Kako je nastala smotana žirafica Suli koja pokušava naći svoje mjesto pod suncem, je li joj njezina osmogodišnjakinja najveća kritičarka i drži li se njezin suprug, spisatelj i kolumnist Bruno Šimleša, savjeta koje sam propovijeda otkrila nam je Maja Šimleša u intervjuu.
"Suli u avanturi – prijateljstvo" vaša je prva slikovnica. Odakle inspiracija za nju?
Suli je u svom prvotnom obliku nastala prije 6 godina, kao zabava u dugačkim vožnjama do jaslica. Kad imate dijete koje sve voli više od spavanja, mašta postaje vaš najbolji prijatelj. U tim je jutarnjim gužvama nastalo mnogo priča inspirirano raznoraznim dječjim izazovima odrastanja, a Suli je postala najomiljeniji lik i najdraža zabava još dugo nakon jaslica. Kako je Anabela rasla, tako su i izazovi postajali zahtjevniji, kako u vrtiću, tako i u školi. Djeca se vrlo rano počinju susretati s ruganjem, neprihvaćanjem različitosti i potrebom da budu dio društva. To je dio odrastanja, a na nama je da ih ohrabrujemo i naučimo kako da se lakše nose s tim. Zato je Suli izrasla u tako dragu i otvorenu, ali ponekad naivnu i smotanu žiraficu koja pokušava naći svoje mjesto pod suncem u toj "životinjskoj džungli".
Maja Šimleša na predstavljanju slikovnice
Što vaša kći Anabela kaže na priču. Koje su njezine najdraže priče i likovi?
Njezina Suli stoji na prozorskoj daskici iznad kreveta, našla joj je posebno mjesto. I svako toliko uzdahne i kaže kako ne može vjerovati da je njezina Suli sada i u pravoj, pravcatoj slikovnici! Kad sam joj prvi put pročitala priču, nije bila oštrog jezika. Tada joj nisam spomenula da bih je htjela objaviti, ali je ona ničim izazvana rekla: "Znaš, dobro si to napisala. Da napraviš knjigu od nje kao tata, ja bih ti je kupila". Što se ostalih priča tiče, kuća nam je puna slikovnica, a sada već i knjige dobivaju prve redove na policama. Najdraži pisci su joj Sanja Polak i David Walliams, a meni je najdraže što su joj knjige visoko na ljestvici omiljenih zabava.
Što je bilo najteže u realiziranju slikovnice? Što mislite da je najvažnije kada se radi o pričama za djecu?
Kada sam pisala Suli, željela sam stvoriti tekst koji će istovremeno biti lagan za čitanje, duhovit i tečan, ali ne i prejednostavan. Htjela sam i da nosi snažnu poruku, ali u vrckavom i neopterećujućem obliku. I mislim da je to važno za slikovnice – pronaći način da ono što nosi samu priču, poruka ili ideja, nježno i prirodno sklizne u dječja srca. Nakon što sam ispisala tekst, palicu sam morala prepustiti nekom drugom kako bi slikovnica uistinu i zaživjela. To nije bilo lako jer je Suli živjela u mojoj glavi 6 godina i točno sam znala kako želim da izgleda. No, ja ne znam crtati, ne znam ništa ni o uređivanju ni dizajnu i zapravo sam presretna što sam bila dio tima koji mi je cijelu priču olakšao. Dogodio se sjajan spoj između Profilove urednice Jelene Bevandić, ilustratora Svena Nemeta koji me oduševio svojom vizijom Sulinog svijeta i mene koja sam se uspjela otvoriti njihovim idejama i sugestijama. A za konačno oblikovanje zaslužan je čitav Profilov tim i neizmjerno im hvala na tome.
Jeste li oduvijek voljeli maštati, voljeli taj imaginarni svijet priča? Postoje li neki elementi u priči koje ste izvukli iz svojeg djetinjstva?
Oduvijek sam obožavala priče i knjige, a raznorazne scenarije smišljala sam i sama, no nikad ih nisam zapisivala. Zadovoljavala sam se igranjem igrokaza prema vlastitim pričama ili pripovijedanjem drugima. Suprug mi se još i danas smije kad mu ispričam neki svoj san, pitajući se kako sam uspjela sve to povezati u jednu priču. No, inspiracija za Suli nije bilo moje, već Anabelino djetinjstvo i naših tisuću svakodnevnih pitanja – kako bez muke kapati nos, kako joj pokazati da postoje i druge boje osim ružičaste, kako joj objasniti da su njezine nožice, trbuščić ili lice baš onakvi kakvi trebaju biti, bez obzira na to što netko drugi kaže.
Imate li planove za nastavak priča o Suli? Ili je možda neki novi lik u planu?
Prijateljstvo je tek prva Sulina avantura. Druga je već u pripremi; priču sam osmislila, kao i glavnu ideju i poruku, a trenutno sam u potrazi za njezinim novim prijateljima s kojima će krenuti na veliko putovanje. Suli je jedan od likova u našoj obiteljskoj riznici priča, a tko zna, možda u budućnosti i drugi zažive u slikovnicama.
Maja i Bruno Šimleša na promociji slikovnice s voditeljicom i glumicom Doris Pinčić Rogoznica
Što ste željeli biti kao djevojčica? Kako vas je život na kraju odveo u svijet prevoditeljstva?
Ne sjećam se svega što sam željela biti kao djevojčica, vjerojatno sam svaki mjesec mijenjala "zanimanja iz snova". A prevođenje se dogodilo sasvim neplanirano i skoro pa slučajno. Nekoliko sam godina radila kao profesorica talijanskog jezika i jedan dan ukazala se prilika da prevodim na javnom predavanju u Europskom domu. Iako to nikad prije nisam radila, s nevjerojatnom sam lakoćom prihvatila zadatak. Sada kada razmišljam, učinila sam to jer nisam imala pojma što me čeka niti sam u bilo kojem trenutku pomislila da ja to ne znam raditi. Nisam ni znala da ljudi završavaju fakultete za konferencijske prevoditelje i da je to jedna posebna vještina. Istina, malo sam se uplašila kada sam shvatila da je u Europski dom, osim samih talijanskih gostiju, došlo i oko 200-tinjak gledatelja te novinari i televizija. No, tada je već bilo kasno za odustajanje. Kasnije su mi rekli da sam zvučala kao profesionalac, a ja sam se u svemu tome izvrsno osjećala. Nedugo nakon toga odlučila sam upisati poslijediplomski specijalistički studij na kojem sam zapravo shvatila koliko je to zahtjevno, ali i uzbudljivo zanimanje.
Kako Vam izgleda radni dan u Bruxellesu? Koliko vremena provedete u Zagrebu, a koliko tamo?
Počela sam putovati na posao prije otprilike četiri godine, otkad je Hrvatska postala članica EU. No od samog početka sam odlučila više boraviti u Zagrebu, nego u Bruxellesu ili Strasbourgu. Mjesečno provedem od 5 do 10 dana izvan Hrvatske, koji su često rascjepkani, tako da je putovanje postalo rutina. Šalili smo se kako Anabela, dok se u školi razgovara kako roditelji putuju na posao, komotno može reći da njezina mama ide avionom u ured. Briselski dani ispunjeni su sastancima, a između sastanaka su pripreme i učenje jer nas šalju na najrazličitije moguće teme – od zrakoplovstva preko kaznenog prava do fitosanitarne zaštite. Uza sve to ostaje mi i vremena za neke stvari koje kod kuće rjeđe stignem raditi - čitanje ili gledanje filmova, jer imam 24 sata samo za sebe.
S obzirom na to da često putujete zbog posla, kakav odmor volite? Volite li i dalje potegnuti negdje izvan Hrvatske?
O, da! Trudimo se jednom godišnje otići na neko dalje putovanje, samo suprug i ja. Oboje smo strastveni putnici koji obožavaju i putovanja s ruksacima na leđima, trekkinge, hikinge i otvorene poglede, ali istovremeno uživaju i u otkrivanju gradova i novih energija. Obožavam i naše morske, a povremeno i snježne avanture s Anabelom, a krajem iduće godine planiramo jedno daleko putovanje, prvi put svi troje u paketu. No, moram priznati da će mi ove zime itekako pasati što smo odlučili čitave praznike provesti u Zagrebu.
Ove godine proslavili ste 10 godina braka sa suprugom Brunom Šimlešom koji je, između ostalog, poznat po knjigama "Ljubavologija" i "Škola života" . Ima li vaša slikovnica neke poveznice s njegovim knjigama i savjetima?
Iako Suli nije pročitala nijednu njegovu knjigu, čini se da joj jedna od Bruninih meni najljepših ideja poprilično dobro sjeda. I to bolje nego meni! Ona nekako čisto i prirodno voli sebe, svoje duge noge i vrat i tu demode smeđu boju krzna i zbunjuje je što nitko drugi oko nje ne vidi njezinu ljepotu. Ali te tuđe, ružne riječi nisu je pokolebale i Suli je našla svoj put k sreći.
Jeste li ga kad "uhvatili" da savjetuje nešto čega se niti sam ne drži? Slažete li se sa svim njegovim savjetima i kako se on nosi s vašim kritikama?
Zajedno smo već 15 godina i nikad ga nisam uhvatila u proturječju. A nije da se nisam trudila. Bruno zaista živi ono o čemu piše i najdosljednija je osoba koju poznajem. Toliko dosljedna da me time zna iživcirati, pogotovo onda kada ja nisam. Ne slažemo se uvijek oko svega niti mi on daje savjete poput onih o kojima piše, ali tijekom ovih zajedničkih godina gradili smo odnos u kojem se otvoreno hvalimo i kritiziramo. Bit ću iskrena i oštra ako mi se ne sviđa neki tekst ili način na koji je pristupio temi. A Bruno, makar ponekad i ne prihvati sugestiju, uvijek će me saslušati. Ja nekoć nisam bila takva i nije mi bilo lako ni čuti, a ni izreći kritiku. Ponekad nije ni danas, ali bez toga naša veza ne bi opstala.
Na promociji Suli u avanturi-prijateljstvo sa suprugom Brunom Šimlešom