U tih deset godina smo se često družili i povremeno poslovno surađivali. Imamo mnogo zajedničkih prijatelja, zajedno smo pohodili brojne tulume i koncerte. Slušao sam njezine nastupe u krcatim klubovima, ali i na intimnijim, kućnim druženjima. Kod mene doma je pjevala karaoke na Playstationu.
Posebno su mi zanimljiva proturječja kojih je kod nje mnogo. Druži se s estradnjacima i modnim dizajnerima, a opet, najlakše ju je sresti za šankom kafića Krivi put. Istovremeno se pojavljuje na kompilaciji alternativne glazbe "Bistro na rubu šume" i osvaja nagradu Porin za najbolju vokalnu izvedbu. Priprema se za američku turneju, a dok trči nasipom prati je pas mješanac Bura.
Uvijek ima mnogo razloga za razgovor sa Sarom Renar, a naš neposredni povod bio je objavljivanje novoga albuma i promocija spota za pjesmu "Tišina". Tko je, zapravo, Sara Renar?
Haljina Self Portrait
Za početak, diplomirana si arhitektica. Odakle arhitektica u glazbi i što je bilo prije, glazba ili arhitektura?
Muzika me oduvijek užasno veselila, ponijela bi me, izgubila bih se sa slušalicama u ušima. U prapovijesti sam išla u osnovnu muzičku školu, smjer violina. U pubertetu sam tu istu violinu prestala svirati, jer sam bila u pubertetu. Naravno da mi je nekoliko godina kasnije bilo žao, ali nisam nastavila. Međutim, onda sam počela sviruckati akustičnu gitaru. U to doba sam pjevala u srednjoškolskom bendu, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da bi mi glazba mogla postati profesija. Upisala sam arhitekturu i tek negdje pred kraj faksa, kada je prvi singl izašao i kada sam oformila bend s kojim sam počela ozbiljno raditi i nastupati, shvatila sam da je glazba nešto što me ozbiljno, istinski veseli. U jesen 2014. sam objavila album istovremeno tražeći posao u struci. Tada se stvari naglo ubrzavaju. Nalazim posao, radim nekoliko mjeseci, u ožujku osvajam Porina, baš negdje oko 28. rođendana. Vratila sam se u ured s tortom i šampanjcem i rekla da ću završiti idejni projekt na kojem smo radili i da odlazim. To je bilo prije godinu i pol.
Imala si stalan posao kao arhitektica, ali si ga odlučila ostaviti kako bi se mogla potpuno posvetiti glazbi. Je li bilo teško donijeti tu odluku? Jesi li ikada požalila? Možeš li živjeti samo od glazbe?
Od donošenja odluke mi je bilo teže to što radim dvije stvari paralelno. Kombinirati ozbiljan posao s pristupom muzici koji nije amaterski je strašno iscrpljujuće. U trenutku kad sam ušla u drugi krug nominacija za Porin, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću išta osvojiti, ni u kategoriji za alternativni album godine niti u kategoriji za vokalnu izvedbu, ali me užasno palilo da ću nastupiti uživo na televiziji sa looperom (instrument koji omogućava snimanje i reprodukciju određene vokalne ili instrumentalne dionice, op.a.) i to a capella. Sama sebi sam bila rekla – da, okej, ako se išta dogodi dat ću otkaz i raditi samo muziku. I tako se i dogodilo. Shvatila sam da moram probati s glazbom jer ću se inače gristi za deset ili petnaest godina. Arhitekturi se ionako uvijek mogu vratiti, uvijek mogu potplaćeno crtati u struci. Što se tiče financija, imam riješeno stambeno pitanje i to značajno olakšava stvari.
Uz to što sviraš i pjevaš, ponekad dobivaš i manekenske angažmane. Koliko ti je teško ili lako biti svedena samo na lice i tijelo nakon što si navikla da se na pozornici predstavljaš svojim umijećem, svojom glazbom i tekstovima?
Svaki put kad kompanija angažira nekoga tko nije samo model već primarno radi nešto drugo, angažira ga zbog toga što radi i predstavlja, a tako je bilo i sa mnom. Drago mi je što se nisam svime ovime krenula baviti s 18 godina nego s više od 25 pa imam nekog životnog iskustva i ne prihvaćam baš sve ponude, kakve god one bile. Kritike su češće usmjerene na to da izlazim u komercijalnim časopisima, a radim alternativnu muziku. Mislim, mi smo država od 4,5 milijuna stanovnika i kamo sreće da postoji neki medijski prostor koji je usko specijaliziran za ono čime se bavim, ali ovako je sasvim logično da se predstavljam kroz medije koji su tu.
Zanimljivo je i sviđa mi se što imaš držanje dive, uvijek dotjerana, uvijek u trendu, a onda na koncertu sama razvlačiš kablove. Ne kažem da je to nespojivo, ali nije uobičajeno.
Da su financijski uvjeti u kojima svi mi muzičari i umjetnici radimo bolji, da je veći novac u igri, onda ja možda ne bih trebala razvlačiti kablove i možda bih mogla razmišljati o tome da nastupam u štiklama, ali ovako, kad sam sama svoj vozač, jako teško. Nemam iluzija da je vani bolje. Baš sam nedavno gledala dokumentarac o Amy Winehouse koja na početku karijere u nekom klubiću u Engleskoj nanosi tuš u tom nekom skučenom zahodu. U kolovozu sam u Nikšiću na Lake Festu nastupila bijeloj haljini, potpuno sam je uništila i izgazila, toliko da sam je kasnije morala odnijeti krojačici. Ali odlično sam se osjećala na sceni. Rundekova violinistica Isabel Katala u knjizi Ante Perkovića "Rundek između“ kaže da je stalno u haljinama jer se osjeća jako ženstveno, a sličnu stvar govori i bosanskohercegovačka zvijezda sevdaha Božo Vrećo, da je zbog logike te muzike i pokreta logičnije da je u haljini. Treba pomiriti stanje na terenu i stanje na pozornici.
Kada smo već kod toga, koliko ti je važno kako izgledaš, koliko pozornosti pridaješ tome? Koliko vremena trošiš na biranje odjeće, frizuru i šminku?
Ja se zapravo jako volim srediti. Da sam ne znam kako loše volje, ako sam zadovoljna odrazom u ogledalu, malo mi se podigne raspoloženje. Što se stagea tiče, to mi je neki ritual: pripremaš se za neku ulogu pa shodno tome pripremaš i scenski kostim. Lagala bih kad bih rekla da se ne volim lijepo srediti, gledam što s čim paše, ali ne robujem trendovima. Volim da mi je sve praktično, ali da, ako imam vremena i viška novca onda rado uložim u nešto lijepo i skupo.
Sako Sisley, košulja Indigo, kožnate hlače Weekend Max Mara (lijevo); izvezena bluza H&M
Čini mi se da se iz tvojih glazbenih početaka teško moglo naslutiti kamo ćeš krenuti. U početku je to bio pristojni, umiveni pop-rock koji je mogao ostati to što jest, ali si napravila ustvari popriličan pomak prema modernom, eksperimentalnom i uzbudljivom zvuku. Jesi li ti u svojim počecima uopće znala kamo ideš i čemu u glazbi težiš ili se to događalo spontano i prirodno?
Nisam imala pojma kamo idem, zato je taj prvi album bio tako raznolik. Neke stvari bih na njemu sada promijenila, ali i to je normalno, nisam ništa napravila ako ne napredujem i ne rastem. Dobra stvar kod tog albuma je što mi je ostavio prostora da mogu krenuti u bilo kojem smjeru. Pa i jesam. I to prvo s pjesmom "Jesen“, a onda i dalje. Počela sam istraživati novi instrument, looper, bilo je sve više javnih nastupa, a u međuvremenu sam surađivala i s umjetničkim kolektivom Montažstroj. To su sve neka iskustva koja ti daju vjetar u leđa. Trebalo mi je dosta da se oslobodim, da me prestane biti strah svega i da prestanem imati osjećaj da sa mnom sviraju neki super muzičari, a ja sam amater. I onda mi se dogodio klik, opustila sam se, počela se zabavljati, istraživati i sad mi je super. U nekom trenutku pogreške i propuste shvatiš kao sastavni dio procesa.
Ja sam veliki štreber. Bilo da me se pita koju šminku koristim ili kako sam došla do određenog rješenja u aranžmanu – ni jednom pitanju ne pristupam olako.
Mislim da si uspjela u onome što uopće nije lako, a to je da se istovremeno pozicioniraš na glazbenoj sceni kao jedinstvena i unikatna glazbenica, a s druge strane da od sebe napraviš brend, da se zna tko je Sara Renar. Vjerujem da su za to zaslužne i okolnosti, ali svejedno – kako ti je to pošlo za rukom?
Mislim da se taj način brendinga dogodio sam od sebe jer pazim. Znaš, ja sam jako veliki štreber. Pazim na sve aspekte svoje javne pojave. Pazim da je muzika na razini, ali i sve ostalo. Nije da sam skroz nespontana, ali mislim da je sve skupa što od mene izlazi van – važno. Bilo da me se pita koju šminku koristim ili kako sam došla do određenog rješenja u aranžmanu – ni jednom pitanju ne pristupam olako. Trudim se raditi na sebi, čitati, istraživati, kopati, ne pristupati ničemu u životu površno i ofrlje.
Kažeš da čitaš, kopaš i istražuješ. Što trenutačno čitaš?
Trenutačno završavam knjigu "Globalni minotaur" Yanisa Varoufakisa, a prije toga sam čitala zbirku priča mlade hrvatske spisateljice Ružice Aščić "Dobri dani nasilja". Nedavno sam sam pročitala "Tišine" Meše Selimovića i novi roman Ivane Sajko "Ljubavni roman", a te dvije knjige ulaze u neki paket tema kojima se bavim na albumu. Sviđa mi se kako zapravo podsvjesno gravitiramo stvarima koje nas muče i onda one, u mom slučaju, nalaze svoj put kroz glazbu i tekstove. Čitala sam puno i srpskog pjesnika Karanovića, čak sam i njegov jedan stih upotrijebila na albumu. Širok je raspon stvari koje me zanimaju, ali uz Varoufakisa se zadnja dva tjedna bavim svjetskom ekonomijom.
Zgodna je priča da si prodala auto da bi mogla snimiti prvi album. Je li ona istinita i stojiš li sada malo bolje?
Istinita je, kako ne. Vozila sam staru Škodu koju sam naslijedila od svoga djeda i trebalo je u studiju platiti mix i mastering albuma. Tad sam taman bila izašla s faksa i nisam baš bila pri novcu. Shvatila sam da je najelegantniji način da to izvedem da prodam auto pa sam to i učinila. Mislim, živim u centru grada i vjerojatno bih drukčije razmišljala da sam u Španskom. To je jako medijski odjeknulo, a meni se u tom trenutku činilo kao najnormalnija stvar. Da, želim nešto realizirati i u to ću uložiti. Srećom, više ne moram prodavati pokretnine.
Novi album je spreman, samo što nije objavljen. Daj mi ga malo opiši, koliko je različit u odnosu na "Jesen", a posebno na "Djecu"? Zašto ti svi albumi imaju samo jednu imenicu u naslovu?
Treći je "Tišina", a to s jednom riječju u imenu je slučajno. "Tišina" je ime naslovne pjesme koja sad izlazi zajedno sa spotom. Nju već izvodimo i na koncertima pa su je ljudi imali prilike čuti. Tišina je, osim što je naslov, i jedna od središnjih tema albuma. Smrt, tišina, samoća, to su neka polja istraživanja. Kako mi je tata nedavno preminuo nakon duge i teške bolesti, vjerujem da nije slučajno da sam se krenula suočavati s takvim pitanjima. Nije strogo autobiografski, ali opet, sve je nekako povezano.
Na Youtubeu moram pogledati tko mi je predao kipić Porina, toliko sam bila u magli od adrenalina da ništa nisam percipirala.
Tvoja a capella izvedba na Porinu u Splitu je bila jedan od najfascinantnijih domaćih nastupa koje sam uopće vidio. Je li te bilo strah izaći tako pred tu gomilu ljudi bez ičega, samo s glasom i looperom?
To je bilo potpuno nadrealno iskustvo. S HRT-a su molili tko može da dođe ranije, a ja sam već tada bila u fazi da bih radije radila bilo što drugo nego sjedila u uredu pa sam sjela u bus i došla u Split, tri dana prije dodjele. Ta tri dana sam svako jutro i svako popodne po nekoliko puta izvodila pjesmu tako da sam imala dovoljno vremena saživjeti se s prostorom, ali svejedno, kad se dvorana napunila ljudima – to je bila potpuno druga priča. Naravno da je na generalnoj probi nestalo struje, a looper radi s memorijom koju ti uživo izvodiš tako da ako rikne struja - sve se resetira. Bila sam u velikom strahu to ne ponovi za vrijeme prijenosa. To su stvari koje ne mogu kontrolirati, ali svejedno ne mogu ne razmišljati o njima. Pred kraj pjesme, ljudi su se ustali i pljeskali i ispao je spektakl i tek tad mi je bilo jasno da je sve dobro prošlo. Tri minute nakon nastupa su me ponovno izvukli na pozornicu i dodijelili mi nagradu. Kasnije sam dodjelu morala pogledati na Youtubeu da vidim tko mi je uopće dao Porina. Sve mi je bilo toliko u magli od adrenalina da uopće ništa nisam percipirala.
Gdje izlaziš, s kime se družiš? Čini mi se da imaš prijatelje ili barem dobre poznanike i među estradom i među mladim alternativcima, kako spajaš ta dva svijeta?
Sigurno u svoje slobodno vrijeme izlazim na sasvim drugačija mjesta nego većina ljudi koju srećem po eventima. No, bavim se javnim poslom zbog čega moram prisustvovati nekakvim društvenim događanjima, jasno mi je da je taj neki vid javnog istupa sastavni dio posla. Rado odlazim na neke modne revije gdje mi prijatelji izlažu, kao recimo Dioralop, Coded Edge ili I-gle, pa stvarno želim vidjeti o čemu se radi, ali prirodno sam u Medici i Močvari, Limbu i Krivom putu.
Kako izgleda tvoj život, kako ti izgleda prosječan dan?
Probudim se, popijem kavu, šećem psa. Pas se zove Bura, ona je udomljena mješanka koja šepa na jednu nogu radi prometne nesreće. Nakon toga odgovaram na mailove i pozive, planiram putovanja, sređujem stvari oko turneje. Onda si u jednom trenutku kažem dosta, ugasim mobitel i radim na nekoj pjesmi ili slažem nešto za live, vrtim neke stihove, popravljam miks… Uglavnom, većina dana mi se vrti oko glazbe. Navečer trčim, odem u teretanu ili van s prijateljima. Rekla bih da imam višak energije. Kod kuće mogu sjediti svega dva, tri dana, i to samo ako sam premorena, a onda postajem nervozna, kretala bih se negdje.
Bila si jedna od glavnih akterica u dokumentarcu koji je televizija Arte snimila o kulturnom životu Zagreba? Kakav je kulturni život Zagreba? Iz tog mini-dokumentarca čini se da u gradu sve buja. I kako je u drugim gradovima, pretpostavljam da dosta toga vidjela na turnejama. Ima li života izvan metropole?
Nisam baš najobjektivniji promatrač jer svaki put kada odem na put imam osjećaj da je u cijeloj regiji, od Pule do Širokog Brijega, sve puno krasnih, urbanih, progresivnih ljudi koji slušaju sjajnu muziku. To su, naravno, super ružičaste naočale, jasno mi je da je zapravo riječ o malom, selektivnom uzorku. Mislim da je Zagreb i dalje epicentar kulturnih događanja, ali zanimljive stvari su se počele događati i u Istri, Splitu i Rijeci. Čini mi se da se sjajne stvari događaju s domaćom muzičkom i literarnom scenom, stvarno je vrlo, vrlo živo. I onaj tko tvrdi suprotno jednostavno nije upućen.
A što slušaš od domaće glazbe?
Valentina Boškovića! Volim Pridjeve, volim Bitipatibi jako, bend Ti mi je super. Porto Morto. Teško mi je nabrajati jer uvijek nekoga zaboravim. Dječak iz vode je isto sjajan. Volim svašta, pratim domaću scenu.
Umara li te činjenica da sve radiš sama? Šime Barbarić ti je booking menadžer i on ti dogovara koncerte, ali je li teško biti sama svoj vozač, tonac, dizajner…? Osjećaš li se kao da tu trošiš energiju koju bi trebala utrošiti u pisanje pjesama?
Da ne rasipam energiju na sto strana, mislim da bih producirala nekih sedam ili osam pjesama više godišnje. Ovako ih izbacim u prosjeku četiri. Dobar dio godine sam na putu i nastupam, a kako sam na putovanjima ja vozač nemam taj luksuz piskaranja u vožnji. Dosta autora, pogotovo starijih, ima tu neku hiperprodukciju pa od sedamdeset pjesama biraju deset koje će objaviti. Ja to ne mogu. Kako produciram malo, onda je i malo viškova. Uz to, vodim se logikom da ionako živimo u vremenu prezasićenosti stvarima, zvukovima, vizualima i informacijama pa se za svaku pjesmu od "Jeseni" naovamo pitam treba li svijetu ova pjesma, treba li meni ova pjesma. Kome treba ova pjesma?
Kako izgleda život na turneji, što najradije jedeš, što najradije piješ? Kako se hraniš na turneji?
Na turneji se hranim vrlo šareno. U jednom trenutku smo Zde, klavijaturist, i ja zaključili da bismo mogli početi pisati blog o ponudi fast fooda u regiji kao i o raznolikosti prehrambenih artikala na benzinskim postajama od Slavonije do Dalmacije. Povremeno jedemo loše pizze, a povremeno se hranimo vrlo dobro, sve to ovisi gdje si. Iz Srbije, kao i iz Bosne, se redovito vraćamo s viškom kila. A i ljeti s otoka. Za put uvijek imam spremne sendviče, pogotovo zato što nikada ne znaš kada ćeš niti gdje završiti, a i uz to, ne jedem mnogo prije nastupa. Što zbog toga što sam pod tremom, a što zbog toga što mislim da nije baš neka fora da podrigujem u mikrofon. Kad sam kod kuće, nastojim zdravije jesti. Imam sreću što stvarno volim povrće i voće i ribu, salate, sve te zdrave stvari. Kuham dosta često. Sebi i nekad mami. Što se pića tiče, uvijek vino. Živjeli!
