Uvijek sam maštala o tome da ću imati troje djece. Sve dok nisam rodila. Uz sreću nemjerljivu s ičime, odjednom su se pojavili strahovi, tristo pitanja i briga uz sve ono što ide uz majčinstvo; godine nespavanja, šest bronhitisa u pet mjeseci, pa malo temperature, vodenih kozica, poneka rutinska operacija, suze, odvajanja, posao, svakodnevica. Tada sam pomislila da je sasvim OK imati jedno dijete. Gledala bih izmorene majke koje su rodile drugo dijete kako bi se prvo imalo “s kim igrati”, a meni je to “sa strane” oduvijek izgledalo kao da se više bave rješavanjem njihovih odnosa nego što uživaju gledajući ih u igri. Gledala sam i neke očeve, kojima je normalno da stižu kući oko 8 navečer jer oni, eto, rade. Dok njihove žene isto rade, ali je normalno u ovom našem liberalnom i ravnopravnom svijetu da se 90 posto odgovornog roditeljstva svali na ženina leđa. Kao što je normalno i da najgledaniji dnevnik u Hrvatskoj na Dan žena započinje prilogom o frizerki kojoj se postavlja pitanje: “Kako uspijevate pomiriti posao i privatni život?” No na stranu feminizam, činjenica je da sam imala svoje strahove - iako moj muž i ja ravnopravno dijelimo svu odgovornost roditeljstva. Strahove zbog kojih mi je za ovu još uvijek ludo hrabru odluku trebalo cijelo jedno desetljeće....
Nezaboravnu reakciju Aleksandra Stankovića na vijest da u obitelj stiže sin, razlozima zbog kojih su na odluku čekali cijelo jedno desetljeće, i 'preživljavanju' komentara okoline, pročitajte u novom broju Glorije.
