Ahilova peta ljevorukog španjolskog teniskog asa Rafaela Nadala (36) njegovo je lijevo stopalo degenerirano Müller-Weissovim sindromom. Oboljelima od te rijetke, genski uvjetovane bolesti kosti stopala odumiru zbog nedovoljne prokrvljenosti, a taj proces izaziva jake bolove. Premda od kraja 2005. nijedan meč nije odigrao bez bolova, Nadal je ipak postao jedan od najboljih igrača u povijesti bijelog sporta.
Početkom lipnja potvrdio je da pobjeđuje i kad ga tijelo izdaje. U finalu Roland Garrosa savladao je 13 godina mlađeg norveškog tenisača Caspera Ruuda. Dva je tjedna izlazio na teren pod injekcijama protiv bolova, lice mu je stalno bilo u grču, ali je na kraju u ruci ponovno držao veliki srebrni pehar, a u teniskim su analima pod njegovim imenom upisana dva nova, teško oboriva rekorda: 14. pobjeda na Roland Garrosu i 22. osvojeni Grand Slam.
U povijesti muškog tenisa Nadal je prvi nanizao toliko Grand Slamova - trenutačno ih ima dva više od svojih najvećih rivala Novaka Đokovića i Rogera Federera. Unatoč sve većim problemima s Müller-Weissovim sindromom, zbog čega konstantno guta protuupalne lijekove i prima injekcije, Rafa se još ne namjerava povući u invalidsku mirovinu.
"Ne znam što se može dogoditi u budućnosti, ali nastavit ću se boriti kako bih i dalje igrao", rekao je nakon meča s Ruudom.
"I dalje ću pokušavati pronaći rješenje za ono što mi se događa u stopalu. Neću moći igrati na ovakvoj razini ako ne nađemo rješenje. Ne želim se ponovno dovoditi u poziciju da igram pod anesteticima. Ako mi tijelo to dopusti, doći ću i na Wimbledon, to je turnir koji ne želim propustiti."
U vrijeme kad sve više mladih vrhunskih sportaša odustaje od natjecanja kako bi sačuvali fizičko i mentalno zdravlje, Nadalova herojska borba s vlastitim tjelesnim ograničenjima djeluje pomalo arhaično, no upravo ga je ta spartanska karakterna osobina dovela u vrh profesionalnog tenisa.
Reketa se prihvatio već s četiri godine u rodnom Manacoru, trećem po veličini gradu na najvećem balearskom otoku Mallorci. U svijet tenisa uvodio ga je stric Toni Nadal, dugo godina Rafin glavni trener.
Otac Sebastián, poduzetnik, majka Ana María Parera, pet godina mlađa sestra Maribel te stričevi Toni i Miguel Ángel jezgro su čvrsto povezane otočne obitelji koja je iznjedrila teniskog velikana Rafaela Nadala, u djetinjstvu prilično nespretnog, nesigurnog i bojažljivog dječaka. Kad bi grmjelo i sijevalo, skrivao bi se pod poplun, prisjeća se njegova mati, i nikad nije volio spavati u potpunom mraku. Pa ni danas. Bio je i lakovjerno dijete: sve do 9. godine vjerovao je da njegov stric Toni može prizvati kišu i, kad to poželi, postati nevidljiv.
Do 10. godine Rafa je paralelno trenirao nogomet i tenis, a loptu je više volio udarati nogom nego reketom. Bio je najbolji strijelac u svojoj klinačkoj momčadi, što se od njega donekle i očekivalo. Nogometni je uzor imao u obitelji - strica Miguela Ángela Nadala - prvotimca Barcelone, koji je u karijeri odigrao 62 utakmice za španjolsku reprezentaciju i na Mallorci su ga slavili kao narodnog heroja. Drugi sportaš u obitelji, stric Toni, po završetku neuspješne profesionalne teniske karijere postao je trener u lokalnom teniskom klubu, gdje je trenirao i svojeg nećaka, prema kojem je bio mnogo stroži nego prema ostaloj djeci.
"Tražio je puno od mene, jako me pritiskao. Koristio bi grube riječi, vikao, plašio me, osobito kad smo bili sami. Kad bih došao na trening i vidio da nema druge djece, osjetio bih grč u želucu. Najčešće sam ja nakon treninga morao čistiti pod i skupljati loptice. Ponekad bih se s treninga vratio kući plačući. Prevario bi se svatko tko je očekivao da će me rođeni stric favorizirati, no duboko u sebi znao sam da mi želi najbolje. Da, ponekad je pretjerivao, ali je to ispalo dobro za mene."
Toni je nećaku uvijek naglašavao koliko je važno biti izdržljiv. Izdrži, govorio mu je, otrpi sve što ti se ispriječi na putu, nauči prevladati slabost i bol, tjeraj se do točke loma, ali nikad ne poklekni. Ako to ne naučiš, nikad nećeš uspjeti kao elitni sportaš. Rafael Nadal dobro je naučio tu lekciju.
Bilo mu je sedam godina kad se počeo natjecati i uživati u slatkom okusu pobjeda. Kao osmogodišnjak osvojio je šampionat Balearskog otočja u kategoriji do 12 godina, što i danas smatra jednim od najvećih uspjeha u karijeri. Pehar s tog natjecanja čuva zajedno s trofejima što ih je osvojio na ATP turnirima. S 13 godina definitivno je shvatio i prihvatio da mu budućnost leži u tenisu. Ni slutio tada nije da dolazi vrijeme kad će se u svakom meču morati boriti s dva protivnika - igračem na suprotnom kraju mreže i vlastitim izdajničkim lijevim stopalom.
S nepunih 16 godina Nadal je zabilježio prvu pobjedu na ATP turniru protiv 10 godina starijeg Ramóna Delgada. ATP ga je 2003. proglasio novakom godine, a 2004. napuknula mu je koščica u lijevom stopalu i morao se na nekoliko mjeseci povući iz natjecanja.
"Tada sam prvi put shvatio koliko brzo prolazi vrijeme profesionalnih sportaša i da svaku šansu za pobjedu moram iskoristiti kao da mi je posljednja."
Nadalova je karijera 2005. uzletjela poput rakete. Te je godine ukupno osvojio 11 turnira, uključujući i prvu pobjedu na Roland Garrosu, te izbio na 2. mjesto ATP liste. Ujedno se i trajno zaljubio u 17-godišnju Maríju Franciscu Perello, svoju sugrađanku iz Manacora, koja je također trenirala tenis. Bilo mu je 19 godina i bio je željan novih, još većih uspjeha, no poslije jednog meča protiv Ljubičića ponovno ga je prizemljila bol u lijevom stopalu. Pravu dijagnozu postavio mu je specijalist u Madridu.
"Prognoza je bila toliko crna da sam pao u najdublji očaj. Liječnik je rekao da se možda više nikad neću moći natjecati u profesionalnom tenisu. U dobi od 19 godina prijetilo mi je povlačenje iz sporta u koji sam uložio sve svoje snove. Slomio sam se i počeo plakati, cijela moja obitelj zajedno sa mnom."
Tek kad su se dobro isplakali, Nadalovi su smogli snage saslušati liječnikov savjet kako ublažiti simptome Müller-Weissova sindroma. Operacija nije dolazila u obzir; preostala rješenja bila su specijalni ulošci za obuću, fizikalne terapije, protuupalni lijekovi i anestetici.
Obogaljeni Rafa stisnuo je zube i opet počeo trenirati. Na štakama bi se dovukao do terena, sjeo na stolac i satima udarao lopte. Sponzor Nike opskrbio ga je specijalno prilagođenom sportskom obućom, koju je stalno trebalo iznova podešavati, no postupno je opet stao na noge. Nakon četiri mjeseca izbivanja vratio se u veljači 2006. na turnire.
Pogledao je teniskoj smrti u oči i to ga je mentalno ojačalo, a tenis je sport u kojem um caruje nad sirovom snagom, gdje pobjeđuje onaj koji može pobijediti samoga sebe. Otkrio je da ga noga na natjecanjima boli manje nego na treninzima, jer kad se mentalno fokusira na igru, zaboravi na sve drugo, pa i na bol. Smanjio je broj i intenzitet treninga, ali je više radio na svom servisu i znatno ga poboljšao. Obrana i protunapad te borba za svaku loptu ostale su glavne odlike njegove igre.
Nadalu se 2008., iz trećeg pokušaja, ostvario san o osvajanju Wimbledona, najdragocjenijeg među Grand Slam turnirima: u dramatičnom finalu, nakon četiri sata i 48 minuta titanske borbe, pobijedio je Federera i preoteo mu poziciju prvog igrača svijeta.
"Najbolji meč koji sam vidio u životu", vikao je u kameru John McEnroe, koji je epski obračun Nadala i Federera komentirao za američku televiziju.
U tom emocijama nabijenom trenutku Nadal je zaplakao poput malog djeteta i potrčao u zagrljaj rodbini na tribinama. Sljedećeg dana svi su se vratili na Mallorcu. Novi kralj Wimbledona još je živio s roditeljima u Manacoru i ni centa od svojih zarada nije trošio bez njihova dopuštenja. Dugo si je priželjkivao lijep i skup sportski auto, što mu je otac odobrio tek nakon prvog trijumfa na Wimbledonu.
Stabilno obiteljsko okruženje bilo je glavni izvor iz kojeg je Nadal crpio snagu za svoje sportske podvige i zato ga je 2009. jako uzdrmala vijest da se njegovi roditelji razvode. Osjetilo se to na njegovoj igri, no prevladao je i tu otegotnu okolnost te u razdoblju koje jr slijedilo nastavio gomilati trofeje.
S 24 godine fenomen s Mallorce osvojio je sva četiri Grand Slama i ušao među teniske besmrtnike. Rafina djevojka María Francisca Perello, diplomirana poslovna administratorica, rijetko je uživo pratila njegove mečeve. Imala je svoj posao u jednoj osiguravajućoj kompaniji u Palma de Mallorci i nije ju privlačila ideja da sa slavnim dečkom putuje po svijetu.
"Čak i da mogu stalno s njim putovati, to ne bi bilo dobro ni za njega ni za mene", objasnila je jednom María Francisca.
"On na natjecanjima treba svoj prostor, a mene iscrpljuje sama pomisao da cijeli dan visim okolo i udovoljavam njegovim potrebama. To bi me ugušilo. Osim toga, i on bi se morao brinuti za mene… Ne. Kad bih ga svuda pratila, mislim da bismo se prestali slagati."
Rafael Nadal i María Francisca Perello vjenčali su se u listopadu 2019. na svom otoku Mallorci, u slavnoj vili La Fortaleza, jednoj od najskupljih u Španjolskoj. Svadbu su proslavili s 350 uzvanika, među kojima je bio i njihov omiljeni glumac Hugh Laurie. Supružnici žive u lijepoj kući od 1000 četvornih metara na obali zaljeva Porto Cristo, nedaleko od Manacora.
Rafa je posjed s tom kućom kupio 2013. za četiri milijuna eura i potrošio barem još toliko preuređujući ga prema svojim potrebama. Tu ima sve što mu je nužno za trening, jer da bi ostao u natjecateljskoj formi, mora vježbati i kad je kod kuće. Odmah nakon pobjede na ovogodišnjem Roland Garrosu počeo je s novom metodom borbe protiv svog najtežeg protivnika - vlastitog lijevog stopala.
Tretman pulsnom radiofrekvencijom (PRF) obavlja u klinici u Barceloni, a cilj je umrtviti živce u bolnom području. PRF terapija trebala bi imati sličan, ali dugotrajniji učinak, kakav su imale injekcije koje je primao tijekom dosadašnjih nastupa. Ako njegov novi krug patnje i žrtvovanja urodi plodom, od neslomljivog Rafaela Nadala možemo očekivati još sportskih čuda, možda već i na ovogodišnjem Wimbledonu, koji počinje 27. lipnja.