Vedran Peteh / CROPIX
'jedna od nas'

Stvarni život na filmu Đure Gavrana! Nakon 15 godina, kolegica iz škole šokirala ih priznanjem

Redatelj Đuro Gavran snimio je dokumentarac o mračnoj tajni koju je skrivala njegova srednjoškolska kolegica. Kada je putem e-maila priznala što joj se događalo, svi su ostali šokirani - bila je najbolja učenica u razredu, povučena, sa svima dobra... Dokumentarni film "Jedna od nas" prikazat će se na aktualnom ZagrebDoxu.

"Čovjeku okruženom neprijateljima jako je teško držati se svoje stvarnosti i istine. Pogotovo ako se radi o djetetu ili mladome čovjeku. Nitko nije rođen strateg, sa znanjem kako da se obrani i postavi, kako da isplanira bijeg. To se ne može očekivati od djeteta. Te vještine - kako se obraniti, to se uči od dobrih roditelja koji vole i štite svoju djecu. Situacija je očajna kada ljudi koji bi trebali ispunjavati tu ulogu koriste svoju poziciju da naude svome djetetu".

Ove riječi napisala je M., žena rodom iz Bjelovara koju je tijekom cijele srednje škole silovao njezin otac. Majka je od početka znala i za sve okrivila nju. Danas M. živi na drugom kontinentu, a mračnu tajnu otkrila je 2016. svojim kolegama iz nekadašnjeg razreda, koji su je kontaktirali radi dogovora o proslavi 15. godišnjice mature. Svi su bili šokirani, jer M. je bila najbolja učenica u njihovu razredu, povučena, sitna cura kovrčave kose koja je sa svima bila dobra, ali ni s kim osobito bliska.

Jedan od onih koji su primili njezinu poruku bio je i Đuro Gavran (38), redatelj dokumentarnih filmova rodom iz Bjelovara.

Ostao sam bez riječi, tjedan dana nisam imao snage odgovoriti.
 

- A onda sam joj napisao kako želim da njezino pismo pročita cijeli svijet. Da svi osjete nemoć i bezizlaznost kroz koju je ona prolazila - kaže Gavran. Godinu kasnije pronašao je način da njezinu priču pusti u svijet. S prijateljima iz razreda snimio je 50-minutni dokumentarni film "Jedna od nas", koji će hrvatsku premijeru imati na ZagrebDoxu, festivalu koji se održava od 4. do 11. listopada. Film prati staro društvo na večeri u povodu godišnjice mature koje pokušava pronaći način da razgovara o bolnoj temi koja im je svima cijelo vrijeme na pameti.

zagreb 21.09.2020
Gjuro gavran - redatelj dokumentarnog filma
Vedran Peteh / CROPIX
Redatelj dokumentarnog filma 'Jedna od nas' šokirao se kada je saznao istinu o kolegici iz školske klupe. S prijateljima je odlučio napraviti dokumentarni film o njezinoj sudbini.
 

Cilj filma je pomoći društvu da prihvati postojanje seksualnog zlostavljanja djece.
 

-Većini nisu poznati šokantni podaci istraživanja Vijeća Europe i Svjetske zdravstvene organizacije, koji kažu da je jedno od petero djece seksualno zlostavljano ili uznemiravano. Među njima je svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak. A počinitelji nisu neki stranci iz mračnog haustora, nego u čak 85 posto slučajeva ljudi bliski djetetu - otac, djed, stric, ujak, trener, svećenik... Naš cilj je da se o tome javno govori, da djeca koja priznaju dobiju podršku, da se slučajevi prijavljuju, a ne zataškavaju - kaže Gavran i dodaje kako istraživanja pokazuju kako je djeci u prosjeku potrebno 13 godina da priznaju da su bila žrtve seksualnog nasilja. Mnoga od njih, u vrijeme kad se ono događa, napominje Gavran, nisu ni svjesna da je riječ o seksualnom nasilju jer većina slučajeva počinje nevino - davanjem darova, blagim dodirima, malim tajnama.

Djeca čitaju komentare ispod takvih tekstova ili slušaju razgovore svojih roditelja o tome, a oni su često puni mržnje.
 

Kako kaže, djeci je na početku teško razlučiti je li riječ o prihvatljivim ili neprihvatljivim stvarima. Kad zlostavljanje odmakne, uhvaćeni su u manipulativnu mrežu iz koje se više ne znaju izvući jer misle da su i sama kriva što su pristala na to i strahuju od reakcija okoline. Želji za priznanjem ne pridonose ni ekstremni slučajevi koji u pravilu pune crne kronike. - Kad pročitaju ili čuju komentare tipa "ja bih mu najradije ispucao metak u čelo", još se više uplaše. Jer, zlostavljač je najčešće bliska osoba i djeca ne žele da joj netko "ispali metak u čelo". Zato se zatvaraju u sebe i trpe. Jedini način da im pomognemo je edukacija i odraslih i djece - kaže Gavran.

Da ni sam ne zna dovoljno o toj temi, shvatio je kad je film "Jedna od nas" pokazao znanstvenici Stjepki Popović, koja predaje kolegij Seksualno zlostavljanje djece na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci.

Ona mu je objasnila da film pokazuje tipične reakcije društva koje žrtvi štete - sumnju, nevjericu, reakcije bazirane na emocijama, prijetnje počinitelju... Zato je uz njega odlučio napraviti istoimenu edukativnu kampanju na društvenim mrežama u kojoj sudjeluje desetak stručnjaka, uglavnom psihologa, psihijatara, profesora i sudaca. Oni putem članaka i kratkih videa objašnjavaju zašto djeca šute, kako razgovarati s djetetom kad vam se povjeri, tko su počinitelji, kako prepoznati da je dijete zlostavljano...

PROMO
M. je danas odrasla žena, koja živi u inozemstvu i u sretnom je braku. Godine psihoterapije dovele su je do toga da je svoje iskustvo odlučila podijeliti s kolegama iz školskih klupa.
 

U planu je online prikazivanje filma maturantima, koji će nakon projekcije moći razgovarati sa stručnjacima, a dobit će i e-priručnik s važnim informacijama o toj temi. Film je pogledala i M., a mail koji je nakon toga poslala društvu iz razreda sve ih je dirnuo. - Puno vam hvala. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. Meni je uvijek bio težak rascjep između moje stvarnosti i onoga što mi je izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni - napisala je M.

M. je danas sretno udana, diplomirana je inženjerka elektrotehnike, a oca je prije tri godine prijavila policiji

Ona je danas diplomirana inženjerka elektrotehnike i sretno udana žena. Djece nema. Prije tri godine prijavila je oca policiji, ali je tužba odbačena zbog nedostatka dokaza. Njezino pismo razredu bilo je jedan od koraka zacjeljenja do kojeg je došla zahvaljujući godinama psihoterapije. Đuri Gavranu, koji sa suprugom, producenticom Miljenkom Čogeljom i sam ima troje djece - jednogodišnju Iskru, četverogodišnjeg Tomu i osmogodišnjeg Maka - i danas je teško pojmiti kako nitko od društva u razredu sve te godine ništa nije primijetio.

S kolegicom koja je bila zlostavljana čuje se svaka dva-tri mjeseca, a jednom su se susreli uživo. - Jako me je bilo strah tog susreta, no kad smo se napokon našli oči u oči, bio je to ugodan razgovor. Pričali smo o svemu, ali u granicama koje je ona odredila. M. ima odličan smisao za humor, vrlo je elokventna i draga. Iako se formalno poznajemo godinama, taj sam dan stekao novu prijateljicu - kaže Đuro Gavran.

silhouette of depress woman standing in the dark with light shine behind
Getty Images/iStockphoto
M. je imala potrebu poslati poruku djeci koja se trenutno bore sa sličnim ili istim zlom kroz kakvo je ona prošla. Fotografija je ilustrativne prirode.
 

"Moja poruka zlostavljanoj djeci"

Što vrijeme više prolazi, to mi je sve jasnije da sam uvijek davala sve od sebe. Da preživim. Da budem dobra osoba. Zato mi je teško išta reći drugoj djeci koja pate. Jer vjerujem da i ona daju sve od sebe da prežive. Nisam netko tko je radio s drugim žrtvama. Koliko god zajedničkog naneseno zlo imalo, svatko je drugačiji, svaka situacija je drugačija. Tako da ću pisati uglavnom o onome što znam: kako je meni bilo i što mi je bilo potrebno.

Nedostajao mi je netko tko bi bio na mojoj strani, makar nemoćan, da promijeni moju situaciju. Netko tko bi mi vjerovao i tko ne bi sudjelovao u okrutnoj šaradi kojom su moji zlostavljači gušili stvarnost. Prijatelj pored kojeg bih mogla sebi dopustiti da vidim dubinu tog zla, tih manipulacija i makinacija, a da sasvim ne izgubim nadu. Netko tko bi mi rekao: "Vjerujem ti. Preživi. Ljudi mogu biti toliko zli, nisi imala sreće pa si se rodila među takvima. Nisi ti kriva. Divim ti se. Preživljavaš nemoguće stvari o kojima je ljude strah i pričati. Drži se".

Da sam mogla biti ta osoba od povjerenja mlađoj sebi, dodala bih možda: "Stvari dugo mogu biti loše i onda malo bolje. I onda opet loše. Sve dok ne postaneš dovoljno moćna da se suprotstaviš svojim neprijateljima i staneš svemu tome na kraj". To je nešto što sada mogu reći sebi s potpunim povjerenjem - mada je većina moga dosadašnjeg života prošla u sumnji u sebe, u osjećaju krivnje, u beznađu. Sada znam da je krivnja bila laž. Beznađe je bilo istinito dugo vremena, ali nije ostalo istina zauvijek.

I nije ni sada lako. Svakodnevno osjećam posljedice, ali život koji sad imam drugačiji je od onog kakav je bio. Imam prekrasnog supruga. Gradim život s njim. Razvijam se, mijenjam se, uživam u sebi, u životu koji je konačno moj. Imam nadu da ću još puno toga napraviti i stvoriti. Nije uvijek lako. Osjećaji su prisutni, uspomene, spoznaje o svijetu i ljudima koje je teško probaviti. Jako cijenim svaku ljubaznost i dobrotu. Nisam to uvijek spretna izraziti, ali kad iskusim nešto takvo, duboko me dirne. I dalje ponekad osjećam da je moj život i dalje isprekidan raznim nerazriješenim osjećajima i ranama.

Ali uvijek se vratim i trudim ići dalje jer se imam kome vratiti. Jako cijenim svoju slobodu. Ovo je moj doprinos odgovoru na pitanje zašto djeca ne učine ovo ili ono? Zato što jest opasno i što je objektivno teško.Htjela bih reći nešto djeci koja se osjećaju kao da su u pat-poziciji. Ne želim im davati lažnu nadu, samo im želim dati do znanja da prepoznajem takvu situaciju. Možda to nekome može pomoći da izdrži, nekoga mrvu osnažiti - samo malo, tek toliko da izdrži dok ne pronađe izlaz. I ako ga nikad ne pronađu, da znaju da barem tamo netko priznaje postojanje takvih nemogućih situacija. (M.)

Nina Đurđević / CROPIX
Prof. psihologije Hana Hrpka, predsjednica udruge Hrabri telefon
 

Riječi stručnjakinje: "Važno je vjerovati djetetu"

Koliko se slučajeva seksualnog zlostavljanja djece godišnje prijavi Hrabrom telefonu?

- Oko stotinu; zovu nas djeca, mladi, ali i odrasle osobe - najčešće majke, bake ili stručnjaci kojima se dijete povjerilo, poput odgajatelja, nastavnika, pedijatara.

Tko su najčešće zlostavljači?

- Poznate, najčešće muške osobe iz djetetove okoline: očevi, očusi, ujaci, stričevi, djedovi, susjedi... Netko u koga dijete inače ima povjerenja. Oni su često ljubazni, pokazuju brižnost i želju da pomognu djeci i roditeljima, a to čine kako bi se lakše približili djeci i stekli njihovo povjerenje te da ne bi bili sumnjivi odraslima. Međutim, ne treba zanemariti da su seksualni zlostavljači u dvadesetak posto slučajeva ženske osobe te jednako toliko adolescenti.

Kako reagirati kad vam djeca povjere da su seksualno zlostavljana?

- Važno je ostati smiren. Prvo što je dobro reći je ‘drago mi je da si mi se obratio/la i što si imao/la povjerenja u mene da mi to ispričaš’. Također je dobro reći da ste uznemireni, tužni, ljutiti... Što god osjećali, jer to će se neizbježno vidjeti na vama. Ako se pravite kao da ste dobro, a to niste, moguće je da će se dijete povući i neće više htjeti govoriti kako bi vas zaštitilo. Tako da je dobro reći nešto kao ‘ovo me jako rastužilo što si mi ispričao/la, ali svejedno mi je drago da jesi. Želim čuti nešto više o tome’. Važno je paziti kako formulirati pitanja, jer pitanje tipa ‘zašto se to dogodilo ili što si imao/la tada na sebi ili zašto nisi nikome do sada to rekao/la’ insinuiraju djetetovu krivnju. Poruka koju moramo ostaviti djetetu u tom razgovoru jest da mu vjerujemo te da ono nije krivo za to što mu se događa i da to mora prestati.

Kako djecu naučiti da kažu ne kad ih netko dodiruje na neprimjeren način?

- Važno je odmalena djecu učiti o dobrim i lošim dodirima te o dobrim i lošim tajnama. Pa tako možemo iskoristiti „pravilo donjeg rublja“ - odnosno upoznati dijete s time da nas nitko osim liječnika i roditelja, ako nam žele pomoći, ne smije dirati po mjestima prekrivenim donjim rubljem. No i to pravilo treba pomnije prodiskutirati s djetetom - jer upravo su roditelji često ti koji zlostavljaju dijete. Dobro je porazgovarati koje su to situacije kada je u redu da nas roditelj ili liječnik dodiruje, npr. kad nas nešto boli, svrbi, peče i roditelj/liječnik želi pregledati taj dio tijela. Ne treba inzistirati da dijete da poljubac rodbini, susjedima i drugim ljudima kada npr. dođu u posjet ako dijete to ne želi, jer mu time dajemo poruku da njegove granice nisu važne, nego je bitno ono što odrasla osoba očekuje i traži. Važna je poruka djetetu da je u redu reći ne ako ti nešto smeta ili nešto ne želiš i da je važno povjeriti se o tome osobi od povjerenja.

Zašto djeca teško priznaju seksualno zlostavljanje?

- Ponekad djeca i nisu svjesna da je to što im se događa nešto što se ne bi smjelo događati, posebice mlađa djeca ili djeca s teškoćama. Djeca osjećaju krivnju i sram, a nerijetko su ucjenjivana i zastrašivana da će, ako nekome kažu, biti još gore - da će ubiti njih ili člana njihove obitelji, da će im uzeti seku ili bracu...Zašto je lako uvjeriti dijete da je samo krivo za to što mu se događa?- Djeca su odgajana tako da imaju povjerenja u osobe koje su im bliske i da im vjeruju. U situaciji seksualnog zlostavljanja dijete bi zapravo trebalo odjednom prestati vjerovati tim osobama. Na žalost, ono češće prestaje vjerovati sebi i svojoj procjeni, a vjeruje i dalje zlostavljaču - pa i njegovim/njenim riječima da je samo krivo, da je to zaslužilo, da je jadno, bijedno, ružno, glupo... Bitna je poruka djeci - govorite dok vam netko ne povjeruje!

Kako prepoznati dijete koje je seksualno zlostavljano?

- Brojni znakovi se preklapaju sa znakovima bilo koje vrste zlostavljanja, poput pada koncentracije ili školskih ocjena, teškoća sa spavanjem, povlačenja u sebe, potištenosti, samoozljeđivanja, pokušaja suicida... No neki su znakovi specifični za seksualno zlostavljanje. To su infekcija spolnih organa, spolno prenosive bolesti, neobične upale grla, trudnoća, krvarenja, masnice oko intimnih područja, neobičan vokabular djeteta i proste riječi, prekrivanje tijela dugim rukavima ili nogavicama (kada to nije uobičajeno), česta masturbacija, seksualizirano ponašanje (zainteresiranost za tuđe intimne dijelove tijela i dodirivanje), seksualizirane igre, strah od bliskog kontakta, dodira, odbijanje ostajanja nasamo s određenom osobom.

Što učiniti kad posumnjamo?

- Može se pokušati porazgovarati s djetetom, no to možda neće dovesti do povjeravanja. Treba se obratiti policiji na 192, nadležnom centru za socijalu skrb ili Hrabrom telefonu na broj 0800-0800 (linija za odrasle osobe koje se brinu za dijete) ili 116-111 (linija za djecu i mlade). Linije su besplatne i anonimne. Također mogu poslati e-mail na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili mogu kontaktirati Hrabri telefon putem chata na https://hrabritelefon.hr.

Čitajte i:

'Udarao me po cijelom tijelu. Plakala sam i zvala u pomoć. Strašno sam se bojala...'

Stručnjakinja o obiteljskom nasilju: 'Ideja da bi žrtva trebala smiriti zlostavljača potpuno je pogrešna'

Da su ih zlostavljali partneri, progovorile su Severina, Tatjana Jurić, Ecija Ivušić... 'Prije deset godina bilo me sram o tome govoriti'

Linker
27. studeni 2020 22:31