Novom izborniku hrvatske rukometne reprezentacije Hrvoju Horvatu (44) obitelj je oduvijek bila na prvom mjestu. Stoga je i vijest o svom imenovanju prvo javio supruzi Aleksandri Horvat (43), odvjetnici za kazneno pravo koja iz tog područja završava doktorat, tati - rukometnoj legendi Hrvoju Horvatu Cvebi (74) te sestrama Vanji i Jasenki. Kad je završio s obavezama u Hrvatskom rukometnom savezu i pozdravio se s dosadašnjim izbornikom Linom Červarom, čiji je pomoćnik bio posljednje tri godine, požurio je u svoj zagrebački dom, gdje su ga, uz suprugu i jednogodišnjeg ljubimca Didija, čekale njegove najveće ljubavi - kći Tara (10) i sin Borna (6).
Ljubav između Riječanke i sportaša iz Bjelovara planula je 2000. u Staroj Novalji, gdje obitelj Horvat ima kuću i koja im je oduvijek, kako žive na raznim stranama svijeta, mjesto okupljanja. Deset godina kasnije vjenčali su se u Zagrebu, gdje otada i žive.
- Obitelj mi je oduvijek bila na prvom mjestu. Proteklih pet godina bio sam trener u Našicama i godišnje bih napravio oko 75.000 kilometara automobilom. Naime, barem jednom dnevno ili u dva dana vozio sam na relaciji Našice - Zagreb ili obrnuto. Kad bi završio trening ili utakmica, sjedao bih u auto i pravac Zagreb, a sljedeći ili drugi dan opet za Našice. Bilo mi je važno da budem uz svoju djecu, da ih gledam kako rastu, sudjelujem u njihovom odgoju, igrama, pričam im priče za laku noć, vodim ih u vrtić, školu, na aktivnosti... Nezamislivo mi je kad netko kaže da zbog posla i karijere nije imao vremena za djecu. Meni i supruzi Tara i Borna su na prvom mjestu, jer izgubljeno vrijeme nemoguće je nadoknaditi, a djeca tako brzo rastu - kaže Hrvoje Horvat, kojeg otkad zna za sebe zovu Mali Cveba.
Nadimak je dobio jer ga je tata od najranije dobi vodio sa sobom na treninge. I dok je stariji Cveba trenirao, Mali Cveba je trčao po dvorani i igrao se loptom.
Rukomet su trenirali i njegova pokojna mama Dunja, profesorica matematike i fizike, njezin tata Maksimilijan, kao i Hrvojeva starija sestra Vanja, dok se najstarija Jasenka bila posvetila plivanju. No, nakon što su se preselile u Zagreb, zbog studija na Stomatološkom fakultetu, zbog obaveza su odustale od sporta. No, Jasenki je udajom za proslavljenog Iztoka Puca rukomet opet postao dio svakodnevice. Sve dok sportaš, koji je zadužio naš rukomet, u 46. godini nije izgubio bitku s karcinomom. Odrastanje uz starije sestre, s kojima je i danas blizak, bilo je, kaže Mali Cveba, posebno iskustvo.
- Vanji i Jasenki bio sam balavo smetalo. I normalno, stvorile su pakt protiv mene. No, svako zlo za neko dobro. Očvrsnuo sam, naučio se dobro laktariti i boriti tako da je to bila jedna dobra životna škola. S dvije prefrigane starije sestre na istoj strani naći mjesto pod suncem nije bilo lako - smije se Hrvoje.
Kritike u celofanu
Već je kao osnovac igrao u rukometnom klubu u Bjelovaru, a potom se preselio u Njemačku gdje je njegov otac igrao. No, prije početka gimnazije poželio je vratiti se u Bjelovar. Ratovao je s roditeljima i na kraju su pristali da se vrati. Živio je na katu kuće u kojoj su bili djed i baka, tako da je već kao tinejdžer bio samostalan i slobodan.
- Bilo je to jedno od ljepših razdoblja. S djedom sam zavolio ribolov pa i danas rado pecam na rijeci, a na moru se bavim podvodnim ribolovom, jer obožavam roniti. Trenirao sam rukomet, izlazio van s društvom, u školi sam bio odlikaš, oslobođen mature - prisjeća se izbornik, koji je nakon mature u Zagrebu upisao i diplomirao na Kineziološkom fakultetu. Kao igrač igrao je u Medveščaku, Zagrebu, Švicarskoj i Njemačkoj da bi se kasnije posvetio trenerskom poslu. Njegov otac Hrvoje redovito je dolazio u Našice gledati sina u trenerskoj ulozi, sve dok mu se supruga nije razboljela. Odgledao bi utakmicu i svaku kritiku umotao u tri celofana, tako da ga ne povrijedi.
- Rukometni savez uložio je puno u mene. Bio sam izbornik kadeta i juniora i na svjetskim natjecanjima, a kao pomoćnik Lini Červaru puno sam naučio. Sad smo kao reprezentacija imali lošiji rezultat i Lino je odlučio povući se. Zahvaljujući njemu dobio sam neprocjenjivo iskustvo na ta tri prvenstva. Jedno su priče i savjeti, teorija, a drugo je dobiti priliku na ovakvim natjecanjima. Vjerujem u sebe i nadam se da će hrvatska rukometna reprezentacija opet biti zlatna - kaže.
Neizostavno pitanje, kad je o rukometu riječ, bilo je kako se nosi s tatinom slavom. Jer svi su znali za Cvebu, njegovo je ime u rukometnom svijetu upisano zlatnim slovima.
- U koju god rukometnu dvoranu ušao, uvijek je tatino ime bilo negdje uz mene. Meni je to vrlo motivirajuće jer govori koliko je bio veliki igrač, trener i čovjek, koliko je traga ostavio u tom sportu. Ponosan sam što sam njegov sin. Nikad se nije nametao ni miješao u moje odluke, a ja pak nisam razmišljao o tome da se moram dokazivati ili ga prestići. Puno je djece koja krenu roditeljskim stopama i žele biti kao oni, ali tada prestaneš uživati u tome, jer slijediš nekog, ma koliko dobar bio. Tu nema kreativnosti, osobnosti, razvoja. A tome, baš kao što su mene naučili moji, i ja učim svoju djecu, jer je najvažnije da dijete ode korak dalje od svojih roditelja - ističe Hrvoje Horvat.