Nakon 28 godina rada, Plavom telefonu, prvoj domaćoj liniji za pružanje pomoći djeci, mladima i njihovim roditeljima, prijeti gašenje zbog nedostatka novca.
Dosad su primili više od 125.000 poziva i spasili desetke mladih života, a dvadesetak volontera koji dežuraju na Plavom telefonu ne želi odustati jer su svjesni koliko znače ljudima.
Najčešće im se javljaju žene od 20 do 40 godina koje prijavljuju zlostavljanje i zanemarivanje djece, vršnjačko zlostavljanje te obiteljsko i partnersko nasilje. No, u posljednje vrijeme sve je više tinejdžera i studenata, a njihovi problemi kreću se od razmišljanja o suicidu i depresije do ovisnosti o kockanju i klađenju. Volonteri im pokušavaju pomoći na sve načine: od razgovora do upućivanja u besplatno savjetovalište, kontaktiranja bolnica, škola ili Centara za socijalnu skrb.
- Prošle smo godine od Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom za liniju pomoći tražili 132.594 kune, a dobili smo samo 30.000 kuna. Ako ne želimo staviti ključ u bravu, jedino nam još preostaje tražiti pomoć od donatora i građana - kaže Miroslav Vučenović, voditelj udruge Plavi telefon.
ANA DRAŽIĆ (22), STUDENTICA SOCIJALNOG RADA
'Nema neozbiljnih problema'
Jedna od prvih stvari koje sam spoznala kad sam prije četiri godine počela volontirati na Plavom telefonu je da nema neozbiljnih poziva. Koliko god se nama činio benigan razlog zbog kojeg netko zove, njemu je to u tom trenutku najvažnija stvar na svijetu. Ljudi se razlikuju i netko se, primjerice, lako nosi s gubitkom posla, a nekome se zbog toga sruši cijeli svijet. No, umjesto da odu psihologu, ljudi zovu nas jer im je lakše tražiti pomoć anonimno. Naša je prednost to što ih možemo uputiti na Otvoreno savjetovalište Plavog telefona, gdje je razgovor sa psihoterapeutom besplatan.
Neću zaboraviti moj prvi poziv na Plavom telefonu. Javio mi se mladić koji je jedva govorio i priznao da se dan prije pokušao ubiti prevelikom količinom tableta i alkohola. Rekao mi je da se užasno razočarao jer mu plan nije uspio. Pokušala sam ga što je moguće dulje zadržati na liniji i usmjeriti na ljude koji mu mogu pomoći, ali on nije htio u bolnicu. Nekoliko dana nakon toga u novinama sam pročitala da je izvršio samoubojstvo. Bilo mi je teško, ali sam bila svjesna da sam napravila sve što je bilo u mojoj moći.
S druge strane, imala sam slučaj djevojke koja se javila jer su joj se, nakon dva neuspjela pokušaja samoubojstva, ponovno pojavile suicidalne misli. Imala je grižnju savjesti jer joj je majka oboljela od PTSP-a kad ju je nakon drugog pokušaja pronašla prerezanih žila. Uspjela sam je uvjeriti da dođe u savjetovalište, gdje smo joj pomogli. I slučaj žene koju je pokušao ubiti maloljetni sin bio je dramatičan. Žena je bila očajna i nije znala što da radi, a bojala se nazvati policiju. Uvjerila sam je da je to jedini način jer bi teško podnijela da njezin sin naudi nekome u školi.
IVANA ŽUNIĆ (25), MAG. SOCIJALNE PEDAGOGIJE
'Nitko nije nedodirljiv'
Otkako sam prije sedam godina, kao brucošica na studiju socijalne pedagogije, počela volontirati na Plavom telefonu, shvatila sam mnoge bitne stvari u životu. Jedna od najvažnijih je da nitko nije nedodirljiv - već sutra svatko od nas može biti među onima kojima je potrebna pomoć. Zato svima koji zovu pristupam prije svega kao čovjek, a potom kao stručnjak. Došla sam kao mlada osoba koja je željela bolje razumjeti ljudsko ponašanje i izbrusiti komunikacijske vještine jer jednog dana želim raditi kao psihoterapeut. Ostala sam jer sam se uvjerila da ljudi koji ovdje rade zaista žele pomagati.
U više od 1000 sati volontiranja susrela sam se s različitim ljudskim sudbinama. Dobro se sjećam slučaja mladića sa Šri Lanke koji nam je poslao mail u kojem traži pomoć jer mu je djevojka s kojom je komunicirao putem Facebooka najavila da će se ubiti - idući petak. Odmah sam ga kontaktirala i tražila ispis njihova razgovora, a čim smo doznali u koju školu djevojka ide, nazvali smo psihologa i pedagoga i digli uzbunu. Djevojka je, srećom, hospitalizirana prije nego što je stigla dići ruku na sebe. U tom smo slučaju uspješno surađivali sa školom, ali nije uvijek tako. Nedavno nas je nazvala majka djevojčice koja je primijetila da dječak koji ide s njom u razred dolazi u školu s fizičkim ozljedama i sve se više povlači u sebe. Prijavili smo sumnju na zlostavljanje Centru za socijalnu skrb.
Najviše me veseli kad uspijemo nekom pomoći - kao, primjerice, ženi koju je muž ostavio s petogodišnjim djetetom. Doslovce joj je samo ostavio poruku da odlazi.
Mnogo sam razgovarala s njom i pozvala je da dođe u naše besplatno Otvoreno savjetovalište. Poslije me nazvala i rekla da joj je najviše pomoglo to što smo vjerovali da ona to može.