Nakon više od 30 autorskih albuma, dvije zbirke kratkih priča i knjiga poezije na red je stigao i debitantski roman. Objavio ga je jesenas kultni slovenski kantautor Zoran Predin (62), a na hrvatsko tržište ‘Mongolske pjege’ stižu u prijevodu Jagne Pogačnik u izdanju Frakture. Predinov roman trenutačno se može naručiti u pretprodaji, a u knjižarama se očekuje za dva tjedna. Glazbeni fanovi koji su se zaželjeli Predinovih nastupa mogu se, pak, u subotu 13. ožujka uključiti u online koncert “Zoran pjeva Arsena” iz Cankarjeva doma u Ljubljani. Na njemu će slovenski ljubimac žena s Django Bandom Damira Kukuruzovića izvoditi balade Arsena Dedića u gypsy swing aranžmanima.
Jeste li se zaželjeli koncerata?
- Da. U četiri desetljeća karijere polovicu vremena sam proveo na putu, a sad me moj kovčeg tužno gleda iz ugla sobe, trepće okicama i svaki dan pita: “Zorane, kad ćemo na turneju?”
Kakav je osjećaj nastupati u praznoj dvorani?
- Neusporediv s nastupima pred publikom, no to nam je jedini izlaz u nuždi. Ima to i svojih prednosti, jer karte za ljubljanski koncert možete kupiti i iz Chicaga, Osla, Praga, Beograda, Dubrovnika..., a kamera za vrijeme svirke ulazi u naš radni prostor na pozornici, što kao gledatelj jedino možete doživjeti on-line. Ipak, koncert je prije svega razmjena energije uživo i to iskustvo se ni s čim ne može nadomjestiti.
Kako podnosite život u kućnom pritvoru i pod policijskim satom koji je u Sloveniji na snazi već mjesecima?
- Jako teško, jer se moja generacija nije za to borila, nego za slobodu. No, nekako mi izgleda da se povijest ponavlja u sve tužnijim oblicima.
A financijski?
- Čista katastrofa, jer članovi mog benda i ja živimo od nastupa i živih svirki, kojih nema već godinu dana. Zadnji nastup bio nam je lanjskog srpnja na Sustipanu u sklopu Splitskog ljeta. Tada sam pjevajući Arsena zadnji put nastupio s pokojnim kolegom i prijateljem, sisačkim gitaristom Damirom Kukuruzovićem, koji je u prosincu preminuo od posljedica zaraze CoVID-om 19. U subotu će njegove dionice izvoditi Juraj Markač, gitarist iz Zaprešića, a bend se prema dogovoru s Kukuruzovićevom udovicom Marijanom zove Damirov Django group.
Jeste li vi preboljeli koronu?
- Ne, pa jedva čekam svoj red za cijepljenje. Kao srčani bolesnik spadam u rizičnu skupinu, ali cjepivo zasad stiže na kapaljku i nadam se da ću ga primiti do ljeta.
Je li vas pandemija potaknula na pisanje?
- Ne. Roman sam napisao prije pandemije, ali sam ga za vrijeme proljetnog lockdowna nadopunjavao, mijenjao...
Kako biste ga žanrovski definirali?
- To je ljubavni roman u povijesnom okviru: započinje u doba prodora osmanskih osvajača u naše krajeve pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog prije pola stoljeća. No, kako kažu brojni kolege, svaka prava priča je ljubavna, pa u svom romanu naglašavam odgovornost da ljubav zadržimo - kad god se i u kojem god obliku pojavi. Jer ako jedna strana propusti tu mogućnost, najmanje dvoje zauvijek pate. Osim toga želio sam pokazati da se temeljni principi ljudskosti kroz povijest nisu promijenili, nego se mi i danas volimo, mrzimo, zavidimo, solidariziramo... na isti način kao i naši davni preci.
Referira li se naziv romana na prirođene promjene na koži novorođenčadi?
- Naziv romana apsolutno ne želim komentirati, jer bih time čitateljima uskratio radost čitanja. Mogu jedino reći da su mongolske pjege udica za njihovu radoznalost.
Kako je knjiga prošla u Sloveniji?
- Nisam dobio nijednu lošu kritiku, a najveći kompliment mi je da se roman čita u dahu. Bilo je, doduše, nekoliko rasprava o mom stilu koji nije klasično literaran, nego čitateljima ostavlja prostor za imaginaciju.
Kako ide prodaja?
- Dobro. No, književnim tantijemima sigurno neću osigurati egzistenciju pa se pod hitno vraćam živim nastupima čim okolnosti to dozvole - što jedva čekam.
Kakav ste bili učenik iz slovenskog i književnosti?
- Odličan, imao sam sve same petice, kao i iz povijesti. Jedino sam iz matematike bio užasan, to mi je bila i ostala rak rana.
Jeste li proučavali povijest vremena u kojem vaš roman započinje?
- Itekako. U romanu je nekoliko povijesnih likova koje sam povezao s fiktivnima. Primjerice, zavirio sam u spavaću sobu grofa Auersperga, zapovjednika obrane ovdašnjih vojnih krajini, što je u 16. stoljeću bila prva linija obrane od prodora osmanlija. Taj njemački velikaš je u mom romanu u postelji završio sa svojom liječnicom, travaricom - pušeći hašiš. Dakako da ne postoji dokaz da se to stvarno dogodilo, ali je sigurno to bilo moguće.
Tko su vaši najdraži književnici?
- Dostojevski je neprikosnoven, a slijede ga Gabriel Garcia Marquez, Orhan Pamuk, Paul Auster, Michel Houellebecq, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Kristian Novak...
A najbolji pjesnici među glazbenicima?
- Leonard Cohen, Bob Dylan, Jim Morrison, Jacques Brel, Bulat Okudžava, Arsen Dedić... Poseban fenomen je Đorđe Balašević, koji je tako superiorno baratao riječima i rimama, kao nitko drugi među kolegama - njega su riječi su jednostavno slušale.
Što ste najluđe učinili zbog ljubavi?
- Pitanje bi trebalo glasiti što sve najluđe nisam učinio zbog ljubavi. Zbog ljubavi sam, naime, učinio sve što je ona od mene tražila, i to do daske: od skakanja s balkona do pješačenja do Londona i ostalih sitnica. Jedino još valjda nisam golim rukama zadavio morskog psa da zaštitim svoju voljenu dok se brčka u moru.
Peterostruki ste otac i djed: u kojoj ulozi više uživate?
- To su dva različita žanra: kao roditelj ste nužno i odgajatelj, a kao djed s tom odgovornosti nužno nemate nikakvog dodira. Dapače, kad unuci porastu možete se osvetiti djeci za svo njihovo pubertetsko izluđivanje. Pa unučici u naručju 15 minuta prije ručka mirne duše možete ponuditi veliku čokoladu i hrabriti je neka samo papa. Jedna od malih tajni velikih majstora jesgt da se osveta može servirati i - slatka.
Kako biste definirali ljubav?
- Ljubav je energija i najjača sila, a rađa se kad dvoje ljudi u sebi istodobno probudi iste osjećaje. Zato uvijek trebamo slušati srce i učiniti sve da je zadržimo, što je i poruka moje knjige.