"Film opstaje samo na unutarnjoj dosljednosti - na tome da ostane vjeran vlastitom tonu i likovima. Sve ostalo je sekundarno", ovako već sad zvuči filmska filozofija talentiranog mladog redatelja Pietra Kralja. Upravo takav autorski senzibilitet oblikuje i njegov novi film u pripremi "Kratke sjene u podne", smješten u Dubrovniku - priču o djevojčici koja postaje tihi svjedok pukotina u svijetu odraslih. Dok u rodnom gradu razvija projekt, jasno je da ovaj 23-godišnji redatelj pripada onoj rijetkoj generaciji autora koji ne jure brze uspjehe. U vremenu kada filmska industrija traži instant vidljivost, Pietro Kralj djeluje gotovo suprotno: fokusirano, promatrački i bez žurbe.
S Cavtatom u krvi, a danas na relaciji između Hrvatske i New Yorka, Pietro je vrlo rano odlučio da će film biti njegov jezik. Njegov put već sada zvuči kao uvod u ozbiljnu međunarodnu karijeru. Sa samo petnaest godina odlazi u Sjedinjene Američke Države kako bi studirao film na NYU Tisch School of the Arts, jednoj od najprestižnijih filmskih škola na svijetu iz koje su izašli autori poput Martina Scorsesea, Spikea Leeja i Anga Leeja.
Tijekom studija režira kratke igrane filmove za koje osvaja prestižne nagrade, a paralelno skuplja iskustvo na velikim setovima, upoznajući film iznutra - od svjetla i ritma snimanja do psihologije rada s glumcima. Njegov autorski interes formira se na raskrižju umjetnosti i promatranja: uz režiju ga zanimaju povijest umjetnosti i psihologija, discipline koje mu pomažu razumjeti ono što ga najviše intrigira - ljudi i njihovi neizgovoreni odnosi.
Važan korak na tom putu dogodio se na Slano Film Days, međunarodnom filmskom susretu na dubrovačkoj obali, gdje upoznaje švedskog redatelja Rubena Östlunda kojem uskoro asistira na filmu The Entertainment System Is Down, na setu s glumačkim imenima poput Keanua Reevesa, Kirsten Dunst i Daniela Brühla. Iskustvo dodatno produbljuje i kroz rad s mađarskom redateljicom Lili Horvát, upoznajući iznutra dinamiku velikih autorskih produkcija.
Pietro dolazi iz dubrovačke obitelji u kojoj se rad nikada nije romantizirao - rad se jednostavno živio. Generacije poduzetništva naučile su ga onome što danas prepoznaje kao temelj svakog ozbiljnog stvaranja: stvari ne drži dojam, nego dosljednost. Doći na vrijeme, držati riječ, preuzeti odgovornost i poštovati tuđi trud. Ta radna etika u njemu je ostala kao instinkt.
Ovog mladog umjetnika već sad privlače filmovi koji ne objašnjavaju ljude nego ih strpljivo promatraju; odnosi u kojima se emocije skrivaju između rečenica, a drama se gradi u pauzama i tišini. Upravo u tom prostoru počinje se nazirati autorski potpis Pietra Kralja - slojevitog mladog redatelja čiji put tek počinje, a već intrigira. Bit će zanimljivo promatrati svijet kroz njegove oči.
Ti si dijete Dubrovnika. Što danas u sebi prepoznaješ kao najdublje nasljeđe tog dubrovačkog djetinjstva - nešto što nosiš u identitetu, odnosima ili načinu na koji voliš?
Odrastati u gradu koji je istodobno dom i pozornica nauči te dvjema stvarima: da ljepota može biti normalna, ali i da se iza najljepših fasada često skrivaju najtiše istine. U djetinjstvu sam bio promatrač, po prirodi sam bio više dijete koje sluša nego govori. Nisam uvijek prvi ulazio u priču, ali sam uvijek upijao način na koji ljudi šute, kako se pogled zadrži predugo, kako se nešto "prijeđe" u rečenici. Bila mi je jako zanimljiva neverbalna komunikacija. Sjećam se da me često više zanimalo kako ljudi reagiraju nego što točno govore. Taj osjećaj da se nešto događa ispod površine vjerojatno me i danas vodi u umjetničkom stvaranju.
Odrastanje uz more, ali i uz stalnu prisutnost turista, dalo mi je dvostruku perspektivu: s jedne strane pripadaš, a s druge stalno promatraš kako se tvoj grad mijenja i kako postaje prizor koji drugi doživljavaju izvana. Ta napetost između intime i javnog prostora ostala mi je duboko urezana i danas je osjećam kao nešto prirodno u svojem radu.
Dolazim iz obitelji koja se generacijama bavila poduzetništvom. U kući se rad nije romantizirao, rad se živio. Rano naučiš da stvari ne drže dojam, nego dosljednost: doći na vrijeme, držati riječ, preuzeti odgovornost i poštovati tuđi trud. Ta etika mi je ostala usađena kao instinkt. Ozbiljnost nije poza, nego navika. I umjetniku je potrebna struktura, ne može se osloniti samo na trenutak inspiracije.
Ono što najviše cijenim kod Dubrovnika je snaga karaktera. To nije samo lijep grad nego grad koji ima stav i to se osjeti u ljudima, u ritmu, u tišinama. Najdublje nasljeđe tog djetinjstva je možda osjećaj odgovornosti prema odnosima i prema prostoru u kojem živiš. Dubrovnik me naučio prizemljenosti, a obitelj me naučila strukturi. Danas u sebi prepoznajem to nasljeđe u odnosima. Ne volim površno, ne volim brzinu radi brzine. Vjerujem u kontinuitet i u povjerenje koje se gradi.
Otišao si u SAD s 15 godina, u dobi kad se identitet još slaže kao nesigurna scenografija. Što te odvelo i motiviralo za funkcioniranje u nekom novom svijetu? Kako je izgledao život u New Yorku na počecima? Od svakodnevice do ljudi, od inspiracija do težina? Je li to danas "tvoj grad"?
Otići u SAD s 15 nije bio "cool" potez, nego rez. U toj dobi identitet je još u nastajanju i lako ga oblikuju okolnosti. Mene je motivirala kombinacija znatiželje i potrebe da izađem iz zone komfora. Htio sam se testirati u svijetu gdje te ne nosi podrijetlo, nego ono što radiš i koliko si spreman izdržati.
U srednjoj školi u Kaliforniji sve mi je bilo novo, mentalitet, tempo, način života. Koliko god je bilo izazovno, bilo je i formativno. Brzo sam morao naučiti samostalnost, kako se izboriti za sebe i kako ostati stabilan kad ti nedostaje dom.
S vremenom sam u Americi počeo cijeniti jednu stvar koja mi je ostala jako važna, osjećaj da je inicijativa vrlina. Da je normalno pokušati, pitati, pokrenuti, pogriješiti i pokušati opet. U tom smislu Amerika zna biti zahtjevna, ali i pravedna na svoj način, jer vrlo često vrednuje konkretnost, rad i spremnost da učiš.
Kad sam kasnije došao u New York, doživio sam novi kulturni šok, ali ovaj put sam se brže snašao. San o studiju režije na jednom od najboljih programa na svijetu odjednom je postao stvaran, a New York ti odmah jasno pokaže što to znači, nema stajanja.
New York na početku nije bio film, nego svakodnevica s mnogo izazova, ritam, pritisak, samoća i stalno dokazivanje. Tu mi je obiteljski odgoj bio ogromna prednost. Kad si odrastao uz ljude koji se dižu rano, rješavaju probleme i nose odgovornost, ne raspadneš se kad postane teško. Organiziraš se, radiš, učiš i ne tražiš prečace.
Je li New York moj grad? Jest na jedan način. To je grad u kojem sam sazrio kao profesionalac i naučio koliko vrijede disciplina i kontinuitet. Ali pripadanje više ne vežem uz geografiju. Najbolje se osjećam tamo gdje imam mir i gdje mogu stvarati bez unutarnje buke. Kontrast između Europe i SAD-a mi je zapravo najdragocjeniji jer ti daje perspektivu, a perspektiva je jedan od najvažnijih alata za autora.
Što se tiče "poznatih umjetnika": u New Yorku ih je lako sresti, ali mene ne zanima društveni kapital. Ne volim graditi priču o sebi preko tuđih imena. Najviše me zanimaju ljudi koji su ozbiljni u procesu, koji rade tiho i dosljedno, kao, primjerice, moj profesor Michael Carmine, dobitnik nagrade Emmy, koji je kao snimatelj radio na seriji "Prijatelji" i od kojeg sam mnogo naučio.
NYU Tisch je mjesto koje melje ambicije i izbacuje moćne autore. Kako je bilo studirati na tako prestižnom fakultetu i kako si ga uspio upisati?
Istina je da je NYU Tisch prestižan, ali prestiž je u praksi sporedan. Ono što je stvarno tamo je standard. Vrlo brzo shvatiš da talent nije rijetkost, rijetka je izdržljivost, karakter i sposobnost da ostaneš precizan kad ti je teško.
Upis nije došao kao sreća, nego kao projekt. Portfolio, radovi, eseji, preporuke i puno rada iza kulisa. Mislim da su prepoznali ono što je meni najvažnije, da film ne doživljavam kao pozu, nego kao praksu koja se uči i brusi korak po korak.
Tisch je i način života. Cijeli grad ti je kampus. Izađeš s nastave i već si u prostoru gdje se umjetnost događa uživo. Broadway, kazališta, kina, koncertne dvorane, comedy klubovi, jazz klubovi. Toliko glasova, perspektiva i životnih putova isprepliće se na jednome mjestu da ti postane jasno koliko je važno imati vlastiti fokus.
Okružen si izrazito talentiranim studentima iz cijelog svijeta.
To je inspirativno, ali i kompetitivno. I možda najvažnije: okruženje te prisili da artikuliraš zašto nešto radiš. Ne prolazi "imam ideju"; moraš znati što tražiš, koji je ton, zašto baš tako i što želiš da ostane nakon scene.
Već dugo živiš između kultura, jezika i filmskih svjetova, a u tvom radu se naslućuje fina osjetljivost na emocionalne nijanse među ljudima. Kako izgleda tvoj privatni prostor kad nisi u procesu - što te smiruje, gdje si najviše svoj, koje male rituale imaš da ostaneš povezan sa sobom?
Kad nisam u kreativnom procesu, najviše mi treba jednostavnost. Film te zna izvući iz tijela i baciti u glavu, u planove, verzije i propitivanja. Tada mi pomažu male, kontrolabilne stvari, hodanje, fizička rutina, more kad sam doma. Smiruje me osjećaj da se vraćam u stvarnost.
Brzo nakon odlaska u SAD počeo sam uvoditi rituale. Volim se rano buditi, napraviti čaj ili kavu i pustiti glazbu prije nego što dan postane bučan. Društvene mreže izbjegavam koliko mogu, ne zato što sam protiv tehnologije, nego zato što znam koliko lako tuđa buka postane tvoja misao.
Radije čitam i istražujem stvari izvan filma, psihologiju, sociologiju, povijest, arhitekturu, modu i glazbu, bilo koje područje koje mi da novu perspektivu. Namjerno volim izaći iz svog kruga i družiti se s ljudima koji nisu iz filma, jer me to drži otvorenim i znatiželjnim.
Radio si uz velike autore i umjetnike poput Rubena Östlunda i Lili Horvát i iznutra vidio kako funkcionira visoka razina autorskog filma i produkcije. Kako bi opisao ta iskustva, susrete i suradnje. Kako si ih upoznao? Što danas najjasnije razlikuje redatelje koji imaju glas od onih koji samo imaju karijeru?
Rad uz autore poput Rubena Östlunda i Lili Horvát mi je iznutra pokazao da "visoka razina" nije glamur, nego mirna preciznost. Najimpresivnije mi nije bilo "koliko je veliko", nego koliko su odluke jasne. Autorska jasnoća tamo nije temperament, nego disciplina: odluke se donose bez histerije, ali s velikom odgovornošću prema cjelini.
Do takvih suradnji obično se dolazi kroz dugotrajan rad, kroz kontinuitet i kroz to da si pouzdan te da iza tebe ostaje osjećaj da se ljudi mogu osloniti na tebe. U ovom poslu dobar glas se ne stvara riječima, nego time kako radiš kad nitko ne gleda. Kad to radiš dovoljno dugo, prilike se ne pojave kao sreća, nego kao logičan nastavak.
Ruben me impresionirao sposobnošću da sceni pristupi s visokim fokusom, a da pritom ostavi prostor za nelagodu, onu vrstu nelagode koja publiku natjera da misli. Lili ima iznimnu emocionalnu osjetljivost i pažnju prema detalju, osobito u radu s glumcima.
Razlika između redatelja koji imaju glas i onih koji samo imaju karijeru je, za mene, razlika između unutarnje nužnosti i vanjske strategije. Karijera se može oblikovati kroz trend i pozicioniranje. Glas nastaje godinama, iz potrebe da nešto kažeš i da ostaneš dosljedan tome, čak i kad nije oportuno. Redatelj s glasom neće žrtvovati istinu filma radi dojma.
Režija, povijest umjetnosti, psihologija - tvoja područja interesa koja se bave gledanjem čovjeka. Kad danas upoznaš nekoga, što prvo vidiš: masku, motiv ili pukotinu?
Ne znam vidim li prvo masku, motiv ili pukotinu. Ono što znam je da se trudim ne stati na prvoj impresiji. Ljudi su gotovo uvijek kompleksniji nego što izgledaju u prvih nekoliko minuta.
Instinktivno pokušavam empatizirati i razumjeti iz koje pozicije netko govori ili reagira. Čak i kada se s nečijim postupcima ne slažem, zanima me što ih je do toga dovelo. Kao autor osjećam odgovornost da ne pojednostavljujem ljude, nego da ih humaniziram. Pukotine me zanimaju, ali ne kao slabosti, nego kao mjesta gdje postajemo stvarni.
U filmovima te privlače odnosi puni neizgovorenog, a likovi često vole nespretno, prekasno ili nedovoljno. Kako privatno doživljavaš bliskost - jesi li u ljubavi intuitivan i otvoren ili oprezan promatrač koji dugo zadržava dio sebe? Kako izgledaju ljubavni odnosi tvoje generacije i je li to bitan segment tvojeg života?
U filmovima me privlači neizgovoreno jer je često najiskreniji dio odnosa. Ljudi rijetko kažu točno ono što osjećaju, a pogotovo ne u pravom trenutku. I baš u tom prostoru između rečenica nastaje nešto što gledatelj može nadopuniti vlastitim iskustvom. Kad se to dogodi, film prestane biti samo priča i postane osobni doživljaj.
Privatno se trudim biti transparentan i iskren. Ne otvaram se lako, ali kad nekome dam prostor u svom životu, ostajem prisutan i dosljedan.
Mislim da su odnosi moje generacije puni kontradikcija: svi želimo dubinu, a živimo u vremenu brzih izlaza, previše opcija i previše uspoređivanja. Često smo informirani o emocijama, ali emocionalno neotporni kad treba izdržati nelagodu.
Zadnjih godina sudjelujete na Slano Film Days, što možete reći o tom iskustvu?
Slano mi je važno jer tamo osjetim rijetku kombinaciju: intimnu atmosferu i ozbiljan radni odnos prema filmu. Slano Film Days je više prostor u kojem se film promišlja kroz razgovor bez performansa.
Tamo sam osjetio jednu vrstu entuzijazma i ljubavi prema filmu kakvu nisam imao prilike osjetiti drugdje. Atmosfera je intimna, otvorena i istovremeno vrlo ozbiljna u pristupu radu. Ono što ga čini posebnim nije samo program i atmosfera, nego ljudi, autori i profesionalci iz svijeta filma koji dolaze otvorena srca, s kojima se družite i nesebično razgovarate o stvaranju filma.
Meni osobno Slano vrati osjećaj povezanosti i zajednice: podsjeti me da "dom" nije samo mjesto nego i ljudi. Slano me svojom jednostavnošću okruženja vrati u perspektivu zašto toliko volim film i ljude u filmu.
U svijetu u kojem mladi redatelji često grade identitet kroz vidljivost, ti djeluješ gotovo suprotno - privlači te tišina, pauza, nelagoda, neizgovoreno. Kako izgleda tvoj privatni prostor kad nisi u procesu ili na setu: što čitaš, gledaš, slušaš, koje rituale imaš da ostaneš osjetljiv na suptilno? Koji su te umjetnici inspirirali i inspiriraju te? Kako izgleda tvoj comfort zone? Tko su tvoji ljudi s kojima provodiš vrijeme? Što radiš kad ne moraš ništa?
Privatno biram sadržaje koji me tjeraju na razmišljanje, eseje, književnost i tekstove iz psihologije, autore koji promatraju čovjeka iznutra i ne nude brze zaključke, kao što su Anton Čehov, Ernest Hemingway i Fran Lebowitz. Volim literaturu koja ostavlja nedorečenosti i traži od čitatelja da sudjeluje.
U filmu me nadahnjuju redatelji koji imaju jasan pogled i hrabrost da riskiraju bez cinizma, poput Johna Cassavetesa, Abbasa Kiarostamija i Edwarda Yanga. Posebno su mi dragi njihovi trenuci kad lik ostane sam sa sobom, bez objašnjavanja, samo s istinom trenutka.
Slušam glazbu raznoliko, ovisno o raspoloženju, i često me inspirira atmosfera koju nosi. Na playlisti su i Aphex Twin, i Bob Dylan, i The Marias. Moj comfort zone je mali: nekoliko ljudi kojima vjerujem, razgovori koji nisu networking i normalan život. Kad ne moram ništa, pokušavam uistinu ne morati ništa. Iz tog mira često dođu najtočnije ideje.
Dvadeset i tri su ti godine i već je iza tebe iskustvo koje mnogi autori skupljaju desetljećima. Postoji li nešto čega se svjesno odričeš ili čuvaš da te industrija ne bi prebrzo "definirala" - neki dio tebe koji mora ostati netaknut da bi mogao stvarati? Jesi li ambiciozan?
Svjesno se odričem brzine kao identiteta. Industrija voli mlade brzo imenovati i brzo potrošiti. Ja pokušavam čuvati dio sebe koji mora ostati netaknut da bih mogao stvarati: privatnost, odnose, znatiželju, sposobnost da pogriješim bez javne kazne i pravo da se razvijam bez etikete. Jesam li ambiciozan? Jesam, ali moja ambicija nisu slava i glamur, nego dobar i prepoznatljiv autorski rad. Volio bih da moj rad ima kontinuitet, kvalitetu i dugotrajnost.
Kako bi dijagnosticirao stanje hrvatske filmske industrije? I hrvatski film zadnje desetljeće? Pratiš li hrvatske filmske autore?
Hrvatsku filmsku industriju i dalje upoznajem i ne bih si dao pravo dijeliti velike dijagnoze. Ono što vidim je da postoji snažan autorski potencijal i filmovi koji su posljednjih godina imali međunarodni odjek, često upravo zato što su precizni i osobni.
Istodobno, jasno je da imamo malo tržište i ograničene budžete, ali ponekad ta ograničenja izvuku najbolje iz autora.
Kao netko tko se tek uključuje u tu scenu, važnije mi je slušati, učiti i pridonositi.
Kako izgleda "to watch" lista tvoje duše - serija i filmova?
Nemam fiksnu "to watch" listu. Više pratim znatiželju u trenutku. Jedan dan gledam klasike da razumijem kako su se stvarali filmski jezici, drugi dan me zanima nešto potpuno novo. Volim se kretati između epoha i žanrova, od starih autora do novih glasova. Ne biram prema trendu, nego prema osjećaju i potrebi tog dana.
Kako, kao umjetnik, doživljavaš stapanje autorskog impulsa sa strukturama biznisa?
Razumijem važnost tržišta, festivala i produkcijskih realnosti. I ne doživljavam biznis kao neprijatelja, vidim ga kao okvir koji filmu omogućuje da postoji i dođe do publike. U tom smislu umjetnost i biznis jesu odnos koji traži ravnotežu. Jedno stalno provjerava drugo i prisiljava ga na jasnoću.
Ali vjerujem da film opstaje isključivo na unutarnjoj dosljednosti, na tome da ostane vjeran vlastitom tonu i likovima. Sve ostalo je sekundarno i dođe samo po sebi ako štima osnovni proizvod, a to je umjetničko djelo.
Živimo pod udarima Instagram kinematografije. Koji su vizualni trendovi danas zanimljivi i koliko je uopće opasno voditi se kriterijem trendova?
Živimo u vremenu kad se supstanca često zamjenjuje estetikom. Trendovi su mi zanimljivi za proučavanje, ali ne držim ih kao kompas jer brzo prolaze, a autorski potpis dugoročno je puno važniji.
Zanimaju me vizualni pomaci koji služe priči i emociji, ne algoritmu. Ne bježim od suvremenog jezika, ali se trudim da forma ne pojede sadržaj, da slika ne postane važnija od čovjeka. Radije riskiram da nešto bude tiše nego da bude moderno bez razloga.
Koje su teme tvoje generacije i što ona ima reći svijetu?
Moja generacija živi u paradoksu: dostupnost svega, a osjećaj sigurnosti mali. Povezanost svugdje, ali usamljenost velika. Čini mi se da su naše teme identitet, mentalno zdravlje, pripadanje, rad i iscrpljenost, lažna bliskost i potreba za smislom. Istovremeno smo jedna od najinformiranijih generacija ikad, ali ta informiranost često preraste u prezasićenost.
Ja mogu govoriti samo o temama koje mene prirodno privlače, a često istražuju nenamjeran utjecaj ljudi na svijet oko sebe. Volim promatrati likove kao dobronamjerne "crne rupe": ljude koji ne žele povrijediti druge, ali svojim izborima ipak uvuku okolinu u posljedice koje nisu planirali. To mi se čini iskreno i generacijski.
Trenutačno razvijaš film "Kratke sjene u podne", smješten u Dubrovniku i ispričan iz perspektive djeteta koje postaje svjedok pukotina među odraslima koji vjeruju da ga štite prešućivanjem. Koliko je ta pozicija djeteta koje vidi i pamti, ali nema moć, autobiografski bliska tvojem vlastitom iskustvu odrastanja? Otkrij nam malo o projektu…
Nije autobiografski u doslovnom smislu, ali proizlazi iz iskustva i promatranja koje svi nosimo iz djetinjstva. Svi smo u nekom trenutku bili u poziciji da vidimo i osjećamo više nego što smo mogli razumjeti ili promijeniti.
Film prati osmogodišnju Luciju tijekom jednog ljetnog dana u Starom gradu. Dok roditelji pokušavaju održati privid normalnosti, sitne napetosti polako izlaze na površinu. Film je ispričan iz njezine perspektive, fragmentirano, intenzivno i ponekad kaotično, jer dijete ne razumije uvijek kontekst, ali osjeća sve.
Film istražuje što se dogodi kada dijete, često podcijenjeno unutar tradicionalne obiteljske hijerarhije, prvi put odluči istupiti iz te strukture, ne iz pobune, nego iz instinkta za preživljavanje.