje. Krenuli smo avionom iz Zagreba i sletjeli u Istanbul. Hotel smo rezervirali u samom centru staroga grada, u blizini Aja Sofije i Plave džamije.
Tu smo proveli pet dana - ispijali kave, kušali sve vrste baklave i obilazili turističke atrakcije, a navečer uživali u turskim tradicionalnim jelima. Što se hrane u Istanbulu tiče, tu bih svakako izdvojila restoran Etiler, turskog chefa Nusreta Gökçea, poznatog po nadimku Salt Bae, gdje smo imali priliku jesti zlatni odrezak Tomahawk i zlatnu baklavu.
Čisto savršenstvo okusa! Valja naglasiti kako se Turci izrazito pridržavaju epidemioloških mjera, ljudi su disciplinirani, poštuje se distanca, nose se maske pa smo se i mi brzo opustili i shvatili da bez straha možemo uživati u putovanju. I to bez gužvi na kakve smo svi navikli pri posjetu turističkim atrakcijama. Ako želite doživjeti i osjetiti sve čari turske regije Kapadokije, zemlje pećina, vilinskih dimnjaka i balona udaljene oko 760 km od Istanbula, preporučujem da u njoj provedete najmanje četiri dana. Takav je bio i naš plan. Odsjeli smo u gradu Göreme, u krajoliku neobičnih vulkanskih stijena koje su oblikovane erozijom u suhoj klimi. U šupljinama stijena oko grada nalaze se podzemna naselja iz 4. stoljeća te crkve i samostani iz bizantskog doba. Neke od njih imaju dobro očuvane freske iz razdoblja od 7. do 14. stoljeća.
Nažalost, nakon napada vandala mnogo je freski uništeno, ali i to daje svojevrsnu čar ovome mjestu koje je, među ostalim, nacionalni park, a u svjetsku baštinu UNESCO-a upisano je 1985. Fascinantno je to što ovdje možete bukirati hotel koji se doslovno nalazi unutar špilja, što smo i učinili. Preporučujem to iskustvo svima koji nisu klaustrofobični, jer osjećat ćete se pomalo skučeno, s obzirom na to da sobe nemaju prozore. Izgledom su vrlo šarmantne, a temperatura u njima je izrazito ugodna. Neke obitelji i danas žive u kućama u špiljama, a to je zaista prizor koji je nemoguće vidjeti svaki dan.
Podzemni grad Derinkuyu još je jedno mjesto koje morate posjetiti ako ne zazirete od skučenih prostora. Otkriven je tek 1963., nalazi se 85 metara ispod zemlje, a doznali smo da je u njemu moglo stanovati oko 20 tisuća stanovnika. Većina ulaza su tuneli koji su toliko uski da se gotovo kroz njih mora puzati, što su graditelji taktički osmislili kako bi potencijalne napadače onemogućili u naumu, a na ulaze su postavili masivna kružna vrata koja bi se zatvarala iznutra. I mi smo doslovno puzali, u neke prolaze gotovo je nemoguće ući da se malo ne ogrebete, ali sve smo uspjeli istražiti...
'Niste bili u Kapadokiji ako niste poletjeli balonom - rekla mi je to prijateljica koja je taj let isprobala pa sam ga odmah nakon dolaska u Tursku bukirala kako ga slučajno ne bismo propustili jer oni ne lete ako je jak vjetar. Iz naše “špiljske sobe” na let smo se zaputili u pet sati ujutro.
Odlučite li se na taj pothvat, za svaku je preporuku agencija Royal Balloons te njihov pilot s nadimkom Crazy, jer će vam iskustvo biti nevjerojatno. Cijena leta varira od agencije do agencije, od 90 do 200 eura. Edis i ja smo po osobi platili kartu 130 eura, u zraku smo proveli sat i pol, dok inače letovi traju od 45 do 60 minuta. Kada smo uzletjeli, nije mi bilo svejedno, ali već na otprilike 100 m pomirila sam se s činjenicom da više ništa nije u mojim rukama i tako je strah nestao... Dok se penjete prema nebu, sunce počinje polako izlaziti, a upravo to atmosferu čini romantičnom. Presretna sam što sam baš s Edisom mogla podijeliti taj savršeni trenutak.
Dolinu golubova prvi sam put vidjela iz zraka kada smo letjeli balonom. Toliko mi se svidjela da smo odmah sutradan unajmili quad i išli je istražiti. Nalazi se između gradova Göreme i Uçhisara, gdje možete posjetiti dvorac Uçhisar s veličanstvenim pogledom. Lagana pješčana staza povezuje ova dva grada kroz dolinu ispunjenu crkvicama i špiljskim kućama. Doznali smo također da je cijela regija Kapadokija svojedobno živjela od poljoprivrede i gnojiva od golubljeg izmeta koje su sakupljali, po čemu je ova dolina i dobila ime.
Kebab s mesom i povrćem, koji se peče u glinenoj posudi, tursko je nacionalno jelo koje potječe iz Kapadokije, a nas je podsjetilo na peku. Ovdje se od davnina izrađuju predmeti od keramike jer kroz grad Avanos protječe Crvena rijeka iz koje se vadi glina. Tamo u keramičkim radionicama nakon kratke prezentacije majstora možete i sami pokušati izraditi svoju posudu. Mogu reći da sam u tome posebno uživala i čini mi se da je baš dobro ispala...
Slano jezero Tuz Golu nedaleko od Kapadokije, koje zbog visokog postotka slanoće i intenziteta svjetlosti zna poprimiti crvenu boju, nismo stigli posjetiti, no upravo nas to motivira da se ovdje vratimo i otkrijemo još brojne ljepote Turske...
DOBRO JE ZNATI
Bez straha: U Turskoj se svi pridržavaju epidemioloških mjera, svi nose maske i poštuje se distanca pa se možete opustiti i uživati u putovanju.
Povijesna regija: Kapadokija je regija u unutrašnjosti središnje Turske, većim je dijelom smještena na suhoj visoravni s neobičnim vulkanskim stijenama oblikovanima erozijom.
Prvi zapisi: U perzijskom zapisu iz šestog stoljeća prije naše ere prvi se put spominje ime Kapadokija, kao jedna od država u sklopu Perzijskog carstva.