ca
 Vedran Peteh/Cropix
Ispovijest Zagrepčanke

Život s depresijom: ‘Ne znam kako sam pala u taj krevet i u njemu ostala tri mjeseca - ne sklopivši oka‘

Zagrepčanka Ruža Filić, jedna od 200 tisuća Hrvata s istom dijagnozom, za Gloria magazin otkriva kako na nju i obitelj djeluju njene depresivne epizode.

"Poludim kad mi kažu 'trgni se!'. Ili, 'ti bi trebala...'. Ili, kad mi netko spočitne da 'ležim u krevetu jer si to mogu priuštiti', 'jer sam se ulijenila'. No, najgore mi je ipak kad netko shvaća da bolujem od depresije i prema meni pokazuje sažaljenje. Tada mi dođe da iz kože iskočim, stisne me u prsima, srce mi počne lupati, obuzme me tjeskoba i kao da me još dublje gurne u ponor", govori mi Ruža Filić, 53-godišnja Zagrepčanka podrijetlom iz Janjeva, jedna od rijetkih osoba s dijagnozom depresivnog poremećaja koja o tome otvoreno govori i koja svojim javnim nastupom želi pridonijeti kampanji što je pokreće Hrvatsko psihijatrijsko društvo radi podizanja svijesti o depresiji kao teškoj bolesti koja zahtijeva liječenje.

'Kako prepoznati i pobijediti depresiju'

Naziv kampanje 'Kako prepoznati i pobijediti depresiju' gađa točno u srž problema - jer to su dvije ključne faze u borbi s bolešću, prepoznavanje simptoma i određivanje pravilne terapije koja će pacijentu omogućiti normalno funkcioniranje. Jer depresija nije obična tuga, to je stanje koje uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo. To je tuga koja se pojavi bez ikakvog pravog razloga (ili je razlog nesrazmjeran jačini tuge), koja ne prestaje i ponavlja se te čovjek zbog toga nije u stanju normalno raditi, živjeti i veseliti se životu.

Ja, zapravo, ne znam kako sam pala u taj krevet.

Ruži Filić to se prvi put dogodilo prije dvanaest godina. "Znam samo da me napustila snaga, nije mi se jelo, nije mi se pilo, htjela sam samo ležati i šutjeti. Ležala sam tako tri mjeseca, a nisam oka sklopila! Ništa me nije zanimalo, samo sam gledala u jednu točku i sve me je smetalo. Čak i rođena djeca, koja su smisao mog života. Danas kad se toga sjetim, najgore mi je zbog najmlađeg sina kojem je tada bilo deset godina. Trebala mu je mama, a ja mu nisam mogla ništa dati, bilo je to jače od mene", prisjeća se Ruža Filić, koja ni danas ne može shvatiti zašto ju je tada preplavilo crnilo.

image
Ruža Filić već 12 godina se bori s depresijom. Prvi put samo je pala u krevet, nije ni jela, ni pila, a posumnjala je da možda boluje od teške fizičke bolesti. Uskoro je postalo jasno da je u pitanju depresija.
Vedran Peteh/Cropix

Nisam shvaćala što mi se događa.

Prošla je četrdesetu, živjela je u skladnom braku (muž je u međuvremenu umro), kći Anita te sinovi Robert i Fernando bili su (i ostali) najbolja djeca koju je mogla zamisliti, lijepa kuća, život bez financijskih briga... "Nisam shvaćala što mi se događa. Zapravo, pomislila sam da imam rak pa me brat odveo u jednu privatnu polikliniku na sistematski pregled. Rekli su mi da sam zdrava kao dren. Ali, na odlasku, jedna mi je medicinska sestra prišapnula: "Gospođo, vama treba svećenik". Po nečemu je shvatila da sam vjernica i da bi mi razgovor sa svećenikom možda pomogao. Ipak, nisam otišla svećeniku nego liječnici obiteljske medicine, koja me - nakon sat i pol što sam sjedila kod nje i zurila u jednu točku - poslala psihijatru. Tako sam došla prof. Almi Mihaljević Peleš, koja je odmah shvatila o čemu se radi - po mojem pogledu, drhtavim rukama, tremoru nogu... Sedam dana sam dolazila k njoj u bolnicu, infuzijom primala terapiju, vraćala se kući i - spavala. U tih sedam dana nadoknadila sam tri mjeseca nespavanja. Bila sam kao robot: digla bih se, jela, ponovno legla i zaspala. Osmog dana, nikad neću zaboraviti, probudila sam se - zdrava. Kao da je neki vrag izašao iz mene. Tog dana sam se prvi put nakon dugo vremena našminkala, skuhala djeci ručak i otišla u posjet mami i tati", govori Ruža Filić, koja je prihvatila svoju bolest i naučila živjeti s njom.

image
Otkako je dobila dijagnozu, Filić je imala tri recidiva. Ističe da su joj pravilna terapija i liječnička pomoć u životu od krucijalne važnosti te da je jako važno ne ordinirati sam sebi.
Vedran Peteh/Cropix

Tri recidiva u proteklih 12 godina

Svjesna je da su joj pomogli lijekovi - u početku je pila 15 tableta, danas je na 6 - grupne terapije i razgovori s osobama s kojima dijeli sudbinu, ali najviše je zahvalna požrtvovnoj liječnici koja već dvanaest godina vodi brigu o njenom mentalnom zdravlju. Osim te prve depresivne epizode, u proteklih dvanaest godina imala je još tri recidiva. "Prvi je došao nakon tri godine", prisjeća se. "Opet bez najave. Samo sam se jedno jutro probudila bolesna, ali tada sam znala o čemu se radi i odmah sam nazvala prof. Mihaljević-Peleš. Taj put je tri tjedna tražila pravu terapiju, a kad ju je pronašla, trebalo je još tjedan dana da lijekovi počnu djelovati. Jednom sam pokušala i sama "ordinirati". Gledala sam na televiziji Dr. Oza, koji je propagirao elektrošokove kao metodu koja trajno liječi depresiju, pa sam s tom idejom došla svojoj doktorici. Prof. Mihaljević-Peleš me odgovarala od toga, ali ja sam bila uporna i na kraju me hospitalizirala da obavimo sve pretrage prije zahvata. Tri dana prije zakazanog termina došla je k meni u sobu, pokušavajući mi još jednom objasniti da šok-terapija nije za mene i praktički me preklinjala da to ne radim. Tu noć sam se vrtjela u krevetu i ujutro odlučila - ne idem. Valjda moja doktorica zna bolje od dr. Oza što je za mene bolje".

U Hrvatskoj dijagnozu depresije nosi 205.541 osoba

Ruža Filić je jedna od 205.541 osobe u Hrvatskoj s postavljenom dijagnozom depresije, što znači da samo od tog mentalnog poremećaja pati više od 5 posto našeg stanovništva. A broj će rasti, predviđaju stručnjaci, kao posljedica trenutačne pandemijske i ekonomske situacije zbog koje većina ljudi živi u strahu i neizvjesnosti. Zbog neupućenosti, depresiju ne prepoznaju ni oni koji je imaju, a ako se ne liječi, nerijetko završi samoubojstvom - u čak 15% slučajeva. Stoga ta bolest zahtijeva ozbiljan pristup, rano prepoznavanje i što raniji početak liječenja, kako bi se spriječile fatalne posljedice.

Ruža Filić nikad nije pomislila da takav život nema smisla i nikad je, kaže, nisu obuzele suicidalne misli. I kad je u najdubljem mraku svoje psihe, ona sama sebi govori - izdrži, bit će bolje... Jer, i u tom mraku ona vidi svjetlost - u svojoj djeci, a sada i u unucima. Kći Anita (35), vizažistica, danas ima dva sinčića i živi s mužem u istom kvartu, a s Ružom su ostali sinovi Robert (30) i Fernando (21), koji bdiju nad njenim zdravljem. Baš kao što se ona brine za njih - kad je ne vuče krevet.

image
Redovita profesorica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u trajnom zvanju, specijalistica psihijatrije prof. dr. sc. Alma Mihaljević-Peleš upozorava da žene češće obolijevaju od depresije - 5,1 posto žena u odnosu na 3,6 posto muškaraca.
Vedran Peteh/Cropix

Riječi stručnjakinje - Ovo su simptomi depresije!

Depresija, od koje pati 322 milijuna ljudi, vodeći je uzrok radne nesposobnosti u svijetu, a u Europi je uzrok čak 50% bolovanja. Bolest se javlja u epizodama, a u prvoj se manifestiraju predskazujući simptomi, koji mogu trajati mjesecima prije postavljanja dijagnoze. Počinje osjećajem straha i blagog depresivnog raspoloženja, koje s vremenom postaje sve teže. Često se plače, osjeća se nemir i tjeskoba. Jutro je najteži dio dana, ali i noći su teške, jer neke pacijente muči nesanica, a kad napokon zaspu, spavaju kratko i površno; često ružno sanjaju i bude se jako umorni. Uz umor ide i tjeskoba, osjećaj beznađa i besperspektivnosti, a nerijetko i misli da život nema smisla. Pacijent nema volje pokrenuti se, ništa ne može raditi i ima osjećaj da ništa više i ne zna raditi. Jako ga privlači krevet i stalno leži, bezvoljan je i više ne može osjetiti zadovoljstvo.

Važno! Ovo ne smijemo zaboraviti

Depresija neće proći sama od sebe, to nije stanje koje napada samo slabe i nesposobne i neće proći promjenom okoline. Oboljela osoba, naime, nosi svoju depresiju svuda sa sobom. Besmisleno je upućivati depresivnog da se "ne da", da se "pokrene" i da on sam najbolje zna kako mu je pa će si i sam najbolje znati pomoći. Ako depresiju ne liječimo, tijekom vremena doći će do oštećenja sposobnosti razmišljanja i koncentracije, što neminovno vodi smanjenju radnog i socijalnog funkcioniranja, a nerijetko ovi bolesnici počinju ranije razvijati simptome demencije. Ne zaboravimo stoga da depresiju treba liječiti te uz pravilno odabrane lijekove pružiti bolesniku psihoterapiju i psihoedukaciju. Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje. Ako se držimo ovih principa, uspjeh ne bi trebao izostati.

Linker
22. studeni 2020 11:40