Zagrebačka tvrtka za opremanje interijera Intera drugi je dom mladog Lovre Vlajkija koji je za Gloriju ispričao sve o poslu koji obožava, odnosu s članovima obitelji i djevojci koju poznaje gotovo cijeli život.
"Nemam veliku obitelj i uvijek smo bili jako povezani. Kao klinac sam provodio puno vremena s tetom Natašom i tetkom Vladimirom po Interinim salonima i već tada nesvjesno upijao svijet dizajna, interijera i odnosa s ljudima. Kao dijete možda nisam razumio sve detalje, ali osjetio sam koliko emocija, energije i odgovornosti stoji iza velikih projekata. Mislim da je ta kombinacija obiteljske priče, bliskih odnosa, puno rada i iskrene ljubavi prema poslu razlog zbog kojeg ljudi doživljavaju Interu drugačije od klasičnog showrooma", započinje svoju priču Lovro Vlajki (26), zaštitno lice jedne od omiljenih zagrebačkih tvrtki za opremanje interijera Intere, čiji topli osmijeh već s vrata dočekuje sve klijente.
Od malena je naučen raditi i kaže kako to definitivno duguje odgoju svoje majke, televizijske voditeljice Daniele Trbović (62). "Svoj prvi ljetni posao radio sam sa šesnaest godina, u jednom skladištu u Ivanić-Gradu. Smjena mi je počinjala u šest ujutro, a ja sam se budio oko pola pet da stignem doputovati do tamo. Danas mi je to simpatično sjećanje, ali tada sam osvijestio koliko rada stoji iza vlastitog zarađenog novca. To mi je iskustvo pomoglo kasnije u životu", priznaje i dodaje kako svoje dvadesete nije ovako zamišljao.
Naime, studirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti, ali je paralelno uz fakultet počeo voditi Interine društvene mreže te postupno sve više ulazio u prodaju i rad s klijentima i profesionalno otišao u skroz drugom smjeru.
"Prije tri i pol godine počeo sam aktivno raditi u firmi i osjetio da mi taj posao prirodno leži. Korak po korak sam preuzimao sve više odgovornosti i različitih aspekata poslovanja. Kao prekretnicu izdvojio bih trenutak kada se moj najbolji prijatelj Patrik pridružio Interinu timu prije godinu i pol dana. On je preuzeo logistiku i pozadinu poslovanja, a ja prodaju i marketing i u toj formaciji odlično operativno funkcioniramo. Iako smo po broju zaposlenih mala firma, ima nas četvero, u 2025. godini imali smo rast od gotovo 60 posto, što nam je svima veliki vjetar u leđa", zadovoljno ističe Lovro.
Posao za stolom
Posao se u njihovoj obitelji stvarno živi. U Interi ili na terenu provede gotovo cijeli dan, ali rijetko ima osjećaj da je na poslu u klasičnom smislu. "Atmosfera je opuštena, puno se razgovara, brainstorma i sve radimo s puno više emocija nego u velikim sustavima. Najveća prednost ovakvog rada je to što nema osjećaja klasične korporativne atmosfere", smatra on.
No, s druge strane posao i privatni životi su im u potpunosti isprepleteni i posao im je česta tema za stolom. "Kod nas ne postoji stroga granica između privatnog i poslovnog pa se zna dogoditi da se o projektima razgovara za ručkom, navečer ili vikendom. Nataša i Vladimir mi često znaju poslati poruku: ‘Kad ćete više doma?‘ jer i Patrik i ja stvarno vjerujemo da su dvadesete godine period kada treba najviše gristi i postaviti temelje za kasnije", pojašnjava Lovro.
S Natašom i Vladimirom se odlično slaže i ima zdrav i lijep odnos. "Oni imaju iskustvo, a mi donosimo neku novu energiju. Dosta su ležerni te ih ja često zapravo gnjavim sa sazivanjem sastanaka, analizama brojki i novim idejama", smije se Lovro. "Ono što posebno cijenim je potpuna sloboda i povjerenje koje su nam dali. U posljednje dvije godine smo reorganizirali ključne aspekte poslovanja i stvarno jako guramo firmu naprijed. Mislim da je ta kombinacija njihovog tridesetogodišnjeg iskustva i naše energije trenutačno najveća snaga Intere", zaključuje.
Lovrin prosječan radni dan obilježen je multitaskingom. I baš zato voli svoj posao jer mu nikada nije dosadno i nema autopilota. "Izvana sve izgleda estetski i glamurozno. Lijepi izložbeni prostori, dizajn, društvene mreže i projekti, ali iza toga se krije ogroman operativni kaos koji ljudi ne vide. Tu pričamo o koordinaciji s proizvođačima koje zastupamo, komunikaciji s arhitektima i dizajnerima, zahtjevima klijenata, izmjerama na terenu, hitnim situacijama, organizaciji transporta i stalnom rješavanju nekih nepredvidivih stvari u hodu", nabraja Lovro.
Uz sve to dogovara suradnje s medijima, vodi društvene mreže, fotografira i snima videe. "Ljudi danas vide gotov Instagram video od trideset sekundi, a ne vide pokušaje kadriranja između poziva klijenata i mailova koji gore", smije se.
U posljednje tri i pol godine rada stvorio je i vlastitu bazu klijenata koja se svakodnevno širi. "Ono što mi je posebno važno je da svakom klijentu pristupam jednako. Bilo da kod nas kupuje samo jednu stolicu ili oprema cijeli projekt. Ljudi osjete kada im pristupate iskreno i prijateljski, a ne isključivo prodajno. Pokušam što bolje upoznati osobu s druge strane kako bih razumio njezine želje, navike i način života jer na kraju interijer ipak govori puno o ljudima koji u njemu žive. Upoznajem jako puno uspješnih, kreativnih i zanimljivih pojedinaca iz potpuno različitih industrija i često me baš njihova energija dodatno motivira", pojašnjava.
Šetnje s djevojkom i boks
Slobodne dane voli provoditi bez previše planiranja i sa što manje obaveza. "Tek kada se probudim odlučim kako će mi izgledati i to mi je najdraže. Moj idealan odmor ponekad podrazumijeva da ostanem doma cijeli dan i potpuno se isključim, a nekad odmah ujutro odem na lagani trening ili trčanje. Veliki sam i strastveni fan boksa jer sam ga u srednjoškolskim danima aktivno trenirao i natjecao se. Pogledati dobar meč meni je jedan od boljih načina opuštanja. Uz to, najviše volim one najjednostavnije trenutke, kada djevojka i ja bez nekog plana krenemo u šetnju gradom pa završimo gdje nas put odnese", otkriva.
Misli da je njegova generacija imala sreću odrastati između dva potpuno različita svijeta. "Imam osjećaj da smo baš bili neka prijelazna generacija. Od starih debelih Nokija na tipke do prvih mobitela sa zaslonom na dodir i početaka društvenih mreža te stalne povezanosti. Drago mi je da sam odrastao prije tog konstantnog bombardiranja sadržajem. Mi smo sami stvarali svoju zabavu i možda su upravo zato ta sjećanja ostala toliko živa", smatra Lovro.
Najdraže uspomene su mu upravo te potpuno obične stvari. Trenutak kad zazvoni školsko zvono za zadnji sat pa odmah trčimo van, međurazredne nogometne utakmice, tu i tamo koji fajt, vožnje na skejtu i romobilima, krvava koljena, gipsevi i cijeli dan proveden vani. Bili smo živahna ekipa i niti jedan dan nam nije bio dosadan. Sve je bilo bezbrižno i spontano, baš kao u Connectovoj pjesmi "Kad smo bili klinci", zaključuje.
Bezbrižan je i spontan i Lovrin modni stil, trendove ne prati opsesivno. "Volim se odijevati opušteno i najčešće posegnem za onim u čemu se u tom trenutku osjećam najbolje i najprirodnije. Imam raznoliku garderobu pa često kombiniram potpuno različite stilove ovisno o raspoloženju, danu ili situaciji. Privlače me brendovi koji imaju karakter, priču i neku autentičnost iza sebe. To mi je zanimljivo kod svega, od namještaja i automobila do mode. Volim CP Company, Stone Island ili Belstaff jer iza njih postoji jaka povijest, priča i spoj funkcionalnosti i dizajna. A što se izgleda tiče, važno mi je držati do sebe, ali nisam tip osobe koja će oko toga stvarati veliki spektakl. Samopouzdanje, stav i način na koji netko nosi sebe puno su važniji od toga kako netko izgleda", poručuje Lovro.
U sretnoj je vezi s djevojkom koju poznaje više od dvadeset godina, još otkad su bili djeca i isto su godište. "Cijeli život oboje provodimo ljeta na Brijunima i na kraju nas je upravo taj otok spojio. Naši roditelji se dugo poznaju jer su se poslovno kretali u sličnom miljeu, a Zagreb je realno ipak mali grad. Ona me motivira privatno i poslovno. Puno mi znači imati osobu koja me razumije i uz koju mogu biti potpuno svoj. Radi u odvjetništvu, pa često ni nje nema po cijele dane doma i možda baš zato još više cijenimo one male zajedničke trenutke", priznaje Lovro.
Zajedno žive malo više od pola godine i zahvalni su na mogućnosti što su imali priliku urediti mali stan po svom guštu. "Htjeli smo da prostor odiše našim karakterima i da ne izgleda sterilno. Interijer je eklektičan, bez previše neutralnih tonova jer volimo toplinu, atmosferu i karakter u prostoru. Kombinirali smo praktične komade iz Ikee s ozbiljnijim komadima iz Intere. Naravno, kako smo još mladi i tek gradimo zajednički život, ovo nam je lijepa odskočna daska za dalje", smatra on.
Glad za napretkom
Otako više ne živi s mamom Danielom, u zadnje se vrijeme ne stignu baš često vidjeti, ali održavaju mali ritual nedjeljnih ručkova. "Najviše volimo otići negdje na dobar ručak i ispričati se o svemu, od posla do potpuno svakodnevnih stvari", otkriva.
Najveća podrška u životu su mu upravo njegovi najbliži – djevojka, obitelj, kao i prijatelji. "Mislim da s godinama čovjek osvijesti koliko je važno imati dobre ljude oko sebe i koliko to zapravo određuje kvalitetu života. Zahvalan sam što sam okružen ljudima koji me podržavaju, prizemljuju i guraju naprijed u isto vrijeme", priznaje Lovro.
Za budućnost ima svoj okvirni "petogodišnji pogled" na život, jer misli da planiranje života deset ili petnaest godina unaprijed nema smisla. "Sve se toliko brzo mijenja. Volim imati smjer i ambicije, ali jednako tako volim ostaviti prostor za spontanost i neočekivane prilike. Najveći fokus mi je na razvijanju Intere u nekim novim smjerovima. Imam osjećaj da smo kao tim tek zagrebali površinu onoga što možemo napraviti i baš me veseli taj proces razvoja. Na kraju dana, najvažnije je ostati okružen dobrim ljudima, zadržati taj osjećaj gladi za napretkom i znati uživati na putu života", zaključuje Lovro.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....