U pedeset godina postojanja Novih fosila, kroz njihove je redove prodefiliralo mnogo glazbenika, no na obljetničkom koncertu jedne od najpopularnijih hrvatskih pop-grupa nastupit će ih samo troje. Nekih više nema, neki pjevaju negdje drugdje, neki su posustali pred raznim životnim izazovima... Tako će se pred publikom 1. listopada u dvorani Vatroslava Lisinskog pojaviti Sanja Doležal, Vladimir Kočiš Zec i Marinko Colnago, jedini član koji u Fosilima svira od prvoga dana. Mnogo se toga dogodilo u pola stoljeća, kaže 77-godišnji basist, no njemu je najteže to što 50. rođendan benda dočekuje bez dvije važne osobe – pokojne supruge Nade, koja ga je od početka pratila na njegovom glazbenom putu, i Rajka Dujmića, u kojeg se jako razočarao. Lima, koji je za Nove fosile napisao najljepše pjesme, već dva mjeseca sjedi u Remetincu zbog obiteljskog nasilja i čeka podizanje optužnice. Talentiranom skladatelju to, nažalost, nije prvi sukob sa zakonom - i prije četiri godine bio je u pritvoru zbog napada na suprugu Snježanu. Svi znaju da je ovisnost uzrok njegovih problema, ali nitko mu ne može pomoći dok sam to ne odluči.
- Jako sam ljut na Rajka, kojemu sam bio i vjenčani kum. Ponajprije sam ljut jer se uništio i doveo do dna, a onda i zato što je u jednom trenutku krenuo protiv nas, svojih prijatelja, koji smo mu cijeli život pomagali i čuvali mu leđa. Ljut sam i zato što je zaštitio ime Novi fosili, na što nema nikakvo moralno pravo jer bend nije ni osnovao niti mu je smislio ime. Svaka mu čast na njegovim pjesmama, ali on za njih dobiva dobre tantijeme, a nama ugrožava egzistenciju jer nam brani nastupe pod tim imenom – ogorčeno govori Colnago, koji je Nove fosile osnovao 1969. s pokojnim bubnjarom Slobodanom Momčilovićem Mokom.
U to vrijeme je bilo mnogo muzičkih grupa koje su na plesnjacima izvodile strane hitove pa je dečkima palo na pamet da bi mogli okupiti bend koji bi imao vlastite pjesme. Sjeća se Colnago kako su o tome razgovarali u Junferici, slastičarnici u Teslinoj ulici, koja je do kraja 70-ih bila omiljeno okupljalište glazbenika.
- Meni se ta ideja svidjela pa smo počeli razmišljati o imenu. Nama dvojici je bilo 27, 28 godina, našem saksofonistu 38, i zafrkavali smo se da smo za osnivanje benda stari kao fosili. S druge strane šanka nas je prisluškivao Arsen Dedić, koji nam je dobacio: - Pa nazovite se onda Novi fosili. Tako da nam je ime, zapravo, dao Arsen - govori.
U prvoj postavi bilo je šest muških članova, a pjesme koje su početkom sedamdesetih izvodili - “Plovi mala barka”, “Leptiri se rađaju” ... - lako su ulazile u uho. A onda je 1976. u njihove redove stigla prva žena - Moka je kao pjevačicu angažirao Splićanku Đurđicu Miličević, poslije Barlović.
Novi fosili s kraja 70-ih, s pjevačicom Đurđicom Barlović
- Nekoliko mjeseci nakon Đurđice stigao je Rajko, potom Zec, i u tom smo sastavu prvi put nastupili na Splitskom festivalu, s pjesmom “Diridonda” koju nam je napisao Zdenko Runjić. Iste godine je Rajko napisao pjesmu “Sanjaj me”, koja se tako svidjela jednoj glazbenoj urednici s radija da ju je u svojoj emisiji pustila čak šest puta. Ona je zbog toga suspendirana, a mi smo imali prvi veliki hit - prisjeća se Colnago.
Sve ostalo je povijest: nema tko u nekoj fazi svojeg života nije slušao Fosile, kome neka njihova pjesma nije podsjetnik na važni trenutak... Čak ni promjena pjevačice nije naštetila njihovoj popularnosti: Đurđica se, naime, 1982. odlučila posvetiti obitelji i napustila bend, no Sanja Doležal, koja ju je odmah zamijenila, od prvog je dana uhvatila dobar ritam s dečkima. Tri godine poslije nenadano je preminuo Moka, a na njegovo mjesto sjeo je Nenad Šarić Brada, koji je ubrzo postao i Sanjin životni partner. Sve je bilo super do 1990., kad su Rajkovi poroci uzdrmali stabilnost benda.
- To je bolest - kaže Colnago. - A kako je bio bolestan, nije mogao normalno funkcionirati. Prema bendu se ponašao neodgovorno, stalno je radio probleme... Ukratko, bend se tada razišao, Sanja i Zec su krenuli u solo vode, a ja sam se primio nekih sasvim drugih poslova. Morao sam od nečega živjeti pa sam razne pjevače vozio na nastupe, prodavao sam posuđe, usisavače, sladoled… Nikada me nije bilo sram raditi već me jedino bilo strah neimaštine i gladi koju sam doživio nakon Drugog svjetskog rata - kaže Marinko, koji je rođen 1942. u zagrebačkoj Petrovoj bolnici, ali se nakon rata s roditeljima preselio u Zadar. Pomoć opustošenom gradu, prisjeća se, stizala je brodovima. Jednom je s jednog takvog broda ukrao vreću mrkve i donio ju doma, tata ga je namlatio kao vola u kupusu, ali mu nije rekao da je vrati.
Marinko Colnago odrastao je u kreativnoj obitelji: majka Zora, Ruskinja iz Petrograda, bila je balerina i koreografkinja, a otac Ferante Colnago, Talijan iz Splita, talentirani nogometaš, uspješni igrač Hajduka i jugoslavenski reprezentativac. Selili su se po cijeloj zemlji, a nakon što su se roditelji razveli, on je završio s mamom u Varaždinu. Ondje se, kaže, prvi put pošteno najeo jer je njihov stanodavac bio mesar, a uz njegova sina koji je svirao gitaru - naučio je prve akorde. Kad je njegov mladi učitelj otišao je u vojsku, krenuo je na privatne satove, s 15 godina je osnovao prvi bend, kojem se kao pjevačica jednom pridružila Ruža Pospiš Baldani - poslije operna diva svjetskog glasa.
- Očito sam se rodio s tim glazbenim genom. Moj djed Aleksandar Gerasimov svirao je violinu, a baka Marija violončelo na projekcijama nijemih filmova u današnjem kinu Europa. Djed je poslije bio snimatelj, fotograf i redatelj, a 1932. je konstruirao tonsku kameru kojom su snimljeni prvi hrvatski zvučni dokumentarci - govori Marinko koji je i za životnu suputnicu odabrao umjetnicu. Kad su se upoznali, njegova Nada bila je mlada glumica u Pionirskom kazalištu, a kad je ono preraslo u profesionalni teatar - ZKM - nastavila je raditi kao šaptačica.
Suprugu Nadicu, koja je bolovala od Alzheimerove demencije, posljednjih je godina svuda vodio
sa sobom jer se sam za nju brinuo
- Da je živa, danas bismo slavili 54 godine braka. No oduzela mi ju je opaka bolest, Alzheimerova demencija, i to puno prije nego što je lanjskog lipnja preminula od posljedica pada i operacije kuka. Od Alzheimera je bolovala više od šest godina. U početku nisam bio svjestan što se događa: Nadica bi zaboravila o čemu smo pričali samo nekoliko sati ranije, a ja sam mislio da me zafrkava. Potom sam primijetio da jela koja kuha nemaju isti okus kao prije jer bi zaboravila staviti neki začin ili namirnicu. Nekako sam slutio što se događa, a onda sam nakon nekoliko mjeseci i od liječnika čuo dijagnozu - prisjeća se Marinko Colnago, koji unatoč preporukama stručnjaka, nije želio suprugu smjestiti u instituciju specijaliziranu za takve bolesnike. A nije mu bilo lako brinuti se za ženu koja je postajala sve manje samostalna. Kako se bojao ostaviti je samu i na trenutak, vodio ju je posvuda sa sobom - i na probe benda, i na koncerte. Fosili su se, naime, u međuvremenu ponovno okupili: od 2005. do 2014. nastupali su s Rajkom Dujmićem, a poslije samo kao Sanja, Zec i Marinko.
Colnago sa suprugom Nadom i sinom Olegom
- Moja je Nada meni posvetila život, uložila veliki trud da na toj ludoj estradi ja ostanem normalan. Tako da nisam imao nikakve dileme trebam li u toj bolesti biti uz nju: ja to nisam morao, ja sam to želio! I o njoj se cijelo vrijeme, čak i kad je postalo stvarno teško, brinuo potpuno sam: presvlačio je, prao, hranio... Svaki put kad bi se ona po noći probudila, i ja sam bio na nogama. No unatoč mojoj posvećenosti, dogodio se jedan incident: prije četiri godine imao sam infarkt, a Nada je tijekom mog boravka u bolnici - odlutala. Molio sam sina da ju pripazi, no on se uz četvero djece nije stigao baviti mamom - priča Marinko Colnago, dodajući kako razumije da generacija kojoj pripada njegov sin Oleg, također glazbenik, ima druge životne prioritete. No, njemu nije žao ni sekunde koje je “žrtvovao” za svoju Nadu, i sve bi - da može - ponovio.
Kad je 11. lipnja 2018. umrla njegova Nadica, Colnago se zadnji put čuo s Rajkom Dujmićem. - Nazvao me i izrazio sućut - kaže. - Hvala mu na tome, ali mislim da je to nakon svega vrlo licemjerno. On nam je iz inata, jer smo od njega tražili da potpiše ugovor kako će na nastupe dolaziti trijezan i pribran, zabranio da nastupamo kao Novi fosili. Zato smo mi ovaj obljetnički koncert nazvali Priča o Novim fosilima. Taj je bend meni uvijek bio utočište, netko tko te neće nikada iznevjeriti, tko je uvijek tu uz tebe. I zato sam tužan što je Rajko sve to uništio i što neće biti s nama. No još sam tužniji što Moka, Đurđica i Brada nisu s nama dočekali obljetnicu.
Marinko, Sanja i Zec danas nastupaju kao trio