Zvali su je hrvatskom kraljicom visina, nebeskom skakačicom, atletskom heroinom, ženom koja prkosi gravitaciji, a svijet ju je godinama gledao bez daha dok je svojim tijelom pume gazele od 193 centimetra pretvarala skok u savršenu eleganciju pokreta. Preskočila je 208 centimetara - drugi najbolji skok u ženskoj povijesti ovog sporta - osvojila dva svjetska zlata, srebro i broncu s Olimpijskih igara, dijamantne lige, europske titule i status jedne od najvećih atletičarki svih vremena. Ali ono što je Blanku oduvijek razlikovalo od drugih nije bila samo visina leta nego emocija. Radost. Karizma. Način na koji je plesala nakon pobjeda kao da stadion nije arena, nego produžetak njezine osobnosti. Godinama je živjela pod reflektorima svijeta, između adrenalina, ozljeda, očekivanja i perfekcionizma, a potom je - tiho i bez velike najave - ušla u jednu sasvim novu eru života. Danas je poduzetnica, majka, žena koja govori o miru, tijelu, ranjivosti, vjeri i uspjehu bez potrebe da ikome išta dokazuje. Susreli smo Blanku kakvu dosad nismo gledali: nježniju, dublju, rasterećeniju i možda moćniju nego ikad. Ovo nije priča o sportskim visinama. Ovo je priča o ženi koja je nakon svih uzlijetanja istinski stigla sebi.
Odrastala si u obitelji u kojoj je sport bio zrak koji se diše - otac svjetski desetobojac, majka atletičarka, trening kao svakodnevni ritual. Koji je bio tvoj osobni, unutarnji dogovor s tim nasljeđem? I postoji li neka verzija Blanke koja je htjela nešto sasvim drugo - nešto što nije bio skok u vis? Kakva si bila kao djevojčica i možeš li nam dočarati svoje odrastanje?
- Sport, odnosno kretanje, bio je naš način života. Svaka izvanškolska aktivnost imala je veze s nekakvim sportskim izazovom, bilo da je riječ o utrkivanju, učenju gimnastičkih elemenata, nogometu, košarci, "malom" tenisu s plastičnim reketima, pa čak i skijanju za vrijeme zimskih praznika kod bake i dide u Delnicama. Braća i ja nismo poznavali drugačiji način provođenja slobodnog vremena. Uz to, stalno smo bili "vanka", u kvartu. Bili smo generacija koju mater s balkona zove kući na večeru. Još kao malu, tata me vodio na stadion gdje je on imao svoju grupu sportaša, a ja sam trenirala sa svojim vršnjacima. Nakon treninga bismo obavezno išli na sladoled. Nedjeljom bismo tata i ja uzeli košarkašku loptu i obilazili igrališta za basket, tražeći dvojac protiv kojeg ćemo igrati. Imala sam samo sedam godina. Ali sam se osjećala ravnopravnim suigračem. Inače, nikad nisam voljela da mi se popušta, niti da me se, zbog godina i spola, isključuje iz igre. Bila sam poprilično jak i odlučan karakter, u svemu sam voljela pobjeđivati. To nekada nije bila poželjna osobina kada bismo igrali društvene igre, ali mi je itekako pomogla na mojem sportskom putu. Jer, ne postoji sportaš koji voli gubiti. S vremenom sam se ipak naučila smanjiti doživljaj u nekim manje bitnim nadmetanjima, iako mi je monopol i dalje ostao bolna točka. Danas mama i tata žive u Kaštelima, gdje je tata, uz obiteljsku kuću, izgradio i svoj sportski centar za rad sa sportašima. Uz to ima svoj vrt, masline, smokve, a gradi i posebnu kućicu za igranje za unučad. Djeca obožavaju tamo doći, a i mi stariji. Uvijek se nešto dobro kuha, tko želi, može odraditi i trening, što nam je svima i dalje neizostavan dio svakodnevnice. Iz ove perspektive, odricanja koja sam imala na putu ka ostvarenju sportskih ciljeva zaista su minorna naspram svemu što mi je sport pružio. Proputovala sam svijet, stekla vrijedna poznanstva i prijateljstva, doživjela nezaboravne emocije... Ali, prije svega, donio mi je osjećaj mira i zadovoljstva u svakodnevnoj spoznaji da sam jednom, u onome u što sam uložila cijelu sebe, bila najbolja na svijetu. Možda mi je, kao tinejdžerici, bilo teško odreći se vremena i izlazaka s ekipom ili pažljivo paziti na svaki zalogaj, ali je odgovornost i želja da razvijem svoj talent uvijek bila jača. Fizičke i mentalne napore pak nisam doživljavala kao žrtvu, već sastavni dio puta u kojem sam istinski uživala. Kada stavim sve na vagu, sa sigurnošću mogu reći: vridilo je!
Taj adrenalin kad si ulazila na pune stadione i ona nevjerojatna tišina pred skok. Kako bi nama promatračima i običnim smrtnicima opisala taj osjećaj i može li ga išta zamijeniti u životu?
- Sposobnost koncentracije je nešto što se uči i razvija kroz iskustvo. Trebalo je proći dosta godina kako bih naučila isključiti šušur stadiona i događanja oko sebe i fokusirati se samo na letvicu, na sadašnji trenutak, bez onog "što ako". Kada bi završilo natjecanje i emocije se ispraznile, pola toga se ne bih ni sjećala. Kao da sam bila u nekoj drugoj dimenziji. To je snaga fokusa. Nevjerojatno, zar ne? Sjećam se Kupa Kontinenata, 2010. u Splitu. Izlazim pred prepun Poljud. Svi se ustaju i plješću. Svaka dlaka na tijelu mi strši, duboko dirnuta, pomislim u sebi - kako ću sad skakati? I sada, dok ovo pišem, naježena sam od glave do pete. Takvih trenutaka je bilo puno. Ali sam ih jako voljela. Jer sam osjećala podršku ljudi koji su me došli bodriti i da, iako jesam sama na terenu, ne skačem sama i ne skačem samo za sebe. Susretala sam ljude na ulici koji su mi pričali svoje doživljaje dok su gledali natjecanja, svoje emocije. I dandanas se ljudi prisjećaju… E upravo to je ono što je važnije od svih zlatnih medalja. To zajedništvo koje samo sport može postići. Da se potpuni stranci povežu zbog zajedničke želje, zbog ponosa, zbog ljepote igre. Dugo sam mislila kako me ništa ne može ‘Obraćenje je bio trenutak u kojem se, kako volim reći, moja duša prisjetila Boga. Činilo mi se kao da je netko upalio svjetlo i odjednom sam sve mogla jasno vidjeti‘ 58 ‘Dugo sam mislila kako me ništa ne može ispuniti kao onaj osjećaj nakon pobjede, adrenalin, slavlje, dijeljenje radosti s publikom. A onda sam postala majkom‘ 59 Odjeća: privatno vlasništvo 60 61 ispuniti kao onaj osjećaj nakon pobjede, adrenalin, slavlje, dijeljenje radosti s publikom. A onda sam postala majkom. I shvatila kako se najveće događa upravo u tišini. U tektonskim poremećajima bića, kada se sve pomakne kako bi trajno napravilo mjesta za drugoga. I taj drugi, nenametljivo i prirodno, postane prvi. I sve ima smisla. Sport mi je donio trajan osjećaj mira da sam jednom dala cijelu sebe u nešto što volim i vjerujem i da mi se to istom mjerom vratilo. A majčinstvo me ispunjava zahvalnošću na način da se trajno osjećam nedoraslom pred činjenicom kako mi se svaki dan vraća stostruko više od uloženog.
Cijeli intervju s Blankom Vlašić pročitajte u novom broju magazina Gloria Glam u kojem govori o tome koliko ju je majčinstvo promijenilo, o odnosu sa sinom Mondom, novim projektima, nošenju s neizvjesnošću, ali i stvarnim prijateljima i brizi o sebi.
