Kada je, na Badnjak davne 1837. godine Ludovika na svijet donijela Elisabeth Amalie Eugenie, svoje četvrto dijete, ona i njen suprug Maximillian ni slutili nisu kako u rukama drže buduću austrijsku caricu i najveću ljubav austrijskog cara. Premda je Ludovika, bavarska vojvotkinja, bila sestra austrijske nadvojvotkinje Sophie i samim je time jednoj od njenih djevojčica bilo namijenjeno mjesto na najsjajnijem europskom tronu, nisu vjerovali kako će to biti upravo Elisabeth. Zapravo, nisu joj namijenili tu ulogu. Jer djevojčica, od milja prozvana Sissi, više od dvorskih protokola voljela je konje, vjetar u kosi, slobodan i divlji osjećaj što bi rastao u njoj svaki put kad bi se na nekom od svojih ljubimaca uputila na jahanje bavarskim poljima. Dvorski bi je okovi samo sputavali. Čak i kada bi bili zlatni.
"Galeb sam ja bez zemlje/Ili obale da domom je zovem/Nijedno mjesto zadržat' me ne može/ Jer hitam s vala na val" zapisala je Sissi za vrijeme svojih bečkih dana i time vlastitim riječima najbolje opisala osjećaj nemira što ju je razdirao, dubokog nepripadanja i neprestanog traženja. Traženja sebe, sreće, doma, ljubavi, istine u svom lažnom dvorskom sjaju i blještavilu. Što se dogodilo s velikom ljubavlju što su je Sissi i mladi austrijski car Franjo Josip osjećali jedno spram drugog, što se dogodilo s erupcijom osjećaja zbog koje je otkazan već dogovoreni brak između cara i Sissine starije sestre Helene, snažnom zaljubljenošću što je navela Sissi da odustane od svojih polja, vjetra u kosi, jahanja i slobode? Mnogi se to pitaju.
Elizabeta Austrijska i Franjo Josip, oko 1888.
I kada bi ljubav Franje Josipa i Elizabete Austrijske proizašla iz pera neke vješte autorice povijesnih ljubavnih romana, kada ne bi bila tako čvrsto ukorijenjena u zbilji, mladenačka bi zaljubljenost prerasla sve okvire, nadišla sve prepreke i njihova bi priča imala sretan kraj, a Sissi bi pronašla svoju 'sreću do kraja života'. Ali nije.
Iako povijest Elizabetu Austrijsku ne bi upamtila po važnim preustrojima dvorskog života, čeličnoj volji kojom je prolazila kroz svakodnevne oluje ili mudrom, ustrajnom i suptilnom savjetovanju supruga, Sissi je od povijesnog zaborava otrgnuta zahvaljujući neuobičajenom načinu života, nepokoravanju dvorskim konvencijama i neuobičajenoj osobnosti. Više no osobu, povijest je upamtila mit.
Vrijeme prolazi, no njena je ljepota slavljena i danas, okrutni je zub vremena ne nagriza, tek otvara neke nove poglede iz nekih novih kuteva, na njezin život. Jer mnogo je knjiga, dječjih i za odrasle, napisano i mnogo filmova snimljeno o najljepšoj i najtužnijoj europskoj carici, a neki su elementi priče doživjeli i kazališnu adaptaciju, no rijetko je koji priču o Sissi osvijetlio posve novim snopom svjetlosti na način na koji je to učinila Allison Pataki u svojoj knjizi "Sisi : U potrazi za srećom".
Prekrasna Romy Schneider kao Sissi u filmu austrijskog redatelja Ernsta Marischke
Svi još pamtimo trilogiju austrijskog redatelja Ernsta Marischke kojom se, utjelovivši caricu Sissi, proslavila Romy Schneider. Kroz "Sissi", "Sissi mladu caricu" i "Sissi sudbonosne godine jedne carice" Marischka je prikazao jedan ne toliko sretan život promatran kroz ružičaste naočale. Da, Sissi je mnogo putovala, nemirna i nesposobna skrasiti se na jednom mjestu. Njezine česte promjene boravišta izazvane su, ipak, nestalnošću njena duha, a ne progonjenošću tugom što ju je, čini se, carica za cijelog života nosila sa sobom. Za cijelog ju je tog puta Franjo Josip beskrajno podržavao, posjećivao i iščekivao, ne dopuštajući niti da ijedna druga žena uđe u njegov vidokrug. O narušavanju njegove vjernosti voljenoj supruzi nije bilo ni govora.
Romy Schneider kao carica Sissi
Slično je i s knjigom "Sissy od djevojčice do carice" autorice Marileluise von Ingenheim čija priča završava upravo u trenutku kada bi, u pravom životu, mogli nastupiti problemi. Nakon što prvotna zaljubljenost splasne, a djevojčica nepripremljena za dvorski život doživljava bolno otrježnjenje shvativši kako njen život, njena sloboda pa čak niti njene misli nikad više neće zaista pripadati samo njoj.
Za razliku od njih, Allison Pataki hrabro ulazi upravo u taj trenutak, u život tridesetogodišnjakinje gorko razočarane svime što ju okružuje, žene koja bježi, progonjena avetima prošlosti i sputana okovima sadašnjosti i budućnosti. Ta žena, voljena austrijska carica, nije ogorčena, i dalje je čvrsta i nepokolebljiva duha, no mnogo je življa od prijašnjih književnih i inih inačica sebe. Prepuna je mana, katkad ćudljiva, inatljiva i nespremna odrasti, preuzeti dužnost za koju je, istina, nisu pripremali, ali na kojoj je provela glavninu svog života, uporno i ustrajno pred njom zatvarajući oči. Jer život je, ionako, negdje izvan dvorskih zidova. A ona će ga, čvrsto je odlučila, proživjeti do posljednjeg udaha...
Karlheinz Bohm kao car Franjo Josip i Romy Schneider kao carica Sissi
U dječjoj dobi, svi rado posežemo za bajkama. Volimo slušati priče o djevojčicama na čijim se prekrasnim kosama, jednog dana i posve slučajno, zaustavlja pogled princa i one postaju princeze, kraljice prije svega, prinčevskih srdaca, a tek potom i cijelog jednog kraljevstva. I djevojčicama i dječacima draga je i priča o Petru Panu, dječaku nespremnom na odrastanje, dječaku koji se, ustrašen protokom vremena, skriva na nepostojećem mjestu vjerujući kako će time svoje djetinjstvo održati vječnim. Život nas, ipak, uči kako je bajke bolje ostaviti ondje gdje pripadaju, među prekrasno ilustriranim koricama knjige.