Superteškaš Filip Hrgović (25) definitivno je zaslužio prvi odmor u svom profesionalnom životu. U dva mjeseca boravka u Njemačkoj, gdje trenira u kampu tvrtke Sauerland, odradio je prve dvije profesionalne borbe, a u ringu je proveo samo četiri minute - jer je obje završio ekspresnim nokautom. U Zagrebu će provesti tri tjedna uživajući u druženju s prijateljima i, naravno, s djevojkom Marinelom Ćajom (23). Div iz Sesveta visok 198 centimetara, čija težina varira između 101 i 106 kg, dosad je osvajao titule svjetskog juniorskog prvaka i seniorskog europskog prvaka, na Olimpijadi u Riju njegova je bila bronca, a ništa ga neće spriječiti da postane najbolji na svijetu. Na razgovor u kafić Carlos u Sportskom centru u Dubravi stigao je dobro raspoložen i pun samopouzdanja uoči novih mečeva početkom 2018.
- U ovoj dvorani sam kao klinac provodio cijele dane trenirajući košarku prije nego što sam zbog problema s leđima i koljenima prešao na boks - govori Hrgović, koji jedva čeka da gradonačelnik Milan Bandić ispuni svoje obećanje i opremi mu dvoranu za vježbanje u Novom Jelkovcu kako se za mečeve ne bi morao pripremati u inozemstvu.
Što vam je mama pripremila za ručak dobrodošlice?
- Uvijek me dočeka s pitama, mojim najdražim specijalitetima iz njezine kuhinje: sama razvlači tijesto i mota fenomenalnu krumpirušu, sirnicu, zeljanicu i burek, a meni je najteže odlučiti koja mi je od njih najbolja.
Je li vas obitelj posjetila u Njemačkoj?
- Ne, niti sam želio da dođu, bit će vremena za to. Uoči meča ne volim vidjeti nikoga, da ne izgubim fokus - tek poslije se možemo družiti i pričati.
Kako izgleda vaš dan u kampu?
- Svaki je isti: ujutro dva do tri sata treninga, pa ručak, popodne ponovno trening, večera i spavanje. Obično sam već u pola devet u krevetu, a sretan sam ako uspijem uloviti signal da malo prosurfam internetom. Kampovi su smješteni izvan gradova i tamo živim u karanteni, potpuno usredotočen na trening, sparinge i regeneraciju uoči meča. Duga odvojenost od obitelji, prijatelja i djevojke mi je psihički naporna pa bih bio najsretniji da pripreme odradim u Zagrebu, a u karanteni provedem samo zadnji tjedan uoči borbe.
Njemački promotori Filipu Hrgoviću napravili su personalizirani logo
Kakav vam je plan na putu do svjetskog trona?
- Iskreno, nemam ga, ali sam spreman na sve. Naučio sam kako u sportu, baš kao i u životu, ne možete planirati, nego vam sudbina ovisi o mnogim nepredviđenim okolnostima. Sigurno ću u svaku borbu ući apsolutno spreman pa možda jednog dana i stignem do meča za titulu, ali razmišljam i o ozljedama i porazima, jer i s njima treba nastaviti živjeti.
Kako ste podnijeli 14 mjeseci bez ulaska u ring - od osvajanja brončane olimpijske medalje do svog prvog profesionalnog meča?
- Bila mi je to najstresnija i najgora godina u karijeri. Ne ponovila se. Ne samo zato što nisam boksao, nego i zato što sam imao problema u realizaciji profesionalnog ugovora - mnoge stvari su me zatekle i šokirale, trebali su mi mjeseci da se priviknem na nova pravila igre s odvjetnicima, promotorima, sponzorima... Jer profesionalni boks nije samo sport, nego i spektakl i veliki biznis.
Jeste li odluku o novom početku donijeli preko noći?
- Ne. I prije Olimpijskih igara mi je bilo jasno da odlazim u profesionalce ako se iz Brazila vratim s medaljom. Mjesec dana nakon Rija sam se odmarao, a potom je počelo telefoniranje, pregovori, natezanja... Kako sam se razišao s dotadašnjim trenerom i klubom, bio sam sebi i menadžer, organizator, trener i liječnik - sve u jednom. Osim toga nisam imao dvoranu za vježbu, snalazio sam se unajmljujući termine u komercijalnim dvoranama, a najčešće sam trenirao u šumi u Sesvetama. U prirodi sam odradio više treninga nego filmski Rocky pa sam u trenucima očaja što se stvari ne razvijaju kako sam želio razmišljao i da dignem ruke od svega i zaposlim se u nekoj tvrtki, makar i na porti. S druge strane, to me dodatno motiviralo.
Koliko je ljudi u vašem timu?
- Menadžer mi je Alžirac s francuskom putovnicom Karim Bouzidi (46), bivši izvršni direktor Međunarodne boksačke federacije, promotor Nijemac Kalle Sauerland (40), a trener Yousef Hasan (39), čiji su roditelji Jordanci, a on je rođen u Hrvatskoj. U Zagrebu imam i svoj PR tim iz studija Priredba, a osim njih stalno mi je na usluzi još desetak ljudi - nutricionist, pomoćni treneri, organizatori putovanja... pa više ni na što ne mislim - osim na trening i borbe.
Sa svojim timom suradnika: nutricionistom Lukom Marasovićem, trenerima Ianom Jumbom Johnsonom i Yousefom Hasanom, menadžerom Karimom Bouzidijem te sportskim direktorom Benoitom Giranom
Kakav je osjećaj ući u ring uz svjetlosne efekte, pjesmu po svom izboru i ovacije tisuća gledatelja?
- Na to sam naviknuo boksajući u WSB-u, u poluprofesionalnoj kategoriji, gdje najveće turnire prati desetak tisuća ljudi.
Zašto u ring ulazite s Thompsonovom pjesmom "Geni kameni"?
- Jedna je od meni najdražih jer budi emocije i govori koliko je važno znati tko ste i odakle dolazite. Razmišljao sam i o nekim rap-pjesmama, ali sam se odlučio za ovu.
Što još slušate?
- Najbolje se opuštam uz blues, to me baš smiruje. Ali nikad ne treniram sa slušalicama u ušima, kao mnogi moji kolege, jer mi je u ringu najljepša glazba zvuk disanja, kretanja i udaraca.
Zašto ste se nakon košarke odlučili za boks?
- Intuitivno, vjerojatno pod utjecajem deset godina starijeg brata Ivana, koji je tada dizao utege, a ja sam kao tinejdžer bio uvjeren da mi je brat najjači čovjek na svijetu. Pa sam poželio biti poput njega i otišao na prvi trening. Brzo sam napredovao i nakon tri godine postao svjetski juniorski prvak. Tada mi se u dvorani pridružio tri godine mlađi brat Matija, koji je nakon šest mjeseci bio treći u Europi. Matija je bio neviđeno talentiran, s mnogo boljim predispozicijama za boksača od mene: kompletan sportaš, brz, jak, koordiniran, hrabar... No, nakon tri godine morao je ostaviti boks zbog problema sa zgrušnjavanjem krvi.
Što rade vaše sestre?
- Starija Ivana se udala i majka je troje mojih nećaka, koje obožavam, a mlađa Marta je maturantica i završava srednju školu.
Čime vam se bave roditelji?
- Tata Petar je inženjer prometa i radi u Hrvatskim autocestama, a mama Iva je domaćica. Inače je diplomirana kineziologinja s dvadeset godina radnog staža u banci, od čega je petnaest provela na porodiljnom. Odakle su Hrgovići? - Podrijetlom smo Sinjani - no otac mi je rođen i odrastao u Livnu, dok je mama Zagrepčanka podrijetlom iz Dervente.
Što su vam roditelji rekli kad ste se odlučili za boks?
- Ni danas im nije drago što sam boksač, više bi voljeli da se bavim sportom u kojem nisu dopušteni udarci u glavu i tijelo. Mama još ne može gledati moje mečeve nego vrišti po kući i plače kad ulazim u ring, ali roditelji se nikad nisu petljali u moje odluke.
Vaš je otac jednom izjavio da se u kući nije pitalo što je za ručak, nego ima li što za ručak: jeste li odrasli u oskudici?
- Kao klinac nisam to primjećivao, niti sam se osjećao zakinutim u odnosu na svoje vršnjake. No, danas sam svjestan da je u našoj kući sigurno bilo financijski stresnih razdoblja - trebalo je tu silnu djecu nahraniti, odjenuti, odškolovati... Od očeve plaće i majčine porodiljne naknade sigurno nismo živjeli u raskoši, niti su se djeci kupovale tenisice od devetsto kuna, no ne pamtim da mi je išta nedostajalo. Rano sam počeo i sam zarađivati, ali mama i tata ne žele ništa od mene, takvi su oni - nepokolebljivi, uporni, snažni i ustrajni. Nisu mi ostavili kuću, auto i firmu, nego mnogo više od toga - životni stav i ponos na svoju obitelj.
Obitelj na okupu: Filip s nećakinjama Evom i Ivonom, šogoricom Danijelom i nećakom Antonijem, braćom Ivanom i Matijom, sestrom Ivanom te roditeljima Perom i Ivom
Živite li vi s roditeljima u Zagrebu?
- Ne, pokojni dida Stipe, čovjek bez razreda škole koji je život proveo rintajući najgore poslove po Njemačkoj, ostavio mi je svoj stan u Sesvetama, u kojem imam svoj mir. Trebao bih ga preurediti, ali nemam vremena. Najviše žalim da dida Stipe, uz kojeg sam bio posebno vezan, nije doživio moje najveće uspjehe - naslov europskog prvaka i olimpijsku medalju.
Kako ste upoznali svoju djevojku Marinelu Ćajo, s kojom ste u vezi četiri godine?
- Marinela je cura iz Sesveta, studentica ekonomije i sportašica. Znamo se oduvijek, iz istog smo kvarta, a s vremenom smo se počeli dopisivati, nakon toga i izlaziti. I Marinela je pravi borac, uz studij radi u Plivi te igra odbojku u Dubravi, drugoligaškom klubu. Imam sreću što smo se našli, jer kao sportašica zna kakav mi je tempo pa ne inzistira na svojim željama nego se prilagođava mojim obavezama.
Sa studenticom ekonomije Marinelom Ćajom u vezi je četiri godine, a ljetos je bio vjenčani kum svom prijatelju, veslaču Valentu Sinkoviću
Razmišljate li o braku?
- Već smo dugo zajedno pa su brak i djeca logičan slijed u našoj vezi. No, imam osjećaj da prije toga moram još mnogo toga postići u ringu i financijski se osigurati. Godinama sam se mučio za siću, a sad stiže vrijeme naplate. Ali ima još jahanja do toga, jer se veliki novci u boksu vrte tek nakon osvojene titule svjetskog prvaka.
Što ćete si prvo kupiti od veće zarade?
- Kad zaradim dovoljno prvo ću sebi i Marineli napraviti kuću u Zagrebu, a ocu i majci urediti apartmane na moru, da više ništa ne moraju raditi nego da samo uživaju. Ljetujemo na otoku Ugljanu, gdje je moja baba napravila kuću prije 30 godina, pa donedavno nisam niti poznavao ostatak jadranske obale, tek sam zadnjih godina malo zujao uokolo s Marinelom. Shvatio sam da u Sutomišćici imam sve što mi treba - mir i tišinu u prelijepoj uvali s pogledom na Zadar.
Tko vam je boksački uzor?
- Zadivljen sam ukrajinskim boksačem Vladimirom Kličkom, koji je deset godina proveo na samom vrhu i ostao normalan, pristupačan čovjek. Sparirao sam mu i dobro ga upoznao kad se pripremao za borbu s Ircem Tysonom Furyjem, od kojeg je u 40. godini izgubio titulu svjetskog prvaka.
Čeha Pavela Šouru nokautirao je u prvoj rundi
Jeste li sparirali još kojem boksačkom velikanu?
- Britancu Davidu Hayeu. Kad se 2013. pripremao za borbu s Furyjem razbio sam mu arkadu zbog čega je zaradio šest šavova i odgodio meč. Taj moj udarac stajao ga je pet milijuna funta, koliko je bio njegov dogovoreni honorar, i uvjeren sam da me zbog toga još mrzi.