Naravno da se sjećam Glorijinih početaka, u velikom formatu i crno-bijelom izdanju. Bila je dosta nespretna za listanje, ali je zato bila interesantna za čitanje. Sve ovo vrijeme sviđao mi se koncept, iako je to ponajprije magazin za žene - ali uvijek se nađe nešto i za nas dlakave muškarce. Meni su najzanimljivije one posljednje stranice s biografijama ljudi iz svijeta filma i muzike, životne priče velikana kao što su Clint Eastwood, Keith Richards i slični. Poznavao sam i poznajem sve ljude koji su radili u redakciji, i koji još uvijek tamo rade, kao i nekoliko generacija odličnih fotografa - od Igora Kelčeca, Ivana Posavca, Marija Kučere i Saše Burića do ostalih, koji su, bez obzira na to što su znali da sam užasan za suradnju, uspjeli izvući svoj maksimum iz mog minimuma. Uredništvo Glorije uvijek me poštovalo takvog kakav jesam, ne očekujući od mene senzacionalizam. Jedini kompromis koji su zatražili u ovih 25 godina bio je da poziram s leptir-kravatom. Nakon 25 godina prijateljstva mogli su tražiti i više. To su novine kakve volimo, kakve nam trebaju... ako mene pitate, ne mijenjate ništa.
Gibonni na naslovnici Glorije 1996.godine
Oliver, Nina i Gibonni na naslovnici Glorije 1998. godine
Gibonni na naslovnici Glorije 1996.godine
Oliver, Nina i Gibonni na naslovnici Glorije 1998. godine
