Legenda domaće glazbene scene, Oliver Dragojević, jutros je preminuo u 5 sati u splitskoj bolnici, godinu dana nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća.
"Da nisam pjevač, ne znam što bih radio jer nemam talent ni za što drugo" jednom je prilikom izjavio Oliver Dragojević, bez čijih se ljubavnih serenada i posebnog glasa danas ne može ni zamisliti hrvatska glazba. Krajem kolovoza prošle godine, omiljeni pjevač, u čiju se impresivnu karijeru mogu ubrojiti nastupi u najvećim svjetskim dvoranama, suočio se s liječničkom dijagnozom te hrabro započeo borbu sa zloćudnom bolešću.
Zbog karcinoma pluća bio je podvrgnut kemoterapiji, a četvrti ciklus toliko je oslabio njegov organizam da je morao odustati od rasprodanih slavljeničkih koncerata u splitskoj Areni koji su se trebali održati krajem prošle godine. "Velika je čast kad ljudi toliko godina prate i ponovo dolaze na koncert di znaju šta će čut", izjavio je glazbenik, koji nije klonuo duhom tijekom liječenja: svakodnevno je u splitskom domu vježbao sviranje i pjevanje, čak i u periodu kad je privremeno ostao bez sluha.
Najveća podrška u teškim danima bili su mu supruga Vesna (65), sinovi Dino (42) i tri godine mlađi blizanci Damir i Davor te petero unučadi. Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine, a od malih nogu znao je da se želi baviti pjevanjem. Zato je u Splitu pohađao glazbenu školu, a osim klavira - za kojim je najčešće sjedio na svojim koncertima, naučio je svirati i usnu harmoniku, klarinet i bas gitaru. Ipak, njegov najjači instrument bio je božanstveni glas.
Mladić s hrapavim glasom publici se predstavio 1967. godine na Splitskom festivalu na kojem je izveo pjesmu Picaferaj koju je napisao Zdenko Runjić. Tad nije polučio neki uspjeh, ali se na istu pozornicu vratio sedam godina kasnije s pjesmom Ča će mi Copacabana i osvojio prvu nagradu publike.
Već je na idućem izdanju Splitskog festivala, 1975. godine, otpjevao jedan od svojih najvećih hitova Galeb i ja, a hrvatska scena dobila je najsjajniju zvijezdu u obliku mlađahnog Dalmatinca čiji je pogled bio skriven iza debelih stakala dioptrijskih naočala.
Oliverov poseban, hrapav glas savršeno je pristajao uz pjesme splitskog skladatelja Zdenka Runjića, poput Molitve za Magdalenu, koja i danas slovi za jednu od najljepših hrvatskih serenada.
Uslijedili su hitovi Skalinada, Oprosti mi pape, Vjeruj u ljubav, Nadalina, Anđele moj, Imala je lijepu rupicu na bradi, Stine, Što to bješe ljubav, Lijepa bez duše, Dva put sam umra, Morski vuk, Pismo moja, Trag u beskraju, koje je struka nagrađivala, a publika u glas pjevala na rasprodanim koncertima u pulskoj Areni te Spaladium Areni.
Olivera su cijenili i voljeli i njegove kolege - povodom okruglog rođendana, poruku podrške 'morskom vuku' poslali su Toni Cetinski, Meri Cetinić, Severina, Marko Tolja, Saša Lozar... Legenda domaće glazbene scene s jednim je od svojih bliskih prijatelja, Zlatanom Stipišićem Gibonnijem, često dijelio pozornicu, ali i uspjehe.
Upravo je Gibonni autor najpoznatije Oliverove pjesme Cesarica, za koju je 1994. godine osvojio svog prvog Porina. I posljednju nagradu Porin osvojio je sa svojim prijateljem - njihov album Familija nagrađen je kao najbolji zajednički album 2016. godine.
Kruna njegove 50 godina duge karijere, koja je protekla bez ijedne mrlje, bili su nastupi u pet najvećih svjetskih dvorana. U posljednjih 10 godina, nastupio je, naime, u pariškoj Olympiji, u njujorškom Carnegie Hallu, u londonskom Royal Albert Hallu, u operi u Sydneyju te bečkom Konzerthausu.
Nada i dječački duh nisu ga napuštali ni tijekom najtežih dana, a publiku je uveseljavao do posljednjeg daha. "Svom frizeru iz Vele Luke rekao sam da mi je dosadila stara frizura. I da hoću novu. Pa evo je" - rekao je sredinom listopada, tijekom svog posljednjeg nastupa u splitskom HNK-u, na kojem je otkrio obrijanu glavu.
Njegove balade živjet će zauvijek i nastaviti inspirirati nove generacije hrvatskih glazbenika, jer upravo zbog njih smo ga toliko i voljeli...