Smatrate li se najstrožim članom žirija showa “Tri, dva, jedan – kuhaj!”?
Ne smatram da sam uvijek ja najstroži član žirija, ali moram malo strože reagirati kad vidim nepravilnosti kod kuhanja i u obnašanju prema namirnicama i kuharskoj aparaturi.
Što vas može najviše iznervirati od kandidata?
Zapravo me najviše naljuti učestalo ukazivanje na jedne te iste greške. Kad nekoliko puta ponovim što ne treba činiti, a natjecatelji to nastavljaju raditi. Mogu i tri put ponoviti, ali četvrti sam već malo ljut. Pogotovo kada im lijepo objasnim i pokažem kako se reže povrće, na trakice, kockice… Ali, oni su toliko uzbuđeni da zaborave na moje savjete u tri epizode zaredom, nego razmišljaju kako će meso servirati na tanjuru, na koji način ga razrezati. A ne obrate pažnju na povrće, pa onda dijelovi povrća nisu jednake veličine. Eto, zato sam četvrti put – ljut!
Jeste li se ponekad suzdržali od “(pre)zločestih” komentara ili ste uvijek maksimalno iskreni prema natjecateljima?
Stvarno se trudim biti iskren u komentarima. Ponekad i zaboravim kazati sve negativnosti tijekom kušanja i ocjenjivanja jela, pa je zato dobro što su u žiriju još dvije stručne osobe i jedan drugog možemo nadopuniti u komentarima.
Gledateljima ste posebno prirasli srcu, što mislite zbog čega?
Gledatelji su me prihvatili onakvog kakav jesam. Vjerujem da sam gledateljima showa simpatičan zato što se ne prenavljam, ne glumim. Vjerojatno to gledateljima odgovara jer im je dosta 'glumaca' na televiziji koji traže pet minuta slave. Vele mi da sam čovjek iz naroda, pa možda i u tome leži razlog zbog čega sam im simpatičan... Naravno, ima gledatelja kojima nisam 'legao' i to poštujem.
Tko vam je najveći kritičar obitelji? Prate li vas na televiziji?
Moja obitelj je navikla da, kada snimam show „Tri, dva, jedan – kuhaj!“, mene po cijele dane nema kod kuće. Tada su malo razočarani i tužni, pogotovo moja djeca. No, ona su ujedno i najiskreniji kritičari. Kada pogledaju neku epizodu showa, znaju mi reći: tata, nemoj ovo više raditi ili ovo je bilo super! Djeca me ponekad znaju pošpotati, baš onako kako ja znam i natjecatelje showa.
Tko kuha u domu Špičekovih?
Moja supruga drži sva četiri kuta naše kuhinje. I djeca i ja volimo njezinu kuhinju. No, sada je moja kćer Paula već dovoljno odrasla da si znade sama skuhati ručak. Da roditelja nema kod kuće na duži period, ona će se pobrinuti za sebe i brata Ivana. Naravno, kada su neke velike zabave i druženja s velikim brojem gostiju, onda ja preuzimam kuhaču. Dogovorimo se, zapravo, tko će se brinuti za koji dio jelovnika. Ako želimo gostima ponuditi domaći kruh ili kolač, tada taj dio preuzme moja supruga Višnja. A ja ostalo: meso, povrće, salate…
Postoji li neko jelo koje supruga priprema bolje od vas?
Postoji, kako da ne! Višnja je također kuharica po struci i odlično priprema sve vrste jela. Ali, moram priznati, faširanci joj zbilja idu od ruke! Savršeno pogodi taj omjer mesa, začina i kruha, i tko god ih proba, traži od nje savjet.
Kod kojeg biste svog hrvatskog kulinarskog kolege najradije večerali?
Kod svojeg prijatelja Damira Bogunovića, koji zapravo i radi sa mnom. Izvrstan je kuhar. On zaista voli kuhati i eksperimentirati s namirnicama. A, kod njega se i najčešće družimo…
Jamie Oliver ili Gordon Ramsay? Zašto?
Niti jedan, niti drugi. Nemam ništa protiv obojice. Dapače, volim pogledati njihove emisije na televiziji. Ali, hrana koju pripremaju, u većini slučajeva, nije komplementarna našem podneblju. Nije to hrana na kojoj sam ja odrastao ili koja se jede na našoj obali.
Koje je najgore jelo koje ste ikada probali, ako govorimo o tradicionalnim jelima svjetskih (egzotičnih) kuhinja?
Nisam još kušao sve okuse hrvatske kuhinje. Kada to učinim, onda ću se orijentirati na svjetske kuhinje i uspoređivati ih… Ali, priznajem – najgore jelo sam probao upravo u prošloj sezoni showa „Tri, dva, jedan – kuhaj!“ koje je skuhao natjecatelj Tin Mlivić. Taj pokušaj spajanja svinjskih šnicli u čokoladi me se nimalo nije dojmio. Bilo je zaista odvratnog okusa! Stvarno postoji recept za to jelo, no njemu ispalo je katastrofalno!
Japanska ili kineska kuhinja?
Zanimljive su obje, ali više ih vole moja supruga i djeca.
Slavonska ili zagorska kuhinja?
Zagorska! Zato što sam odrastao na toj kuhinji i kulturi življenja. Ja sam nostalgičar kada je u pitanju Zagorje i život na selu. Ti okusi i mirisi me podsjećaju na djetinjstvo, kada su me bake i mama „bedinale“. Moram reći da sam bio dosta razmažen kao dijete: imao sam dvije bake i uvijek se nekaj finoga kuhalo. A i po selu, gdje god sam došao, uvijek su znali da Tomeku treba jesti dati. Šnitu dobre suhe šunke i domaćeg kruha. I danas pamtim prvog susjeda Rudeka u Jablanovcu, gdje sam rođen – radio je stvarno dobre, suhe kobase. Sjećam se, bio sam četvrti razred osnovne škole, sam kod kuće jer su deda i baka bili na njivi, a roditelji su radili. Ako bi slučajno on navratio, nas dvojica bismo se „trampali“. Volio je popiti dobrog vina, pa sam ja njemu dao malo djedovog domaćeg vina, a on meni svoj prezvuršt. Hrana mi se uvijek veže uz neke uspomene iz djetinjstva, života na selu s racama, picekima, kravama i pajcekima.
Jeste li ikada primili kritike na račun jela kojeg ste pripremili?
Naravno da jesam. Uvijek se mogu dogoditi greške. Ne postoji kuhar na svijetu koji u svojoj karijeri nije napravio barem nekoliko grešaka. No, bitno je da se ta greška dade ispraviti, odnosno da nisi nekoga otrovao.
Za koje ste poznate ličnosti pripremali jela?
Kuhao sam u zgradi Ujedinjenih naroda. Bilo je tamo jako puno ljudi, pa i Angelina Jolie. Kuhao sam i za naše predsjednike, ministre, ambasadore, estradu... Vjerujte, meni nije važno kuham li za poznatu osobu jer kuham jednako za sve svoj goste. Ne uzbuđuje me pretjerano kada mi kažu: Ej, kuhaš sad za ovu facu ili onu facu. Meni je uzbuđenje kad mi jelo uspije, za koga god kuhao.
Imate li još neku strast osim kulinarstva?
Imam, ali nemam vremena za to. Volim plivati i otići na ribičiju. Ribolov me zna smiriti. To me također podsjeti na djetinjstvo – svaka je subota i nedjelja bila provedena uz jezero i rijeku. Ali, nažalost, već šest godina nisam išao u ribičiju. Ovaj tempo života mi ne dopušta da sve tekuće poslove zaustavim i odem pecati. Mogao bih pecati po noći, ali kad ću onda spavati?
Volite li glazbu?
Svakako! Majka je i sestru i mene od djetinjstva učila da moramo znati pjevati i plesati. I stvarno je tako – gdje je muzika, tu su Špičeki! Na našim se zabavama uvijek pjeva i pleše, pogotovo uz živu glazbu.
Koji je najbolji koncert na kojem ste bili?
Uh, taj koncert je bio uistinu davno. Vjerojatno prije nekih 30-tak godina kad je u Jablanovcu gostovalo „Prljavo kazalište“. Bina je bila do društvenog doma, a dečki su žarili i palili pred seoskom ekipom. E, to je bio koncert za pamćenje! Ali, već desetak godina sigurno nisam išao na koncerte…
Volite li filmove?
Filmove također volim, no priznajem da radije volim gledati dokumentarne serije o životinjama, prehrambenom lancu, njihovom odrastanju… To me relaksira.
Koji je Vaš omiljeni film?
Radije bih izdvojio seriju, ako smijem. To su „Gruntovčani“. Jako mi je draga i poučna. Preporučujem je i svojoj djeci, da pogledaju svih deset epizoda koje imam snimljeno kod kuće. Pokušali su pogledati prvu epizodu, ali kažu da su odustali jer ne razumiju pola toga što likovi pričaju. Ponudio sam se biti im simultani prevoditelj, ali nisu se još izjasnili odgovara li im ta ideja (smijeh).
Što mislite o veganstvu?
Ja, zapravo, nikada ne bih postao vegan. Jedino ako mi doktor kaže da ću umrijeti za mjesec dana ako nastavim jesti meso i namirnice životinjskog podrijetla. Previše volim meso i smatram da je konzumacija određene količine mesa u kombinaciji s povrćem, voćem i žitaricama - zdrava. Dapače, neka ljudi probaju veganstvo i neka vide kako to utječe na njihovo zdravlje. Ni svoju djecu ne bih sputavao u tome da probaju živjeti kao vegani.
Da Tomislav Špiček nije kuhar, bio bi….
Mislim da bih bio puškar. Imao sam veliki pritisak od svog oca koji je bio lovac. Često je pozivao svoje prijatelje lovce na druženje u našoj kući, pa je bio uvjeren da ću jednog dana biti puškar. Stalno je govorio da se u tom zanatu okreće lova, da će lovaca uvijek biti, ali pušara, koji pravi i popravlja puške, baš i ne. Ali, ipak je prevladala ljubav prema hrani i kuhanju. On bi bio razočaran jer iz puške znam pucati, ali nikada ne bih mogao ubiti životinju. Pucao bih po glinenim golubovima, radi sporta. Tko zna, možda sam propustio šansu da postanem olimpijac, kao naš Glasnović (smijeh)!