Osim što je uživao u utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva, promoviranju novog albuma “Sada” i pripremama za veliki koncert na zagrebačkoj Šalati, Massimo Savić (56) je ovo ljeto proveo dane i dane za stolom crtajući svoju prvu modnu kolekciju. Limitirana linija za Di Caprio ujedno je kruna 15-godišnje suradnje glazbenika osebujnog modnog stila s varaždinskom tekstilnom kućom Varteks, koja u studenome slavi 100. rođendan.
- Prije šest-sedam godina bavili smo se tom idejom, ali nas je u realizaciji omela svjetska recesija - govori Massimo. - Već tada sam puno toga osmislio, ali to sad više nema smisla, pa sam morao crtati nove modele, na suvremen način, u 3D varijanti. Riječ je o muškim i ženskim kreacijama, malo pomaknutim, ali vrlo nosivim, od različitih materijala, a kako ipak nisam te struke, surađivao sam s Varteksovim dizajnericama Evelin Zaplatić i Renatom Kuhar Krsnik. Posebno mi je drago što prolazi trend niskog struka i što ponovo u modu dolaze “gatsby” hlače širokih nogavica, kakve su nosili Humphrey Bogart i David Bowie.
Tko je bio najzaslužniji za formiranje vašeg modnog ukusa? - Moj djed, koji je živio u Italiji. On me odmalena naučio raspoznavati materijale pa sam točno znao što će se dogoditi s kojim odijelom budem li ga nosio pola godine. On je, pak, sve to naučio od mog pradjeda, veleposjednika i trgovca tekstilom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Kad god bi nam dolazio u posjet, donosio bi mi odijelca Issimo, talijanske tvrtke specijalizirane za dječja odijela. Sjećam se da mi je za krizmu poslao jedno od škotskog tvida.
Massimo Savić 2004.godine
Massimo Savić 2008.godine
Massimo Savić 2004.godine
Massimo Savić 2008.godine
Jeste li odijelca nosili i u školu? - Prvi dan sam došao u školu u talijanskim cipelicama, dokoljenicama, hlačama do koljena, bijeloj košulji, uz koju sam nosio leptir-mašnu, a mama mi je dobrano zalizala kosu. Dugo me je tako lickala, ali imao sam sreću da mi je najbolji prijatelj bio i najjači u generaciji pa me druga djeca nisu smjela zadirkivati.
Kad ste se prvi put oteli maminoj modnoj kontroli? - Kad se pojavio punk. Shvatio sam ga kao apsolutnu slobodu u odijevanju. Odjednom sam mogao nositi poderane traperice, koje bih inače bacio, kao i majice kratkih rukava na košulje dugih rukava. No ta je faza kratko trajala, do dolaska u Zagreb. Vrlo brzo sam u Zagrebu upoznao fotografa Marija Krištofića i grafičku dizajnericu Sanju Bachrach, od kojih sam jako puno naučio. Praktički sam neko vrijeme živio kod njih u Dubravi. Puno smo se družili, imali su gomilu knjiga o modi, dizajnu, arhitekturi i fotografiji. Bio sam kao tabula rasa koja upija sve to znanje i stvara si podlogu za tematiku koja me zanimala. Na tome sam im jako zahvalan.
Tko su vam u to vrijeme bili modni uzori? - David Bowie, Talking Heads, grupa Who i Bryan Ferry. Svojedobno sam od svoje asistentice Martine dobio fantastičnu knjigu s izložbe u Berlinu o svim važnijim odijelima Davida Bowieja. I ja čuvam najznačajnija Di Caprio odijela šivana za mene i nadam se da ćemo jednog dana napraviti zgodnu izložbu.
Massimo Savić sa suprugom Eni
Kako ste dolazili do stvari? - U Zagrebu u to vrijeme nije bilo dućana gdje sam mogao nabaviti ono što mi se sviđalo i uglavnom sam stvari dobivao. Znao sam u vrijeme “no vog vala” nekoj gospođi okopati vrt pa bi mi ona otvorila ormar pokojnog supruga i rekla neka uzmem što god mi se sviđa. Jedan takav prastari sa ko prekrojio sam u blejzerčić koji sam nosio u spotu za pjesmu “Sjaj u tami”. A hlače kakve je nosio David Bo wie poslao mi je iz Cardiffa jedan novinar s kojim sam se nekoliko sati družio u Zagrebu. Našao ih je u nekom second hand dućanu.
Jeste li i vi zalazili u takve dućane?
- Kad sam bio mlađi, radije sam stajao ispred nekog Versaceovog butika i brojio novčiće za košulju koju sam ugledao u izlogu. Za nju bih još i imao dovoljno, ali onda sam razmislio i uvidio da je nemam uz što nositi. Davno sam shvatio da ne možeš voziti BMW ako nemaš novca i za rezervne gume. Sada je, pak, potpuno drukčije. Nove me stvari pomalo i nerviraju, a jako volim otići u jedan second hand shop u talijanskom Legnanu. U njemu se nađu doista fantastične isključivo brendirane stvari, malo nošene, pa i još zapakirane. Primjerice, smoking Toma Forda tamo možete dobiti za 300 eura.
Fetiš su vam i naočale?
- Najdraže su mi jedne Ghetaldusove s potpisom Claire Goldsmith, čiji je djed izrađivao modele za britansku kraljevsku obitelj. Imam jako puno naočala, za svaku potrebu - za čitanje, gledanja televizije, sunčane, s dioptrijom - ali često ih gubim ili sjednem na njih. Tako sam zamalo uništio jedne Police nalik na Ray Ban iz pedesetih godina. Kupio sam ih u Crnoj Gori i sjeo na njih u kombiju. Toliko su mi bile drage da sam ih na sve načine pokušao popraviti. Nekoliko dana sam se mučio, koristio set za preciznu mehaniku koji imam za gitare i na kraju uspio.
Lepeze su također vaš zaštitni znak?
- Ljeto me uništava zbog vrućina pa mi lepeza nije modni dodatak, već mi treba da se rashladim. Moji obožavatelji to znaju pa mi ih ostavljaju na pozornici nakon koncerta i već imam zavidnu kolekciju. Najljepša mi je crno-smeđa koju mi je iz Pariza donio jedan prijatelj s potpisom Vere Pilo.
Koji vam je omiljeni modni dodatak?
- Volim satove, imam lijepu zbirku, ali to ni su skupi modeli. Vrlo rado nosim i pašmine. Nažalost, dvije najljepše sam izgubio jer imam običaj sjesti u auto, skinuti ih i staviti u krilo dok vozim, pa kad izađem iz auta, samo skliznu na cestu. Dobro se osjećam i u kapama i šeširima. Jedino ne nosim nakit. Faza narukvica kratko je trajala, a od nakita sam odustao kad sam izgubio predivan zlatni lančić s križićem, koji sam dobio od djeda. Jednom me je na kupanju opekla meduza i da je skinem sa sebe žustro sam mahnuo rukom i valjda sam zakačio i lančić. Godinama sam ronio na tom mjestu u nadi da ću ga naći, ali propao je u pijesak.
Gdje držite sve te stvari?
- Djevojačku sobu naše kćeri Mirne sasvim smo zatrpali odjećom jer imam na stotine odijela. Sva sreća da smo od Di Caprija dobili i jako čvrste štendere na kojima vise odijela, čak i nekoliko na istoj vješalici. Već sam odradio poklanjanje susjedima i dečkima iz benda, a uskoro ću im opet puno toga dati. Sve su to vrhunska odijela koja su mi u Varteksu šivali za razne prigode. Ako to ne učinim, ugušit će nas odjeća. Čim se vratimo s odmora, izlazimo iz stana zbog renoviranja, a dobit ćemo i garderobu u kojoj ću ostaviti samo one stvari koje mi doista nešto znače i koje ću jednog dana pokazati na izložbi.
Čini li odijelo čovjeka?
- Ne, nego čovjek čini odijelo. Ako se u vrhunskom odijelu netko ne osjeća dobro, to odijelo nećete ni primijetiti. Netko drugi će možda i u manje skupom odijelu izgledati vrhunski ako ga zna nositi i ako je to njegov stil.
Kao biste definirali stil?
- Stil ne možete naučiti: ili ga imate ili ga ne mate. Prema meni je stil kad staneš pred ogledalo i odlučno i zadovoljno kažeš: “Takav ću izići na ulicu”. Ja sam zapravo vrlo klasičan i puno manje modno pomaknut nego što bi ljudi pomislili, ali sve, nekako, radim drukčije. Ponekad samo ne zakopčam manžete na košulji ili pustim da mi neki dugi rukav sklizne niz ruku. Volim i kombinirati pa i ako sam u istoj odjeći, kad me sretnete na ulici, činit će vam se da sam uvijek u nečemu drugom.