Možda Maggie O‘Farrell ima poteškoća kad govori, ali zato, kad piše, sve teče glatko. Autorica romana ‘Hamnet‘, po kojem je snimljen istoimeni film koji je dotaknuo srca diljem svijeta, ima problema s mucanjem od svoje osme godine. Pojavilo se nakon preboljenog encefalitisa, a iako se s godinama smanjilo, ona mu na neki način pripisuje zasluge za svoje pisanje. "Kao dijete s mucanjem postaneš izrazito osjetljiv na gramatiku i značenje. Pretvaraš se u vlastitog urednika. To ti se stalno odvija u pozadini uma. Misliš, ovo ne mogu izgovoriti, pa ću morati preokrenuti tu rečenicu ili pronaći sinonim. Ako se ne možeš osloniti na govorni glas, imati pisani glas je poput dara. Samo gledati kako se olovka miče i kako riječi izlaze - to je kao magija", rekla je 53-godišnja spisateljica za Guardian.
Opus O‘Farrell ne može se svesti na jedan naslov, pa ni na jedan veliki uspjeh. ‘Hamnet‘, njezin osmi i nesumnjivo najslavniji roman, možda je označio Maggien zaokret prema povijesnoj prozi, ali ne i odmak od tematskih preokupacija koje su je oduvijek zanimale. Umjesto biografije Shakespearea, O‘Farrell je ispisala roman o roditeljskom gubitku, o žalovanju i nevidljivim pukotinama koje tragedija ostavlja u obitelji. Knjiga je osvojila Women‘s Prize for Fiction i ubrzo dobila kazališnu adaptaciju Royal Shakespeare Companyja, a filmska verzija, za koju je autorica supotpisala scenarij s redateljicom Chloé Zhao, osvojila je publiku, kritiku i Zlatni globus za najbolji film u kategoriji drame. Kći Iraca koji su iz Sjeverne Irske obitelj preselili u Wales rano je razvila osjećaj za prostor, pripadnost i gubitak - teme koje se iznova pojavljuju u njezinim romanima. Otkrila je kako biti Irkinja u Britaniji 1970-ih i 1980-ih nije bilo lako, prisjetivši se kako ju je učitelj u školi prozvao i pitao je li joj obitelj u IRA-i te da se u Britaniji osjećala kao Irkinja, a u Irskoj kao Britanka.
"Kad napustiš neko mjesto, u mom slučaju Irsku, živiš s duhom osobe koja si mogla postati. Tko bih danas bila da je moja obitelj ostala? Možda bih bila sasvim drugačija osoba. Osjećam da smo kao obitelj dosta izgubili preseljenjem u Britaniju, ali to je jednostavno život, zar ne? Ideš dalje", objasnila je u intervjuu za Irish Times. Svoj prvi roman ‘Kad si otišao‘ objavila je 2000. godine, nakon studija književnosti na Cambridgeu i rada u novinarstvu, čime je započeo niz književnih djela koja su je postupno, ali sigurno pozicionirala kao jednu od najsuptilnijih suvremenih britanskih autorica. Njezini se romani često bave obiteljskim odnosima, sestrinstvom, ljubavlju, smrću i krhkošću svakodnevice, ali bez patetike ili velikih narativnih gesta. O‘Farrell piše koncentrirano, s naglaskom na unutarnji život likova i na trenutke koji se na prvi pogled čine nevažnima, a zapravo nose presudnu emocionalnu težinu. Nakon ‘Hamneta‘ slijedio je roman ‘Bračni portret‘ (2022.), još jedno povijesno djelo u kojem se O‘Farrell vraća temama ženskog iskustva, moći i šutnje. Smješten u renesansnu Italiju, roman o Lucreziji de‘ Medici pokazuje njezinu sposobnost da povijesne figure oživi iznutra, fokusirajući se na ono što je iz povijesnih zapisa često izostavljeno - emocionalni i psihološki prostor žene.
Paralelno s romanima za odrasle, posljednjih godina piše i knjige za djecu, koje se estetski i sadržajno razlikuju od dominantne suvremene dječje produkcije, no, što god pisala, sve prvo pročita njezin suprug, također spisatelj William Sutcliffe, s kojim ima troje djece. Tako je on već imao priliku pročitati njezin novi roman ‘Land‘, koji će biti objavljen u lipnju i kojim se autorica ponovno vraća povijesti, ovaj put vlastite obitelji. "Ovo je knjiga koju sam dugo željela napisati, temeljena na životu mog praprapradjeda, koji je sredinom 19. stoljeća radio za Britance na izradi karata Irske. Roman je to o zemlji koja se pokušava oporaviti od kataklizme, o višestrukim slojevima vremena i o tome kako oni djeluju na jednu malu parcelu zemlje", otkriva spisateljica. "Iznad svega, to je priča o čovjeku koji, suočen s kolonizacijom i političkim previranjima, nastoji zadržati vlastiti osjećaj povijesti - i osobne i univerzalne."