Glumac Jean Paul-Belmondo, koji je umro 6. rujna, u dobi od 88 godina, bio je možda najprepoznatljivije lice novog vala francuske kinematografije i istinska ikona francuskog i svjetskog filma. Zvijezda od 1960., kad se njegovo nelijepo lice s karakterističnim spljoštenim nosom i prevelikim usnicama nehajno nasmiješilo s ekrana u Godardovom remek-djelu “Do posljednjeg daha”, Belmondo je postao pojam francuskog šarma i svojevrsni seks-simbol, akcijski junak u filmovima kao što su “Čovjek iz Rija”, u kojima je sam izvodio opasne kaskaderske podvige, gangster u “Borsalinu”, gdje mu je partner bio Alain Delon i romantični zavodnik u Lelouchevom “L’homme qui me plait” s Annie Girardot.
U Francuskoj je bio tako popularan da su ga mladi imitirali odjećom i ponašanjem u pokretu, nazvanom “belmondizam”, a u svijetu toliko slavan da je o njemu i njegovom nadimku Bebel pjevao i hrvatski kvartet 4M... Belmondo je oko sebe širio atmosferu uzbudljive opasnosti, koja je bila neodoljiva ženama na filmu - od Jean Seberg u ulozi američke studentice u “Do posljednjeg daha” i sramežljive Jeanne Moreau u “Moderato Cantabile” do putene Claudie Cardinale u filmu “La Viaccia”, te ledene, elegantne Catherine Deneuve u “Sireni s Mississippija” - kao i u stvarnom životu, u kojem je nanizao brojne veze, uglavnom s mnogo mlađim partnericama. Do slave je Belmondo došao naglo i pomalo neočekivano.
- U jednom sam trenutku listao filmski časopis i slinio nad slikama Sophije Loren i Brigitte Bardot, a u sljedećem trenutku sam ih držao u naručju - veselo je svojedobno izjavio Belmondo, koji se i sam začudio tom razvoju događaja. Naime, kad je kao mladić odlučio biti glumac, jasno su mu rekli da to nije karijera za njega - jer je ružan i nema talenta. Premda je ocu, uglednom kiparu Paulu Belmondu, kao dječarac bio model za anđelčića na fontani na jednom trgu njegova rodnog Pariza, mladi Jean-Paul bio je daleko od anđela. Lijeni učenik kojeg su više privlačile psine i pustolovine od knjiga, izbačen je iz gotovo svih škola koje je pohađao, tako da je jedva uspio završiti osnovnu, a do mature nikad nije dospio. Otac nije bio baš zadovoljan sinom kojeg očito nije zanimalo ništa osim sporta i ulične tučnjave, ali kao ni starijem sinu Alainu i mlađoj kćeri Muriel, ni Jean-Paulu nije ništa nametao.
- Otac je bio strpljiv i uvijek smiren - rekao je poslije Belmondo, koji je roditeljsku strpljivost doista testirao do krajnjih granica kad se sa šesnaest godina okrenuo boksu.
- Kao klinac sam se neprestano mlatio na ulici. Onda sam jednog dana jednostavno s pločnika zakoračio u boksački ring. Uživao sam u riziku, u opasnosti, a sviđalo mi se i što imam publiku oko sebe - rekao je Belmondo. U kratkoj karijeri u velter kategoriji dobio je petnaest mečeva, izgubio pet, ali nikad nije bio nokautiran. Ipak, kad je trebalo prijeći u profesionalce, odustao je jer je do tada već zaradio slomljeni nos i zaključio da to ipak nije za njega.
Čitajte i: Preminuo Jean-Paul Belmondo u dobi od 88 godina: Ugasio se mirno, otišao je u svom domu
- Prestao sam boksati kad se lice koje sam vidio u zrcalu počelo previše mijenjati - rekao je poslije Belmondo, koji je već tada sanjao o glumačkoj karijeri samo se to nikome nije usudio priznati. Ipak, kad je jednom Belmondo stariji upitao Belmonda mlađeg čime se napokon misli baviti u životu, prilično se iznenadio kad je nabusiti tinejdžer hrabro ispalio: - Želim biti glumac! Sretan što sin pokazuje zanimanje za bilo što osim tučnjave, otac mu je organizirao neku vrstu audicije kod prijatelja koji je radio u kazalištu Comedie Francaise, da se vidi ima li Jean-Paul budućnost na pozornici.
- Dakle, mali nema ni talenta ni glasa. A osim toga je ružan. Gluma sigurno nije posao za njega - obavijestio je prijatelj Belmonda starijeg. No to je samo učvrstilo Jean Paula u odluci da postane glumac. Upisao je Conservatoire d’art dramatique, gdje su profesori komentirali kako nikad neće uspjeti s “tom huliganskom facom”, ali ipak je diplomirao, uz vlastiti skeč u kojem je ismijao i Akademiju i profesore. Slijedile su manje uloge u provincijskim kazalištima i na filmu, a sve se promijenilo preko noći kad mu je Jean-Luc Godard 1960. dao glavnu ulogu u svojem prvom dugometražnom igranom filmu “Do posljednjeg daha”.
Inovativno i smjelo snimljen prema scenariju koji je Godardov prijatelj Francois Truffaut napisao prema istinitoj priči, film o sitnom kriminalcu u bijegu od policije, koji se fura na Humphreyja Bogarta, i američkoj studentici na razmjeni u Parizu koja se u njega zaljubljuje, ali na kraju ga ipak izdaje, označila je početak francuskog novog vala, filmskog izričaja u duhu modernog vremena, i pretvorila dvoje glavnih glumaca, Jean Seberg i JeanPaula Belmonda, u punokrvne zvijezde koje su gledatelji ne samo obožavali, nego se i odijevali i ponašali poput njih. Kritičari su hvalili film i opuštenu i prirodnu glumu, posebno Belmondovu, ali kad su ga proglasili simbolom novog vala, samo se nasmijao.
- Ne razumijem što se točno pod tim misli - odgovarao je premda mu je itekako bilo jasno da se naziv odnosi na skupinu filmaša, čiju su jezgru činili Truffaut, Godard, Chabrol, Jacques Rivette i Eric Rohmer, povezanih i privatno, prijateljstvom, i profesionalno, idejom o drukčijem filmu, “bližem životu”. Smiješno mu je bilo i kad su mu govorili da nije tipični filmski zavodnik.
- K vragu, pa svi znaju da curu na kraju uvijek osvoji ružan tip s dobrim replikama - govorio je Belmondo. Uslijedilo je više ponuda nego što ih je glumac mogao prihvatiti. Samo u sljedećoj godini, 1961., snimio je pet filmova, “Dvije žene” sa Sophijom Loren i “Ljubavnike” s Claudijom Cardinale, Godardov “Žena je žena”, komediju “Slavne ljubavne veze” i “Leon Morin, svećenik” Jean-Pierrea Melvillea, i nastavio istim tempom, uglavnom surađujući s novovalnim redateljima. No poslije je priznao da su mu neki od tih intelektualnih filmova bili beskrajno dosadni. Svoje pravo mjesto na filmu Belmondo je otkrio kad je snimio svoj možda najveći hit, akcijsku pustolovinu “Čovjek iz Rija” iz 1965., u režiji Philippea de Broce, i pritom silno uživao, a uživala je i publika koja je pohrlila u kina. Glumac se tad okrenuo znatno komercijalnijim projektima, akcijskim filmovima i komedijama, što su mu neki predbacili, smatrajući da uludo troši bogomdani talent, ali Belmondo se nije s tim slagao.
- Mislite da je lako napuniti kinodvorane? A ja ih punim - ponosno je rekao. U to je doba dobivao honorare od 150 do 200 tisuća dolara po filmu, goleme za europske pojmove, i to mu je lakše bilo odbiti ponude koje su pljuštale iz Hollywooda; nije htio govoriti engleski i glumiti u američkom filmu, smatrajući da je ionako dovoljno uspješan.
- Zašto da si kompliciram život? Preglup sam da naučim engleski, i to bi sve skupa bila katastrofa - rekao je. Ipak, bilo mu je drago da je popularan u Americi, gdje su ga uspoređivali s Jamesom Deanom i Marlonom Brandom.
- Znam da Amerikanci čekaju u redovima pred kinom da me vide. Neka čekaju, ja sam zbilja vrijedan čekanja - rekao je jednom. No unatoč toj bahatoj izjavi, slava i bogatstvo nisu ga bitno promijenili. Belmondo nije kupio ni vilu ni jahtu; u New York Timesu ganuto su pisali kako “premda je zvijezda, stanuje u istoj četvrti kao i prije i uživa u istim stvarima” te opisivali kako se glumac nalazi s bratom, društvom iz boksačkih dana ili s kolegama s akademije u lokalnom kafiću. Ipak, naučio je uživati u nekim skupim stvarima, kao što su sat Rolex Submariner ili sportski automobili, posebno Ferrariji.
Ursula Andress se sjeća kako je u ranim danima s Belmondom čekala da čuje zvuk motora njegova Ferrarija 250 GT SWB dok se planinskom cestom približava njezinoj kući u Bernu. Belmondo je švicarsku ljepoticu koja se proslavila izlazeći iz mora u bikiniju u prvom filmu o Jamesu Bondu upoznao 1965. na snimanju akcijske komedije “Kineska pustolovina” Philippea de Broce i među njima je buknula takva strast da je zbog nje ostavio suprugu Elodie Constanin, nakon 11 godina braka u kojem je rođeno troje djece - Patricia koja je tragično stradala 1994. u požaru u dobi od 40 godina, danas 61-godišnja Florence i sin Paul, vozač Formule i filmaš.
Strastvena veza “najljepše žene svijeta” i “najveće životinje francuskog filma”, kako su im tepali tabloidi, potrajala je nekoliko godina, ali onda se Ursuli dogodila ista sudbina kao i Elodie prije nje: Belmondo je 1971. na snimanju komedije “Les maries de l’an deux” upoznao glumicu Lauru Antonelli, koja ga je smjesta osvojila pa je Ursula dobila nogu. Antonelli, rođena 1941. u Puli kao Laura Antonaz, odrasla je u Napulju, a zatim se zaposlila kao nastavnica tjelesnog u Rimu, gdje su njezine zelene oči i senzualne obline zapazile reklamne agencije pa je počela raditi kao fotomodel, a onda i glumica. Uloge je dobivala uglavnom u seks-komedijama, a film “Malizia”, u kojem je glumila sluškinju izloženu seksualnim napadima poslodavca i njegova sina zaradio je vrtoglavih šest milijardi lira na talijanskim blagajnama.
Tijekom osam godina veze njih dvoje su po Monte Carlu, Cannesu i Rimu neprestano pratili paparazzi, sve dok se 1980. nisu rastali. Njezina je karijera praktički završila početkom 1990-ih, kad je kod nje nađena veća količina kokaina. Antonelli je umrla je 2015., osamljena i gotovo zaboravljena, u malom stanu u gradiću Ladispoliju 40 km od Rima, unakažena od posljedica estetskih zahvata i prekomjernog konzumiranja alkohola.
Belmondo je ubrzo našao novu ljubav, 24 godine mlađu Brazilku Carlos Soto Mayor. A onda je 1989. upoznao još mlađu, tad 24-godišnju plesačicu Natty Tardivel, koja se sjetila kako je kao djevojčica tražila autogram od Belmonda dok ga je pod ruku držala tadašnja djevojka Ursula Andress. Možda bi i s Natty, kao i sa svim dotadašnjim partnericama, Belmondo ostao samo na vezi, bez braka, da ga nije zadesila bolest: 2001. na odmoru na Korzici doživio je moždani udar i hitno je prevezen u bolnicu u Pariz. Udar mu je paralizirao lice i dio tijela i oduzeo mu moć govora. Suočen s vlastitom slabošću i smrtnošću, Belmondo se sljedeće godine vjenčao s Natty, a 2003. rodila im se kćerkica Stella.
- Bolest je bila užasna. Liječnik mi je rekao da više nikad neću progovoriti. Ali evo, govorim - izjavio je Belmondo za list Le Parisien te opisao kako se oporavio uz pomoć upornog vježbanja, ali mu je desna ruka ostala posve oduzeta. Tragovi bolesti vidljivi su i u posljednjem filmu što ga je Belmondo snimio, “Čovjek i njegov pas”, tužnoj priči u kojoj ostarjeli Charles također doživljava moždani udar i ostaje bez žene, bez doma, a na kraju i bez voljenog psa. Film francuska publika nije dobro primila: nitko ne želi vidjeti seksepilnog zavodnika koji je odisao muževnom snagom kako stari. “Što je ostalo od Belmonda?” zgroženo su pisali u časopisu Le Point, dok su neki pozivali i na bojkot filma, ali sam Belmondo nije bio nezadovoljan: - To u filmu sam ja, bez posebnih efekata - rekao je.
Od Natty se rastao 2008., ali je ostao s njom živjeti u istoj kući, u dva stana povezana zajedničkim stubištem, kako bi bio što bliže maloj Stelli. Posljednja veza u životu bila mu je Playboyeva zečica Barbara Gandolfi; nažalost, ubrzo se ispostavilo da se 43 godine mlađa Belgijka zapravo htjela domoći imutka ostarjelog glumca pa je ljubavi došao kraj. No Belmondo nije previše žalio za njom nego je nastavio živjeti svoj život onako kako mu je najviše odgovaralo, u društvu starih prijatelja i obitelji, sve do posljednjeg daha.
Belmondo o Belmondu
Belmondov sin Paul (58) u mladosti se bavio tenisom, volio je brze aute (strast koju je naslijedio od oca) i monegašku princezu Stephanie, s kojom je hodao kad je njemu bilo 19, a njoj 18 godina. Par je provodio vrijeme u raskošnoj kući Grimaldijevih na Avenue Foch u Parizu ili u Paulovu stanu na Lijevoj obali, na teniskim turnirima u Monacu ili na skijanju u Val d’Isereu, u društvu skijaškog asa Jean-Claudea Killyja. Paul nikad nije završio školu nego je rano počeo raditi na filmu kao pomoćnik kamermana i redatelja, a neko je vrijeme bio i vozač Formule 1 i 3.
Snimio je dokumentarac o ocu pod naslovom ‘Belmondo by Belmondo’, u kojem se glumac prisjeća svojih uloga i ljudi s kojima je surađivao tijekom duge karijere, kao što su Brigitte Bardot, Jean Gabin, Alain Delon, Jean-Luc Godard i Sophia Loren, a otvoreno progovara i o privatnom životu i susreće se s bivšim ljubavima, među kojima je i Ursula Andress. Paul je priznao da mu to nije bilo lako snimiti. - Očeva strastvena veza s Ursulom Andress, koja je počela 1960-ih, razorila je našu obitelj, ali to je važan dio njegova života i moralo je ući u film. Sin se u ovom slučaju povukao pred autorom filma - rekao je Paul.
Sve za dobru psinu
Belmondo je znao zbijati takve šale na snimanjima da su se kadrovi morali ponavljati jer su svi na setu plakali od smijeha, a bio je spreman na sve za dobru psinu. Jednom je pola noći prosjedio na prozoru hotelske sobe kako bi kolegu koji se vraćao iz izlaska zalio vodom, iz hotela u Španjolskoj su ga izbacili jer je iz vica pobacao sav namještaj kroz prozor, a u hotelu u Riju bacio je brašno u ventilacijski sustav. Pravi skandal izazvao je u Hong Kongu, gdje se s kolegom vozio u hotelskom dizalu gol golcat. - Samo smo stajali u stavu mirno u dizalu i čekali da se vrata otvore - veselo je ispričao Belmondo.
Neustrašivi kaskader
Belmondo se posebno ponosio time što je opasne vratolomije u filmovima izvodio sam, bez pomoći kaskadera. Visio je s nebodera, skakao s jednog jurećeg vlaka na drugi i kotrljao se nizbrdo u autima. Kolege su za njega govorili da jednostavno ne poznaje strah. Na snimanju u Južnoj Americi upozorili su ga da u rijeci u koju je trebao skočiti ima otrovnih zmija i pirana. Belmondo je na to zgrabio komad salame i bacio ga u mutnu vodu. Kad je vidio da se ništa ne događa, skočio je u rijeku i snimio scenu. Poslije je rekao: - Pa ako neće pojesti tu salamu, neće valjda ni mene. Tek nakon što se ozlijedio na snimanju filma ‘Hold-Up’ kad su mu bile 52 godine, počeo je prepuštati opasne scene kaskaderima.