Iako je rođena sa zloćudnim tumorom mrežnice koji joj je oštetio vid, Barbara Šajinović nije posustala u ostvarenju svojih ciljeva: postala je magistrica primijenjene kemije i sada nadzire proizvodnju prirodnih sapuna s motivom Brailleova pisma.
Premda na desnom oku ima protezu, a na lijevo vidi samo šest posto, magistrica primijenjene kemije Barbara Šajinović (35) u laboratoriju pliva kao riba u vodi. Bolje rečeno u pjeni, jer sada radi kao voditeljica proizvodnje Sapuna s točkicama, projekta Udruge slijepih Zagreb, koji nastaje u laboratoriju nebodera Zagrepčanka. Barbara nije iz metropole, već je odrasla u slavonskom selu Mikleuš, gdje žive njezini roditelji Marija i Radomir, muzikologinja i profesor engleskog jezika.
Nekoliko dana nakon rođenja dijagnosticiran joj je retinoblastom, dječji zloćudni tumor koji napada mrežnicu, no to je nije omelo u ostvarivanju brojnih ciljeva. Iako ju je zanimalo crtanje, u virovitičkoj gimnaziji zaljubila se u kemiju pa je upisala Fakultet kemijskog inženjerstva u Zagrebu. Sigurna u sebe i uvijek nasmijana, nikad se nije izdvajala od vršnjaka, koji na prvu nisu ni primijetili da ima problema s vidom. Zato je fakultet za Barbaru bio logična opcija, a njezina obitelj nije ni trenutka sumnjala u nju. Rad u laboratoriju je, kaže, zahtjevan, jer traži strpljenje i preciznost, ali je diplomirala u roku.
- Na fakultetu mi je bilo vrlo izazovno. Nisam imala vremena više puta čitati pa se moj mozak morao naviknuti da pamti od prve. Čitam s naočalama, a nisu mi problem određeni font ili veličina slova, već postizanje zadovoljavajuće brzine. Unatoč tome, danas sam ponosna jer se moje školovanje u potpunosti odvijalo u redovnim, a ne specijaliziranim školama - kaže Barbara, koja predrasude naziva izazovima, a ne preprekama. Najozbiljniji životni izazov za nju je bio gubitak posla, kao i suočavanje sa stvarnošću hrvatskog sustava zapošljavanja.
Svoje radno iskustvo započela je kao asistentica na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, a jedno je vrijeme radila i na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, gdje zbog oštećenog vida ipak nije mogla ostvariti znanstvenu karijeru. Traženje novog posla za nju je bilo iscrpljujuće: javljala se na brojne natječaje, ali rijetko tko je imao razumijevanja za nju. Pala bi već na prvim testiranjima.
Jedini put kad je bila bespomoćna
Stoga se javila u Udrugu slijepih, koja joj je i pomogla. Prvih godinu i pol bila je ispomoć na raznim projektima, a u ljeto 2016. nazvao ju je izvršni direktor udruge i pitao je li zainteresirana za projekt Sapun s točkicama. Ujesen su se održale prve edukacije i radionice, u studenom su je zaposlili na pola radnog vremena, a u siječnju 2017. dobila je stalno radno mjesto.
- Imala sam jednu životnu krizu - onu kad sam ostala bez posla. Tad sam se zaista osjećala bespomoćno. Uspjela sam jer sam velika radnica vođena mantrom: “Sve treba raditi do kraja i potpuno”. Motivaciju pronalazim u roditeljima, koji su uvijek vjerovali u mene, kao i u ljubavi prema kemiji te mojoj potrebi da stvaram - ističe Barbara, koju mentalno i tjelesno snaži i vježbanje joge. Gradom se kreće bez štapa, a problem joj stvaraju mrak i potpuno nepoznati dijelovi grada.
- Ljudi ili pretjeruju i posebno me paze ili se ponašaju kao da mi nije potrebna apsolutno nikakva pomoć. Zato trebam razviti metodu kojom ću im razumljivo reći kako da mi pomognu - zaključuje Barbara, koja ne gleda daleko u budućnost. Živi u sadašnjem trenutku, a trenutačno joj je najvažnije da njezin Sapun s točkicama, kojeg odnedavno, osim u čvrstom, ima i u tekućem obliku, ljudi prepoznaju kao kvalitetan organski proizvod. Ne želi da ga itko kupi zato da im pomogne, već zato što je u njemu prepoznao kvalitetu.