DARKO TOMAS/CROPIX
Život u prirodi

Sve je ostavio iza sebe! Trener Nikola Borić najsretniji u šumi, živi bez struje i vode već šest godina

Kondicijski trener koji je pripremao sportaše za Olimpijske igre i svjetska prvenstva, ostavio je sve iza sebe, podijelio imovinu prijateljima i kupio farmu na Papuku, gdje bez tekuće vode i struje živi već šest godina i uzgaja sve što mu je potrebno.

Boksača Stjepana Božića spremao je za osvajanje svjetske titule, plivačicu Anu Sršen za nastup na Pa­­­­raolimpijskim igrama u Sydneyju, Gordana Ko­­­­žulja za Olimpijske igre u Ateni, s turskim srednjoprugašicama osvajao je olimpijske medalje, imao je tvornicu bicikala od karbonskih vlakana - najskupljih na svijetu, informatičku tvrtku, sedam puta bio je prvak države u triatlonu, živio je i ra­­­dio u Adis Abebi, Berlinu, Amsterdamu, Istan­­­bu­­lu... Za kondicijskog trenera Nikolu Borića (45), rođenog Zaprešićanina, sve to je davna prošlost. A njegova sadašnjost je opustjelo selo Kokočak, na sjevernoj strani Papuka, deset kilometara od Ora­­­hovice, gdje usred šume uzgaja svinje, patke, gus­­­ke, kokoši, drži pčele i ima malo ribogojilište te sadi krumpir, grahorice, povrće...

- Ideja vodilja je da partnerica i ja budemo sa­­­mo­­dostatni te da sami proizvodimo sve što nam je potrebno - govori Nikola Borić. Gostoljubivi do­­­­­­­maćin dočekao nas je blatnjav i bosonog na svom imanju, do kojeg se stiže kolnim putem preko potoka, a dobrodošlicu su nam prvi poželjeli njegovi psi - gluhi američki buldog Atila te Rudi, mješanac jazavčara i tko zna kojih sve još pasmina.

Cijelo vrijeme našeg posjeta Atila se igrao s dvometarskom granom, koju nije ispuštao iz gubice ili iz vida, sve dok ga Nikola nije utrpao u prtljažnik svog automobila kako bi njegova partnerica Zorana Vujatović na vrijeme stigla na nastavu u orahovičku školu gdje predaje engleski. Prije toga imali smo, srećom, dovoljno vremena da nam Nikola Borić detaljno pokaže šumsku farmu koja se proteže na pet hektara, objasni životnu filozofiju i ispriča svoju nevjerojatnu priču.

image
Nikola Borić prije sedam godina preselio je u opustjelo selo Kokočak.
DARKO TOMAS/CROPIX

Nakon svih putešestvija i biznisa po svijetu danas je, kaže, državnoj i lokalnoj birokraciji nevidljiv, jer nema bankovni račun, zdravstveno osiguranje i putovnicu, a prijavljen je kao beskućnik na svom poljoprivrednom zemljištu, na kojem je jedini objekt - kokošinjac.

Ljubav započela burekom

Imao je, doduše, i kuću od slame koju si je sam sagradio i u njoj stanovao pet godina bez struje, tekuće vode i interneta, ali mu je ona iz nepoznatih razloga izgorjela 1. siječnja 2020. Zato sada spava vani, što mu je najdraže, a kada je loše vrijeme, u obnovljenoj kući koju je Zorana unajmila u Kokočaku. U lokalnu legendu njegova je kuća, dok nije izgorjela, ušla kao dom pustinjaka, jer je Nikola u njoj - prije nego što je upoznao Zoranu - osam mjeseci u kontinuitetu postio. Pio je samo vodu, jeo isključivo nedjeljom, i to, tvrdi, ponajprije iz socijalnih razloga, da ljudi u selu ne pomisle kako je potpuno poludio, iako potrebu za hranom nakon nekog vremena uopće nije osjećao.

Čitajte i: Edo Popović živi s dvije teške dijagnoze, no ne odustaje: ‘Bolesti nisu samo bolesti, iz njih također treba učiti‘

- Osjetio sam da se moram podvrgnuti tom iskušenju, ali mi je bespredmetno pričati o proživljenom iskustvu jer se ljudi s njim ne mogu povezati čak i kad me žele razumjeti - govori Nikola, koji je iz posta izašao nakon što mu je jedne snježne zimske subote na povratku s frendicama iz diska Zorana donijela - burek. Ostavio ga je, dakako, za sutra, ali je to bio početak njihove ljubavne priče koja traje već šestu godinu.

Nakon što mu je izgorjela koliba koju je sam sagradio, za lijepog vremena spava pod vedrim nebom, a za lošeg u kući koju je Zorana unajmila u selu.

- Otada sam se udebljao 25 kilograma, ipak ra­­dim s hranom, a u Slavoniji se dobro jede - smije se Nikola Borić, koji osim Shumske farme sa Zoranom vodi i klaster lokalnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. To su njihovi kooperanti u biodinamičkoj proizvodnji voća, povrća, žitarica, mesa, mlijeka i prerađevina objedinjenih u zadruzi Made in Papuk. Svoju ekološki uzgojenu hranu prodaju uglavnom restoranima, a individualne narudžbe zaprimaju na web stranici.

image
Na farmi drži košnice i uzgaja svinje, koje su se križale s divljima, te nekoliko vrsta peradi.
DARKO TOMAS/CROPIX

- Mogu bježati koliko hoću, ali od sebe, čini se, ne mogu pobjeći. Stigao sam ovamo u potrazi za mirom i samoćom, ali me opet uhvatila megalomanija i želja da svima bude dobro pa sam non stop na telefonu, sastancima, dogovorima, planiranjima... Po glavi mi se stalno vrte ideje, iako mi je i ovo već dosadilo: posao je na solidnim temeljima i može biti samo bolje pa za mene više nema izazova - smije se Borić.

Uz to je u Orahovici osnovao plivački, triatlonski i biciklistički klub te preuzeo treniranje atletske ekipe. Otkako im prenosi svoje znanje i iskustvo, Orahovičani se diče s čak 217 naslova državnih prvaka u različitim uzrastima, a prije toga su im se titule mogle nabrojati na prste jedne ruke.

Papuk najbolji na svijetu

Više od svega Nikolu ipak veseli život u šumi među životinjama: od pedesetak svinja dvadesetak je dvomjesečnih praščića koji svoj divlji izgled zahvaljuju križanju domaćih pasmina poput mangulice s veprovima. To se dogodilo slučajno, govori naš domaćin, koji je svoje svinje puštao da slobodno pasu u šumi, a ondje su u doba parenja zapele za oko divljim rođacima. Sad su iznimno izdržljive, kvaliteta mesa im je izvrsna, a Nikola ih koristi i za čišćenje te oranje terena na kojem početkom svibnja sa Zoranom sadi vrt. Za skladan suživot s kokošima, guskama i patkama zaduženi su pak Atila i Rudi, koji ptice štite kad vlasnik ima drugog posla, a svinje postanu nasrtljive.

- Osam godina sam po cijelom svijetu tražio idealan teren na kojem ću se skrasiti, od Indije, Turske, Etiopije i Kostarike do Like i Gorskog kotara. Na mojoj listi bila su 22 zahtjeva koja je trebalo ispuniti, a glavni su bili vlastiti izvor pitke vode, šumski teren na južnoj padini u sklopu parka prirode, slabo naseljena okolica te da do terena nema asfaltiranog pristupa. I to sam našao na Papuku.

image
Nikola je sedam godina bio prvak države u triatlonu, a sad uz farmu vodi i plivački, triatlonski i biciklistički klub koji je osnovao u obližnjoj Orahovici.
DARKO TOMAS/CROPIX

Zemlju je kupio 2011. u trenutku dok je u Adis Abebi etiopsku atletsku reprezentaciju spremao za nastup na Svjetskom prvenstvu u Berlinu. Nakon toga trenirao je i tursku te azerbejdžansku reprezentaciju, a na Papuk se preselio 2014.

Premda je odrastao u Zaprešiću, a srednju školu za zrakoplovnog tehničara završio u Velikoj Gorici, kamo je svakog dana putovao biciklom (tu su, kaže, korijeni njegove ljubavi prema triatlonu), oduvijek je osjećao da će se jednog dana skrasiti u prirodi. Prije toga je da udovolji roditeljima - otac mu je bio agent u prodaji osiguranja, a majka kontrolorka prihoda u HŽ-u - studirao strojarstvo te pokrenuo nekoliko uspješnih privatnih biznisa. Paralelno s tim se posvetio i treningu sportaša, i to bez trenerske diplome Kineziološkog fakulteta. Zbog tog formalnog nedostatka nacionalni sportski savezi nisu mu mogli isplaćivati bonuse za ostvarene vrhunske rezultate, no ni to ga nije omelo da svoje sportaše dovede do najvažnijih titula te osvajanja svjetskih i olimpijskih odličja.

- Specijalizirao sam se za ženski sport jer sam shvatio da sportašice funkcioniraju ovisno o lučenju hormona u menstrualnom ciklusu. Kad to znate, ograničenja više ne postoje - nastavlja Borić, koji je prije dolaska na Papuk imovinu podijelio prijateljima i partnerima. Novac mu ionako nikad nije bio pokretač i motiv, a u Kokočak je stigao s petsto eura u džepu koje je odmah posudio poznaniku.

image
Ideja mu je da su on i partnerica neovisni i svu hranu proizvedu sami.
DARKO TOMAS/CROPIX

Danas ga ponovno ima dovoljno, no njemu je važnije što se izvještio u korištenju alata poput lopate, krampa, vila, tačaka... koje prije dolaska na Papuk nikad nije držao u ruci.

- Sve sam odbacio kako bih počeo od nule i sebe izgradio iznova. Roditelji su mi bili tu prošlog vikenda: njima je moja odluka i dalje neshvatljiva, ali su se s njom pomirili. Na odlasku sam im dao jaja, povrće, kolač, svinjetinu, suhomesnate proizvode..., pomalo od svega što sam imam - go­­­vori Nikola uz širok osmijeh čovjeka koji živi i radi ono što najviše voli. Ipak, stres ni njega ne zaobilazi u potpunosti, jer ne podnosi klanje svojih svinja. Uz svaku od njih se veže, a kako Zorana svakom praščiću daje ime, njihov im je odlazak sa šumske farme tim bolniji.

Linker
12. studeni 2021 14:17